Do odvajanja djece u školama neće doći

“Analizirajući zakonski tekst kao cjelinu, sa sigurnošću se može utvrditi da on ne predviđa izvođenje nastave u Kantonu Sarajevo na samo jednom od zvaničnih jezika. Ne može se nazivati diskriminacijom to što se nastava neće izvoditi na jeziku koji Ustavom i Zakonom nije priznat kao zvanični jezik. Niti jednim aktom nije utvrđeno postojanje jezika koji bi se imenovao kao ‘bosanski, hrvatski i srpski jezik’”

STAV: Može li se reći da je dugogodišnja praksa imenovanje jezika kao “Be-Ha-eS” u Kantonu Sarajevo predstavljalo uvođenje tzv. zajedničkog jezika na “mala vrata”?

KAZAZOVIĆ: Uvođenje tzv. zajedničkog jezika koji bi bio imenovan kao “bosanski, hrvatski i srpski jezik” zahtijevalo bi podršku svih političkih aktera, ali i podršku stručno-naučne javnosti, što je iz aspekta našeg iskustva teško očekivati. Osim nepostojanja političke saglasnosti o uspostavi četvrte varijante zvaničnog jezika, koji bi se imenovao kao “BHS jezik”, upitno je i naučno utemeljenje takve ideje. Ovakav stav potvrđuju i izjave određenih članova naučne, akademske zajednice koje se mogu čuti posljednjih dana i koji tvrde da je Ministarstvo trebalo mnogo ranije reagirati i zabraniti u zvaničnoj upotrebi naziv “BHS jezik”, da ne postoji jezik koji se imenuje tim imenom, da je to nakaradno i karikaturalno ime, da u BiH niko ne naziva svoj jezik tročlanim imenom te da se, u osnovi, na takav način krši Zakonom priznato pravo svakog građanina na imenovanje jezika i dodatno zbunjuju djeca.

Također, podsjećam vas i na snažno protivljenje nedavno usvojenoj Deklaraciji o zajedničkom jeziku. Moramo biti svjesni činjenice da mogućnost uspostave dodatnog zvaničnog jezika u upotrebi u Bosni i Hercegovini, a koji bi kao svoju osnovu imao u već tri zvanično priznata jezika i koji bi u izvjesnom smislu trebao u upotrebi relativizirati ili supstituirati tri zvanična jezika, ne predstavlja samo “unutardržavno pitanje”. Ono je mnogo kompleksnije i podrazumijevalo bi političku podršku ne samo domaćih političkih struktura nego i onih iz susjednih država, prije svega Hrvatske i Srbije, koje se skrbe nad interesima Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini. Kao što vam je poznato, u budžetima tih država postoje čak i posebne stavke kao potpora političkom, kulturnom i svakom drugom statusu Srba i Hrvata kao konstitutivnih naroda u našoj zemlji.

STAV: Znači li uvođenje nastave na tri jezika u Kantonu Sarajevo tri škole pod jednim krovom?

KAZAZOVIĆ: Polazeći od činjenice da se lingvistički radi o jednom jeziku s tri standarda, uvjeren sam da implementacija ustavne i zakonske odredbe o upotrebi zvaničnih jezika za rezultat neće imati “tri škole pod jednim krovom”. Ovo potvrđuje i činjenica što je u praksi svakom učeniku već bilo osigurano pravo, kao što će i ubuduće biti, da sluša nastavu na jeziku za koji se slobodno opredijeli roditelj / učenik, da u tom smislu nije bilo pritužbi da je nekome takvo pravo uskraćeno niti da su djeca razdvajana.

STAV: Koliko su opravdane kritike pojedinaca, ali i političkih stranaka, da instrukcija Ministarstva vodi u segregaciju?

KAZAZOVIĆ: Očita je hipokrizija pojedinaca i političkih subjekata koji se posljednjih dana utrkuju u osudi Ministarstva zbog insistiranja na poštivanju Ustava i Zakona i koji tvrde da je riječ o jednom jeziku, te da ne postoji nikakva prepreka da se nastavni predmet zbog toga nazove “Bosanski, hrvatski i srpski jezik”. Takve kritike predstavljaju rezultat dnevne politike. Ministarstvo ne dovodi u pitanje stav struke da je lingvistički riječ o jednom jeziku s tri standarda. Naprotiv, upravo zbog takvog stava stručno-naučne javnosti, da se suštinski radi o istom jeziku, zasnivamo stav da se nastava može izvoditi bez odvajanja djece, u istoj učionici, i da nastavnici mogu biti osposobljeni da predaju nastavne sadržaje uz naglašavanje specifičnosti u sva tri jezička standarda.

Ako je takva mogućnost nesporna, postavlja se pitanje zašto se od strane tih kritičara insistira na upotrebi četvrte varijante, kada se cilj može postići i bez njenog uvođenja. Očito je da takve politike, zloupotrebljavajući pitanje jezika, tragaju za načinom vlastitog uvođenja na političku scenu. Ako ne postoji realna potreba za uvođenjem tzv. BHS jezika, jasno je da takve kritike treba razumijevati samo kao pokušaj manipulacije i politizacije. Nažalost, porazna je činjenica da takve dnevne politike u svojoj borbi za vlast ne prezaju od zloupotrebe čak ni djece, kojima djeca predstavljaju samo sredstvo u nastojanju da osiguraju vlastito postojanje, umjesto da se zalažu da budućim generacijama osiguraju izvjesniju i bolju budućnost.

STAV: Ali, u kritikama se može čuti i da svako ima pravo jezik kojim govori imenovati onako kako želi i da mu se takvo pravo ne može osporiti.

KAZAZOVIĆ: Pravo na imenovanje jezika Ministarstvo nikome ne osporava, naprotiv, svakome se osigurava pravo i sloboda imenovanja jezika u okviru Ustava i Zakona. Očito je da kritičari takvu slobodu i pravo razumijevaju potpuno voluntaristički, koji se ostvaruju izvan ili čak negacijom pravnog sistema. Takav pristup vodi potpunoj dezintegraciji društva. Zamislite da se nakon izvjesnog vremena na tragu takve logike pojave zahtjevi da se prizna neka peta, šesta… varijanta imenovanja jezika. Da li bi se tada oglasili ovi kritičari u namjeri da zaštite tzv. četvrtu varijantu, za koju tvrde da je “spasonosno rješenje” za Bosnu i Hercegovinu, ili bi podržali slobodu izbora u pogledu imenovanja jezika. Odgovornost za sudbinu budućih generacija nas obavezuje da budućnost ne planiramo i ne pokušavamo izgraditi na vještačkim konstrukcijama i osnovama. Iskustvo nas uči da je takav pristup poguban.

STAV: Je li šef Misije OSCE-a u BiH u pravu kada dovodi u pitanje usklađenost Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju KS s Okvirnim zakonom o osnovnom i srednjem obrazovanju u BiH, iskazujući pritom bojazan da bi moglo doći do potpune segregacije djece u Kantonu Sarajevo?

KAZAZOVIĆ: Uvjeren sam da su iskazani strahovi nerealni jer do odvajanja djece u školama sigurno neće doći. Zakon o osnovnom odgoju i obrazovanju Kantona Sarajevo, kada se analizira u cjelini, osigurava da svaki učenik sluša nastavu na jeziku za koji se roditelj / staratelj samostalno opredijeli. To konkretno znači da nastava ne može biti realizirana samo na bosanskom jeziku, ili samo na hrvatskom jeziku, ili samo na srpskom jeziku, nego će se izvoditi na svakom zvaničnom jeziku za koji postoji opredjeljenje.

Svaki drugačiji pristup predstavljao bi diskriminaciju, a Zakon u članu 6 izričito propisuje zabranu diskriminacije “zbog upotrebe bilo kojeg zvaničnog jezika Bosne i Hercegovine u usmenom i pisanom izražavanju učenika”, kao i zabranu diskriminacije učenika “zbog toga što u usmenom ili pismenom izražavanju koristi bilo koji od zvaničnih jezika Bosne i Hercegovine”. Dakle, analizirajući zakonski tekst kao cjelinu, sa sigurnošću se može utvrditi da on ne predviđa izvođenje nastave u Kantonu Sarajevo na samo jednom od zvaničnih jezika. Ne može se nazivati diskriminacijom to što se nastava neće izvoditi na jeziku koji Ustavom i Zakonom nije priznat kao zvanični jezik. Niti jednim aktom nije utvrđeno postojanje jezika koji bi se imenovao kao “Bosanski, hrvatski i srpski jezik”.

 

PROČITAJTE I...

Bošnjaci su narod koji će i ovoga puta insistirati na pravdi, istinoljubivosti. To ne može ugoroziti tekovine ZAVNOBiH-a, može ih samo učvrstiti. Ali može dovesti u pitanje književnost koja kaže da je „Bosna zemlja mržnje, da je sve što je lijepo i progresivno ovdje stiglo nekim slučajem, da su ga donijeli tuđini jer naši ljudi nisu sposobni za takvo što“. Jer zločini su tek posljednji u nizu koraka koji vode do stratišta. Prvi korak potiče gotovo uvijek iz odnosa koji zajednica ima prema drugom i drugačijem.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!