Djetinjstvo s tragom Trnopolja: Bijela traka, trag nevidljivih rana

Ta bijela traka predstavlja hrabrost jednog djeteta kojem su je vezali oko glave kako bi bila vidljiva s obzirom da su joj ruke bile tako sitne.

Piše: Emina KULAŠIĆ

Foto: Velija Hasanbegović

Šta je to bijela traka? Pitala sam se kao sedmogodišnja djevojčica u Trnopolju kada sam kroz šaptanja starijih čula o njoj. Pitala sam se da li je to traka nade, traka igre s kojom ćemo se moći igrati slobodno u dvorištu našeg zatočeništva, traka koja će nam omogućiti slobodu? Da li je to traka koju ću prepoznati, traka koja će odlučiti o našoj budućnosti? Da li je to traka koju ću rado nositi sa srećom i velikim osmijehom kao da sam dobila lutku koju sam već odavno željela? Ta traka bila je riječ koja je odredila dva svijeta, jedan koji je blistao u dječijoj mašti, a drugi koji je ubijao sve nade jednog sretnog djetinstva. Ta dječija mašta, koja je imala nebroj pitanja i mogućih odgovora, bila je ulaz u svijet koji nisam razumjela; svijet koji je postajao mračniji iz dana u dan. To je bila mašta koja je odudarala od realnosti, pokušavajući sačuvati nevinost djetinstva.

A šta je djetinstvo s tragom Trnopolja i bijele trake? Za mene odgovor počinje 24. maja 1992. godine! To je dan kada je proljeće pretvoreno u pakao, a djetinjstvo završilo i prije nego što je počelo. To je dan kada je Kozarac napadnut, porušen, opustošen… njegovo stanovništvo prvo protjerano na Kozaru, a zatim u logore Trnopolje, Omarsku, Manjaču i Keraterm. To su dani kada smo u koloni prognanih prije zatočeništva vidjeli bijele čaršafe i blijeda lica onih koji su nas gledali kroz prozore ne znajući šta ih čeka. To je mjesec kada je pripadanje nesrpskom stanovništvu i označavanje Drugog i Drugačijeg postalo izreka za etničko čišćenje i masovno ubijanje. Tog su 31. maja 1992. godine srpske vlasti u Prijedoru naredile nesrpskom stanovništvu da svoje domove označe bijelim zastavama ili čaršafima, a da tokom kretanja na javnim mjestima oko ruke nose bijele trake – da budu obilježeni. To je mjesec kada je za mene kao sedmogodišnju djevojčicu rat zvanično počeo.

Rat je neopisiv. Koliko sam god puta pokušala pisati o događajima i preživljavanju u logoru, riječi na papiru bile su suvišne. Te riječi jednostavno ne postoje, a želja da ih napišem je prevelika. Ta želja raste iz godine u godinu, jer svakog maja prošlost na neki način postane sadašnjost koja me vrati u dane kada nisam razumjela okolnosti u kojima smo se nalazili, strah mog oca, plač moje majke i utjehu mojih sestara. Vrati me u maštu o mom djetinjstvu i razumijevanju bijelih traka, podsjeti me da mi sjećanje na prošlost omogućava da razumijem svoju sadašnjost. Zato kad vidim bijelu traku želim je staviti oko svoje ruke, ne da me svrsta među Druge i Drugačije i one koji su osuđeni na smrt, već da oživim hrabrost jednog sedmogodišnjeg djeteta u sebi.

Ta je dječija hrabrost koja se vrati iz godine u godinu moćnija od poricanja zločina i negiranja genocida i ona zahtijeva aktivno učešće u potrazi za istinom i pravdom te svjesne korake ka suočavanju s prošlošću. Iako je sjećanje na prošlost bolno, svjesno se vraćam kako bih sebi, a i onima koji nisu preživjeli takvu vrstu poniženja i nehumanosti prema čovjeku, pokazala da je bijela traka više od komada tkanine koja je nevine odvela u smrt. Ta bijela traka predstavlja hrabrost jednog djeteta kojem su je vezali oko glave kako bi bila vidljiva s obzirom da su joj ruke bile tako sitne. Ista ta traka predstavlja priču ponosa i poniženja za drugo dijete koje kada opisuje težinu bola uporedi bijeli čaršaf na kući svojih roditelja kao najveću zastavu koju jedan Amerikanac stavi za 4. juli, ili djeteta koje se sjeća da je ostalo bez daha dok je trčalo kući jer je svoju bijelu traku izgubilo negdje na putu.

Ne mogu a da ne spomenem priču djeteta koje je zadnji put vidjelo svog oca s bijelom trakom prije nego su ga odveli i gdje mu se od tad do danas gubi svaki trag. Ovo su tragovi koje običan čovjek ne vidi kada upozna ovu djecu, jer kada ih sretnemo vidimo da su izrasli u uspješne i drage osobe ne znajući da su ih nekad bijele trake obilježavale. Dosta nas se pita otkud i zašto tako veliko interesovanje za bijele trake i njihovo obilježavanja? Znamo da neki podržavaju obilježavanje da se ne bi isti zločin ponovio, ali je dosta tihih i neprimjećenih učesnika koji su nosili te iste bijele trake 1992. godine. Za njih, kao i za mene, traka je više od obilježavanja i kampanje o podizanju svijesti javnosti. Ona je za nas rak-rana koja već godinama pokušava zarasti i koja nas ohrabruje da danas s ponosom nosimo bijelu traku, da pokažemo da se ljudsko biće ne može obilježiti na smrt vječno i da su preživjeli ti čiji glas danas vrišti protiv nepravde.

Ja nosim bijelu traku jer me je ta traka zajedno s mojom familijom odvela u logor. Ona mi je oduzela moje djetinjstvo i pretvorila moju maštu u noćne more koje mene i moje vršnjake podsjećaju na 1992. godinu zadnje 23 godine. Ta je traka bijela linija koja dijeli dobro od zla – 1992. je bila traka zločina, a danas je traka otpora i borbe protiv negiranja i poricanja prošlosti. Nažalost, negiranje je prošlosti svakodnevna realnost za nas koji smo direktno osjetili žar bijele trake. Stavljeni smo u situaciju gdje moramo ne samo da se borimo protiv negiranja već da objasnimo zašto smo bili obilježeni i osuđeni na smrt. Današnja je borba odraz u ogledalu borbe iz 1992. godine i zahtijeva hrabrost koja prevazilazi dječiju maštu.

Moja je dječija mašta davno odlutala, nestala kao što je nestalo proljeće 1992. godine. Ostao je nevidljiv trag u bijeloj traci koja bolno podsjeća na želju za izgubljenim djetinjstvom koje se nikad neće vratiti niti doživjeti, a koje mora služiti kao primjer kako se boriti dalje za pravdu koju žrtve i preživjeli zaslužuju.

PROČITAJTE I...

Nisam siguran da uljepšavamo bajramske dane ako ih krnjimo ili, gluho bilo, ugrožavamo njihovu tihu i toplu privatnost. U kosmosu komšiluka, rodbine i najdražih prijatelja, u njemu je mjesto gdje se otvaraju duše i srca, tu je mjesto radovanju, ljubavi i praštanju. Na stadionima, po ulicama i kafanama ljudi ne pokazuju ljepšu stranu svog lica. Tu se čovjek ne susreće ni s Bogom ni sa sobom

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!