Dnevnik pokvarenog nacionaliste

Njima je i Bosna dosadna i neautentična, oni bi njoj neprestano pridavali ono što joj ne stoji, u biti je se srame kao što se neki uzjogunjeni mladac iz grada zna posramiti svoje nane koja je došla sa sela. Bože moj dragi, pa kuda sa svim tim folklorom, svim tim namazima, mevludima, mahramama i ostalim nacionalističkim rekvizitima? Drito pod ćilim, a “Bosna je ćilimom zastrta”, da i mi citiramo našeg omiljenog autora. Reći će: Nije čudo da ga volite, na istoj ste optuženičkoj klupi.

Toliko su mi puta kvaziljevičari napisali da sam nacionalista, radikal i fašista, da sam odlučio ne padati u klasičnu zamku dokazivanja da to nisam po principu da postanem još lažniji ljevičar od njih samih. Odlučio sam iskoristiti tu ponekad nelagodnu situaciju u kojoj sam se našao i napisati Dnevnik pokvarenog nacionaliste. Da bude udžbenički strukturiran i u službi obrazovnog štiva za bosanskohercegovačke ljevičare. Naslov bi mogao sugerirati mogućnost dnevnog upliva u razmišljanje jednog bošnjačkog nacionaliste, doduše neautohtonog jer je došao iz Zagreba. Ali to samo pojačava intrigu, ta navodna zbrka s moja dva imena, pa zagrebački naglasak itd.

Neko mi reče da je Vuk Bačanović nedavno napisao da smo mi u Stavu muslimanski radikali koji bi, da mogu, sutra handžarom skidali glave neistomišljenicima. Ne bih, bogami. Ali njemu bih lično napisao preporuku za što hitnije sunećenje ako izgovori Kelime-i šehadet pred BBI centrom 11. jula.

Ima nešto u tome da se ovi fikcionalni i nerealizirani nacionalisti poput mene ponekad pričinjavaju još većima i gorima od onih stvarnih. I zato sam odlučio da se napokon realiziram i od fikcije postanem fakcija. I usput da podarim ljevičarima neko štivo koje će njihovi nezavisni komentatori potom zdušno i natenane analizirati. A ljevičari vole čitati. Barem se time neprestano hvale i kada pišu ono što nazivaju književnost i kada pišu publicistiku. To koliko su kadri smarati čitaoca citatima svojih omiljenih autora, to naprosto može govoriti jedino da svojih izvornih citata nemaju. Kao još nerealizirani bošnjački nacionalist, oholo dajem dijagnozu koja kaže da niko ko je nečija replika ili imitator ne može izgraditi vlastiti autentični svijet, bez kojeg književnost, barem ona punokrvna, ne može zaživjeti. I zato je masi tih medijskih ratnika koji se vide kao ljevičari to nešto što napišu dosadno, ma koliko to njihovi jarani pokušavali nabildati književno-kritičkim aditivima.

Njima je i Bosna dosadna i neautentična, oni bi njoj neprestano pridavali ono što joj ne stoji, u biti je se srame kao što se neki uzjogunjeni mladac iz grada zna posramiti svoje nane koja je došla sa sela. Bože moj dragi, pa kuda sa svim tim folklorom, svim tim namazima, mevludima, mahramama i ostalim nacionalističkim rekvizitima? Drito pod ćilim, a “Bosna je ćilimom zastrta”, da i mi citiramo našeg omiljenog autora. Reći će: Nije čudo da ga volite, na istoj ste optuženičkoj klupi.

Nego, da krenemo s ekskluzivnim objavljivanjem prvog djela dnevničkog zapisa jednog bošnjačkog nacionaliste.

DNEVNIK POKVARENOG NACIONALISTE (prologomena)

Trpjeli smo užasne glavobolje, od sjedina su nam glave izgledale poput ranog mraza. Ali, nismo drhtali od hladnoće jer smo iftarili brufene k'o bombone. Pili smo litru Red Bulla dnevno, nismo konzumirali alkohol, ni ekstazi, ni vijagru, posebno ne vijagru jer smo se ionako digli za nacionalnu stvar.

Vodili smo bošnjački konzervativni list. Ili, barem su tako pisali o nama. To da mrzimo Branka Ćopića i Ježurku Ježića. Da jedemo malu djecu, da smo radikali, fašisti, nacionalisti, SDA-ovci, erdoğanisti, ISIL-ovci…

Bilo smo izluđeni od dezinformacija i od loših stihova Ahmeda Burića.

Ali nismo puštali vjetrove, držali smo abdest stoički i čuvali domovinu, kako i priliči.

Jedino što nismo mogli nikako podnijeti jeste to što smo mi sjedili u zgradi BH Pošte, imali loš klima‑uređaj i lošu probavu, a onaj ljevičar s izgledom narednika beskućničkih vaški svaki je dan s pekinezerom šetao ispred naše redakcije. I to malo pseće čudovište, nazivali smo ga Crveni Kmer, redovito je kenjalo po travnjaku ispred spomenika bošnjačkim šehidima.

To nećemo halaliti, odlučili smo. Međutim, naša prva akcija uhođenja ljevičara i njegove pseće ekstenzije neslavno je završila. Bila je potrebna razrađena strategija, neki plan isljeđivanja s jasnim ciljem, a mi smo neorganizirano tapkali u mraku i, naravno, stali na minu. Osobno sam malom Crvenom Kmeru stao u izmet, ili, kako sam ljevičar tepajući kaže, kakicu. Da, baš njemu, tom malom čudovištu kojeg je ljevičar hranio teletinom “Whiskas”, a možda, ko će znati, i vlastitim šmrkljima.

Kažu da pas liči na svog vlasnika. Može biti. Hinduisti idu još dalje pa za ljude mesojede kažu da uskoro počinju ličiti na ono što jedu. Recimo, ko puno jede svinje izgleda poput Slobodana Miloševića, a ko jede puno kokoši počinje ličiti na Biljanu Plavšić. Ko puno voda pekinezera izgleda poput Crvenog Kmera.

Da je on stao u kakicu mog vučjaka ili pit bula, jer šta bi ja drugo kao nacionalista imao od pasa nego zvijeri, on bi rekao da sam ih hranio srpskom nejači u Pionirskoj dolini i da zato sada uneređuju ekološku ravnotežu građanskog i multikulturalnog Sarajeva.

A ja sam imao jednom cuku mješanca i hranio sam ga celerom i peršinom i bio je zdrav k'o dren. Šta ćete, papak sam, hlorofilne naravi.

Nacionalizam je, ipak, ozbiljan posao, možda preozbiljan za Bošnjake. Ali to ne znači da ovaj dnevnik nećemo nastaviti.

PROČITAJTE I...

Strategija sadrži sastavnice koje počivaju na interesnim prožimanjima struktura bliskim Fahrudinu Radončiću i ostaloj skalameriji, onom najgorem djelu SDA koji je, srećom, otpadao, poput Bakira Alispahića. Riječ je o eksplozivnom spoju (para)obavještajnog, medijskog i političkog. Ne postoji nikakva ideologija koja je mogla spojiti te ljude, nikakva ideja, jedino i isključivo interes ili čak preživljavanje s obzirom na to da je neka sila reda i zakona takvim ljudima uvijek za repom

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!