Doba terorizma i licemjerja

Svijet ignorira tragičnu smrt mlade učiteljice muzike Şenay Aybüke Yalçın, još jedne žrtve PKK terorista, opet nas podsjećajući da živimo u dobu terorizma i licemjernih duplih standarda

Devetog juna grupa PKK terorista nakrcala je ukradeno vozilo eksplozivom u gradu Kozluk u turskoj istočnoj provinciji Batman, pucala na automobil gradonačelnika Veysija Işıka, a autobombu detonirala blizu policijske barikade. Gospodin Işık, lokalni političar, preživio je napad, ali su meci koje su teroristi ispalili pogodili obližnje vozilo i ubili dvadesetdvogodišnju učiteljicu muzike Şenay Aybüke Yalçın. U tom napadu poginuo je i narednik Soner Fazlıoğlu.

O ovom terorističkom napadu PKK-a skoro da nijedan međunarodni medij nije izvijestio. S izuzetkom novine Daily Sabah i šačice turskih medija na engleskom jeziku, svijet je ignorirao tragičnu smrt mlade djevojke jer se ova priča ne uklapa u narativ o PKK-u i njegovoj sirijskoj podružnici Jedinici za zaštitu naroda (YPG). Nismo vidjeli ni čuli nikakve osuđujuće izjave niti izraze sućuti od onih koji ne propuštaju niti jednu priliku da operu PKK i da Turskoj drže predavanja o vrlinama dijaloga i pregovora u borbi protiv terorizma – savjete koje nikada ne bi dali zapadnim vladama u borbi protiv terorizma “Daeša” ili “Al-Kaide”. Ovo je još jedan podsjetnik na to da mi danas živimo u dobu terorizma i licemjerja s duplim standardima vjerovatno nezabilježenim u skorijoj historiji svijeta.

PKK ima dugačku historiju ciljanja na učitelje, građanske političare i druge neborce. Od 1984. godine do danas ta je grupa preuzela odgovornost za smrt više od sto pedeset učitelja. Ovi njihovi napadi dio su širih napora na podrivanju autoriteta države; većinski kurdskoj djeci onemogućavaju školovanje te obeshrabruju druge učitelje da se zaposle u gradovima na istoku i jugoistoku zemlje.

Neki od najtraumatičnijih napada PKK-a upravo su ti napadi na učitelje i druge radnike u obrazovnom sistemu. U septembru 1994. godine, prvog dana školske godine, PKK teroristi oteli su šest učitelja iz njihovih domova u mjestu Tunceli da bi ih smaknuli na gradskom trgu – prisilivši pritom lokalno stanovništvo da to posmatra. Mjesec poslije, četiri učitelja PKK teroristi ubili su u Tekmanu u pokrajini Erzurum. Tačno je da je o ovim napadima izvještavano, ali ne na način da bi se ta priča pročula jer se ne uklapa u licemjerni narativ o dobrim PKK teroristima – humanistima – slobodoljupcima koji se navodno bore protiv “Daeša”.

PKK je izveo ogroman broj napada na nenaoružane snage sigurnosti koji se po međunarodnom pravu smatraju neborcima. Između ostalog, PKK teroristi hladnokrvno su ubili trideset tri nenaoružana vojnika na autoputu Bingöl – Elazığ na istoku Turske. U decembru 2016. godine, u napadu autobombom na kasarnu u gradu Kayseri, ubijeno je najmanje trinaest vojnika, a trideset šest povrijeđeno. PKK-ovi medijski propagandni megafoni u Njemačkoj i Austriji pohvalili su taj napad. Kada o tome želimo diskutirati s evropskim zvaničnicima, oni se sakriju iza slobode izražavanja. Otkad je to dopušteno koristiti medijske slobode za širenje terorističke propagande? Hoće li to zapadne vlade po svaku cijenu dozvoliti glorificiranje terorizma?

Apsolutno ne. Oni će pooštriti sigurnosne mjere da bi zaštitili svoje građane, kao što su i učinili, s pravom, nakon svakog terorističkog napada u Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama. To je njihovo pravo i ne treba ih zbog toga kritizirati. Ali zašto smo suočeni s tim duplim standardima i licemjerjem kada je riječ o Turskoj i o njenoj borbi protiv terorizma? Na mnogo načina, ovo je tipični “bon pour l’orient” (dobro za Orijent) stav. Evrocentrizam je i dalje veoma živ i kola arterijama trenutačnog svjetskog poretka. U ovakvom mentalitetu, terorizam je veliki i hitan problem kada cilja zapadnjačke interese. Malo je manji problem kada negdje drugdje pokaže svoje ružno lice. No, ovo je samoporažavajući pristup. Mi živimo u dobu rastuće međuovisnosti i niko nije siguran u ovom nesigurnom svijetu sve dotle dok svi ne budu sigurni. Trebalo bi da smo iz skorije povijesti terorizma naučili makar tu lekciju.

Posljednjih godina zapadni mediji predstavljaju PKK/YPG teroriste kao uzore. U oktobru 2014. godine, dok su trajali sukobi između “Daeša” i YPG-a u Kobaniju, francuski magazin Marie Claire bio je na udaru kritike zbog objavljivanja slika djece-vojnika, djece uzrasta između dvanaest i četrnaest godina koji se bore u redovima YPG-a. Uz navođenje njihovih godišta, urednici magazina tu su djecu opisali kao utjecajne figure, ali koordinirana kampanja pranja PKK-a i davanje tim teroristima novog izgleda neometano se nastavlja. U martu 2017. godine The New York Times suzdržao se od spominjanja PKK-a, pa je pisao o dvjema terorističkim kampanjama u Turskoj: “Jednu predvode sekularni Kurdi, a drugu ekstremisti Islamske države.” U jednom drugom slučaju, PKK je prikazan kao čuvar rodne jednakosti zbog toga što su vođe PKK-a spremne slati u borbu žene, kao i muškarce, da ubijaju nevine ljude.

Izostanak medijskog pokrivanja smrti gđice Yalçın u najmanju je ruku alarmantan. Samo zato što svijet ne želi vidjeti da PKK teroristi ubijaju, tlače i podjarmljuju svakog ko im stoji na putu, ne čini njihove žrtve ništa manje stvarnim niti to umanjuje njihove zločine. Da bi stvari bile još gore, ovo je ista ona grupa koja kontrolira dijelove sjeverne Sirije i čini, po podacima Amnesty International, ratne zločine protiv ne-Kurda i protiv članova rivalskih kurdskih grupacija, prisiljavajući ih da napuštaju svoju zemlju, hapsi ih po volji, ili još gore. I opet, o ovim se činjenicama na Zapadu izvještava, ali ne tako da bi se na te priče skrenula pozornost niti se te priče milion puta ponavljaju kako bi došle do izražaja u bezbrojnim medijima i u političkim krugovima.

U međuvremenu, mladi učitelji i učiteljice poput Şenay Aybüke Yalçın, koja je u oktobru na svoj profil na Facebooku stavila fotografiju sa širokim osmijehom kako bi proslavila zaposlenje u javnoj školi u Batmanu, nastavljaju riskirati vlastite živote da bi hiljadama obespravljene djece pružili priliku za građenje svjetlije budućnosti. Moralna je odgovornost zaštiti njihovo naslijeđe i čuvati sjećanje na njih, u inat licemjerju diskursa o terorizmu.

PROČITAJTE I...

“Svjetlost iz zemlje, dva nura, nedvojbeno su po vjerovanju muslimana ukazivala na to da su na tom mjestu poginula dva borca i da su kod Boga počašćeni kao šehidi. Prema nekim mišljenjima, borci su poginuli prilikom odbrane grada od austrijskih trupa. Dugo je ovaj mauzolej čuvao stražar s puškom. Turbe drvene konstrukcije obnovila je ugledna porodica Hustanbegovića”

Financial Times objavio je tekst Godinu poslije pokušaja puča, Turska se hrva s istinom, čija je osnovna teza da Turska nije uvjerila svoje saveznike da iza puča stoji teroristička organizacija fetulahdžija (FETÖ). Šta uopće znači hrvanje s istinom? S istinom se hrva onaj koji je ne prihvata, naprimjer, oni koji poriču počinjeni genocid u Srebrenici, a u slučaju pokušaja puča u Turskoj, Zapad je taj koji se hrva s istinom

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!