Dobre vode: “BABO, DA NE BI TVOJIH VILA, ODE MI GLAVA”

Dovište poznato kao Dobre vode usječeno je između zaselaka Zarudine i Koluna u općini Foča. Odavnina je poznato po dvojici evlija, šejhu Muratu i sinu mu šejhu Salihu. I u novije vrijeme, početkom agresije na BiH pričalo se mnogo o ovoj dvojici Božijih robova. Srpski vojnici zapalili su sve kuće u ovom kraju, ali turbe dvojice šejhova nije htjelo gorjeti. Donijeli su i benzin, polili ga i zapalili, ali se vatra ugasila. Tako je njihovo turbe ostalo netaknuto

Nakon agresije i prvih povratnika u prijeratna mjesta boravka, u sela Strganci, Potkolun, Kolun i Mrežicu, počeli su Bošnjaci opet drugovati sa svojim “dobrima”. Obnovili su put od Sarajeva, preko Grepka i Smječanske stijene, Duge Njive i Turjaka do Koluna, Zarudine i Strganaca. Počelo se govoriti: “Doš'o put Dobrim vodama, kako li će svijet tek sada na dovu dolaziti?!“

I u ramazanu 2006. godine dođoše prvi vjernici. Nekoliko hiljada Bošnjaka prilazilo je turbetu i učilo Fatihu. Novac za obnovu turbeta dao je “Dobri Bošnjanin” koji ne htjede da mu se napiše ime. A u 2008. godini hair-sahibija Dobre vode ukrasi bijelim kamenom iz Hreše, ugradi mermerne česme i korito izli. Dovede vodu u kupatila, a u obliku vrgnja izgradi fontanu, da onog koji se abdesti voda plaho ne prska. Ljekovitu vodu za oči u isto odijelo odjenu pa vrelo natapa i liječi vid onih koji bi se umivali.

Priča se i da je šejh Murat pozvao mještane ovih krajeva da jednog sušnog ljeta uče kišnu dovu. Kada su svi došli, još se dvojica pomoliše. Šejh Murat reče jednom da im kaže da odu dok se dova ne prouči. Kada završiše, narod upita šejha Murata što onu dvojicu otjera, a on im kaza: “Jedan je od njih, spremajući se na dovu, u žurbi pojeo dvije varene ljuske, a djeca mu gledala, a on im nije dao. Drugi je, žureći na dovu, načinio zijan komšiji pogazivši mu žito. Eto, bojao sam se da nam dova neće biti kabul kod Boga.” 

Od naših predaka do nas došla je hikaja kako je Salih, sin šejha Murata, ratovao na Sigetu. Šejh Murat tada je vrho požnjeveno žito. Kada je bio u po vršaja, zastade i zagleda se u daljinu, uze vile i poče ljutito udarati po žari i haptici ponikloj uz ogradu. Kada je završio, zagleda se opet u daljinu i reče: “Dobro je”, pa nastavi s vrševinom. Nije prošlo mnogo, a Salih mu se vrati. Kada ga ugleda, šejh Murat upita ga kako je bilo na Sigetu, a ovaj mu ispika odgovori: “Babo, da ne bi tvojih vila, ode mi glava.”

Šejh Murat je držao i jednog momka koji mu je u pitomoj Zarudini čuv’o ovce. Jedne večeri, čoban mu je zatvorio stado u tor, a na poziv šejha siš’o je do njega na večeru i muhabet. Kada je htio napustiti sijelo, šejh mu kaza da još ostane. Kasno nekad čoban svrati u tor, kadli mu nema najboljeg ovna zvonara. Ujutro, zabrinut, ode da to kaže šejhu Muratu, a ovaj mu odgovori: “E moj sinak, ja tebe sinoć zadržah jer je zvonar bio nafaka crnog vuka. Krenuo je iz Nahoreva da večera u Zarudini. Tebe sam zadrž’o dok vuk nije doš’o do tora.”

Danas se na sijelima čuje i ovo: “Što god nekoga pogodi, to je zato što je bio u nemaru. A nas podsjećanje na Murata i njegovog sina Saliha liječi od nemara. Oni porukama ljude odvraćaju od zla, a nikako od dobra.”

 

 

 

 

PROČITAJTE I...

“Analizirajući zakonski tekst kao cjelinu, sa sigurnošću se može utvrditi da on ne predviđa izvođenje nastave u Kantonu Sarajevo na samo jednom od zvaničnih jezika. Ne može se nazivati diskriminacijom to što se nastava neće izvoditi na jeziku koji Ustavom i Zakonom nije priznat kao zvanični jezik. Niti jednim aktom nije utvrđeno postojanje jezika koji bi se imenovao kao ‘bosanski, hrvatski i srpski jezik’”

Edina Solak, Rasprave o jeziku u Bosni i Hercegovini od 1850. do 1914. godine, Institut za jezik, Sarajevo, 2014. godine, 278 stranica Knjiga Rasprave o jeziku u Bosni i Hercegovini od 1850. do 1914. godine Edine Solak među rijetkim je studijama ove vrste koje u obzir uzimaju literaturu i dokumente na osmanskom turskom jeziku. Pisana iz aspekta sociolingvistike, definirajući istovremeno šta je u jezičkoj politici pitanje struke a šta politike, studija na pregledan način predstavlja značaj i kontekst rasprava o jeziku u Bosni i Hercegovini u periodu koji obrađuje te ukazuje na činjenicu da se jezik u Bosni stoljećima nazivao bosanskim.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!