DOBRIČINA I ZLI JEZICI

Ovako je govorio Alija: “Mi ne negiramo prava drugih, jer smatramo prirodnim da svaki narod u Bosni i Hercegovini jezik imenuje prema vlastitome nazivu, ili, pak, u skladu sa tradicijom, te da ga normira i javno upotrebljava”, odnosno: “Spomenuto prirodno pravo svakoga naroda ne može biti dovedeno u pitanje nikakvom sličnošću, bliskošću ili jednakošću sa jezikom drugoga naroda”

Bosanski, hrvatski i srpski jezik kao južnoslavenski jezici pripadaju jednoj porodici jezika, isto kao što Bošnjaci, Hrvati i Srbi s ostalim južnoslavenskim narodima pripadaju jednoj lozi ili grupi naroda. Zato je sasvim prirodno da članovi jedne porodice međusobno liče, manje ili više, bilo da su bliži ili dalji srodnici, prvi rođaci, braća i sestre, ili čak blizanci (ova je riječ nastala upravo od riječi koja označava blizinu), čime srodnici, jasno, mogu ličiti i do neprepoznatljivosti. Ali, nikada nikome nije na um palo da stane jednom novorođenčetu na vrat (ili da mu, da prostite, zavrne šiju – tj. možda i drugom i trećem, ako ih istovremeno Bog da više) samo zato što liči na ono drugo, tj. prvo. (Mislim, stajali su našoj novorođenčadi na vratove, gluho bilo, al’ dobro sad to, mi njihovim nećemo).

Jedno nam bude prepoznatljivo po kovrdžavoj, drugo po ravnoj kosi, treće po svijetlim, četvrto po tamnim očima i tako dalje. I koje od njih nam je najdraže? Teško pitanje? Svi su nam jednako dragi. Ali, šta ako baš, baš moramo da se odlučimo? Pa, možda ono koje nam najviše sliči? Ili ono koje je najljepše? Ili, možda ono koje je u najvećoj potrebi? Pitamo li majke kojem će djetetu posvetiti najviše pažnje, bit će da je jedan od sasvim preciznih odgovora taj da pažnja pripada malehnom dok ne naraste, bolesnom dok ne ozdravi, odsutnom dok se ne vrati kući itd. I nikada nam, je li ti de, neće prinaumpasti da svako od njih nazovemo jednim imenom, zato što, za Boga miloga, podobro liče? (Iako možemo da im pobrkamo imena, barem gledajući sa strane – ali niko ih nikada neće zvati tako da im ugrozi vlastitu autonomnost živahnog njihovog bistvovanja – iako se dešavalo i to da nam prekrajaju naše tradicionalno odvojene posteljice ili nam, i dan danas, ni krivim ni dužnim, izmiču naše tlo pod nogama.)

Mnogo puta do sad smo, o našim komšijama i susjedima, slušali kao o nebeskom narodu ili kao o nebeskim narodima, uz skoro pa ovjekovječene “pokliče”: “Bog i Hrvati!”, “Vera u Boga i srpstvo” itd., pa je, ne daj se Bože poredeći, uputno u Boga pogledati i budnim okom Bošnjaka. Ali, neće da može, što bi rek’o onaj jedan. Islam nije objavljen Bošnjacima, već svim ljudima. Zato u svetoj islamskoj knjizi stoji: O, ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji ga se najviše boji. Allah, uistinu, sve zna, i nije Mu skriveno ništa. (Kur’an, Sobe: 13).

Zanimljivo, ova poruka nije upućena samo vjernicima već svim ljudima. Ali, čekajte! Ko će reći da potomci jednog čovjeka i jedne žene nisu braća i sestre ili srodnici? Jesu, i svi to dobro znamo, kao što svi jednako tako dobro znamo da postoje različita plemena, narodi, nacije i sl., i kao što jednako dobro znamo da većina njih govori minimalno deset različitih jezika (kažem, većina, pa zato samo deset) bez obzira na sve sličnosti bosanskog mlijeka i engleskog milk-a, bosanskog mater i engleskog mother, bosanske vode i engleskog water, bosanske kahve i engleskog coffee… jednako ćemo riječi iz prve kolone osjećati svojima, kao što ćemo one druge osjećati stranima. I ništa strašno. Zato neće biti bolji i ugledniji čovjek onaj koji je govornik engleskog od onoga koji je govornik bosanskog, već može biti bolji samo po tome radi li kako Bog zapovijeda, bez obzira na to kojem narodu ili plemenu pripadao.

I, odnos različitosti među plemenima i narodima trebao bi da potakne njihovo međusobno upoznavanje, a ne ubijanje (ubijanje Bog ne zapovijeda, nego zabranjuje). A, neka svako radi šta hoće, ništa se sakriti ne može. (Čak i mi znamo da ovi često i ne žele se upoznavati, pa se zato ubijaju. Manje-više, zna se, zapravo, ko koga voli, a ko koga ubija. – Ubica je onaj ko ne radi kako Bog zapovijeda, sjećate se?) U svakom slučaju, onaj ko nije za bogatstvo različitosti ne poštuje Božiju volju. Ali, kako to neke istočne komšije vele, trevi se po đe-đe (trefi, op. a.) neko ko i ne zna iz kojeg je naroda i plemena, pa mu se sve pomiješa. Ili možda samo s visoka (iz daleka) gleda, pa mu sve dođe isto. I onda pomiješa sve u jedno, ne priznavajući ostale, pa se ko biva tako brani bogatstvom različitosti. Bože me sačuvaj.

P. S. Spominjali smo stvaranje ljudi od jednog čovjeka i jedne žene. Pa, kad smo već kod stvaranja, sjetit ćemo se i ovoga: I jedan od dokaza Njegovih je stvaranje nebesa i Zemlje, i raznovrsnost jezika vaših i boja vaših; to su, zaista, pouke za one koji znaju. (Kur'an, Bizantinci: 22)

P. P. S. Ovako je govorio Alija: “Mi ne negiramo prava drugih, jer smatramo prirodnim da svaki narod u Bosni i Hercegovini jezik imenuje prema vlastitome nazivu, ili, pak, u skladu sa tradicijom, te da ga normira i javno upotrebljava”, odnosno: “Spomenuto prirodno pravo svakoga naroda ne može biti dovedeno u pitanje nikakvom sličnošću, bliskošću ili jednakošću sa jezikom drugoga naroda.”

Prethodni članak

STRAH I ČEŽNJA

Sljedeći članak

ŽIVA ISTINA

PROČITAJTE I...

Spuštamo se ka gradu uskom, kaldrimisanom cestom i slušamo dragu mi Dedićevu pjesmu O, mladosti. Arsen rezignirano lamentira nad proćerdanim prilikama u mladosti, a ja, opet, pomislih kako su takve lamentacije, naročito u zrelim godinama, i patetične i besmislene: propuštene su prilike prošle, neće se vratiti, baš kao ni mladost, i to je sve

Sve je s njim krenulo kako treba, ali nakon desetak dana, momak je počeo gubiti zanimanje, hvatao je krivine, nije ništa završavao na vrijeme, na kraju dana ostavljao je dosta toga nezavršenog, što sam onda ja za njim morao sređivati. A onda sam namirisao da na svakom odmoru popuši džoint, što nije O.K. jer ipak radimo s mašinama koje mogu nanijeti ozbiljne povrede

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!