Doba nesigurnosti i poniznosti

Uništavanjem svemira, čiji tvrdimo da smo gospodari, uništavamo našu sadašnjost i našu budućnost. Nadam se da ćemo ovu jednostavnu činjenicu shvatiti prije nego što bude prekasno

Nesigurnost je postala karakteristična osobina naših života u 21. stoljeću. Čak bi i Heisenberg, koji je formulirao princip nesigurnosti, bio iznenađen mjerom do koje su stvari postale nesigurne i nestabilne. To je pomalo ironično jer bi ovo trebalo biti doba prosvjetljenog racionalizma, nauke i slobode, ali stvarnost postmodernističkog i postindustrijalističkog svijeta priča drugačiju priču.

Ironije današnjeg doba nisu ograničene na principe nesigurnosti. Ovo je trebalo postati doba visokog humanizma, Huxleyevog “hrabrog novog svijeta” koji bi štitio ljudske živote i očuvao ljudsko dostojanstvo. Obećanja modernizma bili su pravda, sloboda i jednakost za sve. Međutim, u 21. stoljeću svjedoci smo najnehumanijih barbarskih zločina. Sama globalna izbjeglička kriza dovoljna je da obznani nivo licemjerja i duplih standarda, spram uzvišenih ideala trenutačnog svjetskog poretka. Sirijske, libijske, afganistanske i izbjeglice Rohinje, između ostalih, pričaju priču o sramotnoj ravnodušnosti i nepoštovanju. Činjenica da su to muslimani govori nešto i o etnocentričnim percepcijama ljudskog stanja u ovom dobu.

Nesigurnost je glavna karakteristika trenutnog svjetskog poretka. Velike igre moći, rivalstva između nacionalnih država, posrednički ratovi, građanski ratovi, međunarodni korporativni interesi i niz drugih faktora dodatno usložnjavaju trenutno stanje svijeta. Vrijednosti i interesi postali su toliko različiti da je nemoguće pronaći neki modus vivendi koji će svjetska društva držati zajedno na neki održiv način. Nesigurnost sadašnjice ne daje smjernice za bolju budućnost.

No, nesigurnost nije uvijek loša stvar. Ona nas može naučiti ponešto o ljudskom stanju i ograničenjima naših zamišljenih sila. Navodi nas da se pripremamo za neočekivano. Održava nas svježim i okretnim i spremnim na dobra ili loša iznenađenja. Tjera nas da obraćamo posebnu pažnju na složen set problema na inkluzivan, radije nego ekskluzivan način.

Ali, iznad svega, nesigurnost nas može naučiti skromnosti – ključnoj vrlini koju smo u ovom modernom svijetu zaboravili. Filozofija prosvjetljenja stavila je ljudsko biće u centar beskonačnog i samoregulirajućeg svemira i riješila se srednjovjekovnih koncepata Boga i stvorenog, ograničenog svijeta. To je čovjeka učinilo vladarom svemira. Uz sredstva i mogućnosti naučnog i tehnološkog progresa, “Prosvjetljeni Čovjek” zaista je sebe smatrao vladarem svijeta. Nije prošlo dugo, a vladar je postao izrabljivač.

Igranje Boga ne služi ljudima. Mi nismo vladari, već čuvari i povjerenici svemira. Prirodni svijet nam je dat kao amanet i dužni smo se o njemu brinuti. Ekstremna oholost vladara svemira pokazuje se svuda, od dobrog starog rasizma koji određena ljudska bića postavlja iznad drugih kao gazde.

Ponašanje kao povjerenika svemira ne podrazumijeva pacifizam niti ravnodušnost prema svijetu. Naprotiv, takvo ponašanje uspostavlja uravnoteženiji, humaniji i produktivniji odnos između Ljudi i Prirode.

Nesigurnost možda nije nešto što je u svemu poželjno. Sigurnost je ključna komponenta naših vjerovanja i djelovanja. Ali, imajući u vidu oholost i aroganciju moderne civilizacije koju smo izgradili, bilo bi pošteno priznati vlastita ograničenja i ponašati se u skladu s osjećajem skromnosti prema drugim ljudskim bićima, kao i svemiru čiji smo dio. Uništavajući svemir, čiji vladari tvrdimo da jesmo, uništavamo i sadašnjost i budućnost. Nadam se da ćemo tu jednostavnu činjenicu shvatiti prije nego što postane kasno.

Prethodni članak

KULINA BANA VOJSKA JE

Sljedeći članak

Sexgiving

PROČITAJTE I...

Najviše se hvatam za rukohvat u podzemnoj željeznici kada idem na posao i čini mi se da je to, ma koliko izgledalo nestabilno, jedina konstanta u mom životu. Hvatam se i za ručku frižidera. Previše često. Nakon otvaranja frižidera, ruka ide na raznorazne poguzluke za koje sam se zarekao da ih više nikada neću kupiti jer vode u propast. Zašto se toliko deblja od hrane koja nam daje najviše užitka? Što se ne deblja od kelja, kelerabe i karfiola

Riječ derviš perzijskog je porijekla, prevodi se i tumači kao siromah, ali ne u doslovnom smislu, nego u odnosu na neizmjerno bogatstvo Uzvišenog Boga. Isto tako, riječ derviš složenica je čiji semantički sadržaj simbolizira put ka približavanju Bogu. Der ili dar znači vrata, a viš prag. Eh, sad, da bi se otvorila vrata Božijeg zadovoljstva i ušlo u predvorje Njegove milosti, potrebno je prekoračiti “prag”, a u derviškoj terminologiji prag označava ovaj svijet i sve njegove izazove i opasnosti

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!