Doba nesigurnosti i poniznosti

Uništavanjem svemira, čiji tvrdimo da smo gospodari, uništavamo našu sadašnjost i našu budućnost. Nadam se da ćemo ovu jednostavnu činjenicu shvatiti prije nego što bude prekasno

Nesigurnost je postala karakteristična osobina naših života u 21. stoljeću. Čak bi i Heisenberg, koji je formulirao princip nesigurnosti, bio iznenađen mjerom do koje su stvari postale nesigurne i nestabilne. To je pomalo ironično jer bi ovo trebalo biti doba prosvjetljenog racionalizma, nauke i slobode, ali stvarnost postmodernističkog i postindustrijalističkog svijeta priča drugačiju priču.

Ironije današnjeg doba nisu ograničene na principe nesigurnosti. Ovo je trebalo postati doba visokog humanizma, Huxleyevog “hrabrog novog svijeta” koji bi štitio ljudske živote i očuvao ljudsko dostojanstvo. Obećanja modernizma bili su pravda, sloboda i jednakost za sve. Međutim, u 21. stoljeću svjedoci smo najnehumanijih barbarskih zločina. Sama globalna izbjeglička kriza dovoljna je da obznani nivo licemjerja i duplih standarda, spram uzvišenih ideala trenutačnog svjetskog poretka. Sirijske, libijske, afganistanske i izbjeglice Rohinje, između ostalih, pričaju priču o sramotnoj ravnodušnosti i nepoštovanju. Činjenica da su to muslimani govori nešto i o etnocentričnim percepcijama ljudskog stanja u ovom dobu.

Nesigurnost je glavna karakteristika trenutnog svjetskog poretka. Velike igre moći, rivalstva između nacionalnih država, posrednički ratovi, građanski ratovi, međunarodni korporativni interesi i niz drugih faktora dodatno usložnjavaju trenutno stanje svijeta. Vrijednosti i interesi postali su toliko različiti da je nemoguće pronaći neki modus vivendi koji će svjetska društva držati zajedno na neki održiv način. Nesigurnost sadašnjice ne daje smjernice za bolju budućnost.

No, nesigurnost nije uvijek loša stvar. Ona nas može naučiti ponešto o ljudskom stanju i ograničenjima naših zamišljenih sila. Navodi nas da se pripremamo za neočekivano. Održava nas svježim i okretnim i spremnim na dobra ili loša iznenađenja. Tjera nas da obraćamo posebnu pažnju na složen set problema na inkluzivan, radije nego ekskluzivan način.

Ali, iznad svega, nesigurnost nas može naučiti skromnosti – ključnoj vrlini koju smo u ovom modernom svijetu zaboravili. Filozofija prosvjetljenja stavila je ljudsko biće u centar beskonačnog i samoregulirajućeg svemira i riješila se srednjovjekovnih koncepata Boga i stvorenog, ograničenog svijeta. To je čovjeka učinilo vladarom svemira. Uz sredstva i mogućnosti naučnog i tehnološkog progresa, “Prosvjetljeni Čovjek” zaista je sebe smatrao vladarem svijeta. Nije prošlo dugo, a vladar je postao izrabljivač.

Igranje Boga ne služi ljudima. Mi nismo vladari, već čuvari i povjerenici svemira. Prirodni svijet nam je dat kao amanet i dužni smo se o njemu brinuti. Ekstremna oholost vladara svemira pokazuje se svuda, od dobrog starog rasizma koji određena ljudska bića postavlja iznad drugih kao gazde.

Ponašanje kao povjerenika svemira ne podrazumijeva pacifizam niti ravnodušnost prema svijetu. Naprotiv, takvo ponašanje uspostavlja uravnoteženiji, humaniji i produktivniji odnos između Ljudi i Prirode.

Nesigurnost možda nije nešto što je u svemu poželjno. Sigurnost je ključna komponenta naših vjerovanja i djelovanja. Ali, imajući u vidu oholost i aroganciju moderne civilizacije koju smo izgradili, bilo bi pošteno priznati vlastita ograničenja i ponašati se u skladu s osjećajem skromnosti prema drugim ljudskim bićima, kao i svemiru čiji smo dio. Uništavajući svemir, čiji vladari tvrdimo da jesmo, uništavamo i sadašnjost i budućnost. Nadam se da ćemo tu jednostavnu činjenicu shvatiti prije nego što postane kasno.

Prethodni članak

KULINA BANA VOJSKA JE

Sljedeći članak

Sexgiving

PROČITAJTE I...

Gdje god pogled seže i noga kroči, nešto se gradi, doduše, isključivo stambena naselja, zgusnuta, stiješnjena, bez ikakve, pa makar i minijaturne zelene površine, a nerijetko i bez parkirališta za vozila budućih stanara. Naizgled i za neupućene, u svemu tome logike nema, jer ljudi iz ovog grada odlaze li – odlaze, a Tuzla, opet, gradi li se – gradi. Ipak, ima. Promućurni “neimari” promišljaju ovako: što više ljudi odlazi, jača je i dijaspora, a samim tim je i mnogo više potencijalnih kupaca stanova koji, penzionirani i pritiješnjeni nostalgijom za rodnom grudom, silno žele ovozemaljsko bitisanje okončati u voljenoj zemljici Bosni

I svete priče obiluju ljudskim neznanjem. Naprimjer, poznata o anđelu koji pomaže zlotvoru, oholom i osionom, unesrećuje one koji to nisu zaslužili, čak i djecu, sve čini naopako i okrutno, dok se ne rasvijetli vidovitost njegovih postupaka

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!