Djelo Osman-Aziza spajalo je razdvojene obale Neretve

Godine 1895. objavljen je roman Bez nade dvojice autora, Osmana Nuri Hadžića i Ivana Milićevića, Mostaraca koji su pisali pod zajedničkim pseudonimom Osman-Aziz. Ovaj višestruko značajan kulturološki fenomen u književnoj kritici prolazio je gotovo nezapaženo sve do pojave Muhsina Rizvića i njegove studije o preporodnoj književnosti

 

Osman-Aziz, književni dvojac kojeg su činili Osman Nuri Hadžić i Ivan Milićević, jedinstvena je kulturološka pojava u historiji bosanskohercegovačke književnosti. Nema pouzdanog odgovora na pitanje zbog čega su se ova dva pisca književno udružili, ali njihove biografije otkrivaju da su se zbližili još kao školarci u Sarajevu, potom studenti u Zagrebu, kao mladići i sugrađani koji su, pokrenuti istim idejama, pronašli zajedničko tlo za književnu djelatnost. Osman Nuri Hadžić rodio se 1869. godine u Mostaru. Šerijatsku sudačku školu završio je 1893. godine u Sarajevu, a pravo je studirao u Beču i Zagrebu, gdje je i diplomirao 1899. godine. Radio je u Okružnom sudu u Mostaru i Sarajevu, a zatim u Zemaljskoj vladi u Sarajevu, gdje je obavljao dužnost profesora u Šerijatskoj sudačkoj školi. Nakon Prvog svjetskog rata postavljen je za načelnika u Ministarstvu unutrašnjih djela u Beogradu, gdje umire 1937. godine.

Ivan Milićević rodio se 1868. godine, također u Mostaru, u porodici don Frane Milićevića, poznatog tiskara i izdavača listova Hercegovački bosiljak i Glas Hercegovca. Osnovnu školu započeo je u Mostaru, a završio u Dalmaciji. Gimnaziju je pohađao prvo u Splitu, a potom u Sarajevu, gdje se upoznaje s Osmanom Nuri Hadžićem. Godine 1889. odlazi u Beč na studij prava, koji 1891. nastavlja u Zagrebu. Vrlo mlad uključuje se aktivno u društveni život kao novinar i književnik. U ljeto 1898. godine pokreće list Osvit, kojem je bio glavni urednik. Radio je u državnoj službi, najprije u sudstvu, a potom u upravi. U Sarajevo, gdje preuzima redakciju Sarajevskog lista, biva premješten 1911. godine. Nakon penzioniranja uređuje listove Hrvatska sloga i Pravda. Umro je u Sarajevu 1950. godine.

Hadžića i Milićevića ujedinili politički pogledi

Osman Nuri Hadžić bio je još kao student Šerijatske sudačke škole u Sarajevu pretplaćen na izdanja Matice hrvatske, što upućuje na to da mu ideja hrvatstva, koja se tada nametala mladoj bošnjačkoj inteligenciji, nije bila strana. Ta je ideja tokom intenzivne saradnje s Ivanom Milićevićem prerasla u politički program i književnu ideju vodilju. Prve radove i jedan i drugi pisac objavljuju u pravaškim listovima Ante Starčevića, a Hadžić svoje najborbenije tekstove štampa u pravaškom časopisu Obzor, upravo za vrijeme uspostavljanja saradnje s Milićevićem. Oba se pisca istovremeno javljaju u listovima Mlada Hrvatska, Bog i Hrvati, Vienac, Prosvjeta, Dom i sviet, Hrvatsko pravo i Crvena Hrvatska. Nedugo poslije nastaju najvažnija književna ostvarenja Osman-Aziza, objavljena u Matici hrvatskoj, Društvu svetog Jeronima i Hrvatskoj biblioteci.

O nastanku književnog pseudonima Osman-Aziz napisao je Milićević tekst Nekolike uspomene iz prošlih vremena, u kojem otkriva interese književno-publicističke saradnje s Hadžićem. Milićević piše da njih dvojica, kao književna braća, ne žele pisati knjige koje služe za razbibrigu sinim ljudima, nego žele pokrenuti domaći svijet s mrtve točke u život. Milićević kao jedan od ključnih razloga navodi zaostali konzervativizam među domaćim ljudima, posebno onaj koji vlada u zavodima, mektebima i medresama, kako piše Milićević. “Te su ustanove, prema Ivanu Milićeviću (koji time izražava i Hadžićev stav), stotinama godina čekale na preuređenje prema iskustvima vremena. On objašnjava tadašnje domaće prilike, ogrezle u tradicionalnoj duhovnoj okamenjenosti, stanje u kojem su agitatori ispod žita djelovali na mase pogubno. Bošnjačko stanovništvo upozoravano je na aneksijski nacrt o prevjeravanju domaćih muslimana, posebno školske djece. Svijet je nagovaran na masovno iseljavanje, na prodaju imanja u bescjenje”, navodi Safet Sarić u monografiji Osman-Aziz.

Muhsin Rizvić, kao jedan od rijetkih književnih historičara i kritičara koji su pisali o prvom bosanskohercegovačkom romanu, u knjizi Bosansko-muslimanska književnost u doba preporoda 1887-1918 objašnjava da je za razumijevanje Hadžićevog priklanjanja pravaškohrvatskom pokretu od ogromnog značaja njegov traktat Islam i kultura. Rizvić smatra da je pravaškohrvatski pokret sredinom devedesetih godina 19. stoljeća zadobio mnoge mlade bošnjačke intelektualce, između ostalog i zbog tog traktata. U njemu Hadžić propagira ideje starčevićanstva, ali uz odbranu islama. To je, kako piše Rizvić, bilo veoma važno, jer je koincidiralo s uzmicanjem Bošnjaka iz političkih i društvenih tokova. Bošnjaci su se preko tog traktata upoznali sa starčevićanstvom, ali ga nisu odabrali za svoju političku opciju “već su uzimani njena islamsko-afirmativna sadržina i odbrambeno-polemički stav”, piše Rizvić.

Nastanak prvog bosanskohercegovačkog romana

Ključni trenutak početka formiranja književne koalicije Osman-Aziz, smatra Sarić, zbio se onog trenutka kad je Hadžić počeo studirati u Zagrebu i stanovati zajedno s Ivanom Milićevićem. Nedugo nakon toga zbio se događaj zbog kojeg je Hadžić završio u tamnici preko pola godine. Milićević opisuje:

“Upravo tada (1895. godine, op.a.) bje otvoreno novo hrvatsko kazalište pred sveučilištem, a na otvaranje dođe i Franjo Josip. Dakako da su Peštanci nastojali učiniti da se vidi čak u jednom Zagrebu mađarska vrhovna vlast. Sve bijaše uzrujano, i sveučilištarci – među njima dakako na prvom mjestu Stjepan Radić, Osman, Ivan Peršić i sijaset ih – većinom u hrvatskom gala-odijelu đačkom sa sabljama, zapališe i pogaziše na Jelačićevu trgu mađarsku zastavu. Radi toga dođoše pred sud i u tamnicu u Bjelovaru. I Osman morade ležati što u istražnom zatvoru što u tamnici preko pola godine!”

Sve su do 1894. godine Hadžić i Milićević svoje radove objavljivali svaki svojim imenom, a nakon zbližavanja u Zagrebu uglavnom objavljuju pod zajedničkim pseudonimom Osman‑Aziz. Te je godine, prema Milićevićevom svjedočanstvu, Hadžić izrazio želju i ambiciju da njih dvojica napišu nešto zajedničko za Maticu hrvatsku. Kako piše Milićević, Hadžić je nabacio kostur za siže romana Bez nade, s idejom prikaza konzervativnog čovjeka koji propada, nasuprot čovjeku koji se uzdiže radom. U jedinom svjedočanstvu o nastanku romana Bez nade Milićević još navodi da je Hadžić više davao ideje za roman, dok ih je najčešće on sam zaobljavao i Osmanu čitao, nakon čega je Osman odobravao.

“Priznanje da je Hadžić odobravao konačne verzije, uz ostale relevantne činjenice, jedan je od dokaza literarnog autoriteta i liderstva Osmana Nuri Hadžića u književnoj produkciji Osman-Aziza. (…) Tako je nastao prvi bosanskohercegovački roman, Bez nade, prema Milićevićevom svjedočenju, za nekih četrdeset dana”, piše Safet Sarić. Vijest da će Matica hrvatska objaviti njihov roman oduševila ih je toliko da su, kako navodi Milićević, odmah zasnovali neke manje stvari, Pogibiju i osvetu Smailage Čengića i Marijanovu ranu, kao i zbirku Pripovijesti iz bosanskog života. Dvije godine poslije, objavljen je i njihov drugi roman – Bez svrhe. Sarić objašnjava da se cjelokupno djelo Osman-Aziza ne može smatrati isuviše obimnim, ali da se pri takvoj konstataciji mora uzeti u obzir da je Hadžićeva i Milićevićeva stvaralačka kolaboracija trajala iznimno kratko.

“Književna produkcija Osman-Aziza nije, kao što je naglašeno, ni iznimno velika ni iznimno bogata. Ali, gledano s temporalnog aspekta te kratkotrajne zajednice, zatim s aspekta vremena u kojem je nastala, društveno-psiholoških prilika u kojim je oblikovana, objektivnih stvaralačkih potencijala njenih autora i karakteristika nacionalnih književnosti iz kojih je ona iznikla i koje su je usmjerile – predstavlja kapitalno bogatstvo književno-prosvjetiteljske i preporodne književnosti i kulture Bošnjaka, pa i Bosne i Hercegovine, odnosno njenih naroda uopće”, smatra Sarić.

Bez nade za tradicionaliste

Kako ističe Rizvić, “romani i pripovijetke Osman-Aziza u posebnim knjigama, naporedo s njihovim prozama objavljenim u časopisima, plodno ispunjavaju zagrebački period muslimanskog književnog stvaranja devedesetih godina, dajući mu snažan socijalno-kritički pečat”. Najznamenitija godina u njihovom zajedničkom radu može se smatrati 1895. godina, kada je i objavljen roman Bez nade, njihovo najpoznatije književno djelo. “Taj roman je, ujedno, i prvi roman u bosanskohercegovačkoj književnosti, jer se, iako je objavljen tri godine kasnije, prvim bošnjačkim romanom ima smatrati Mulabdićevo Zeleno busenje, pošto mu je i isključivi autor Bošnjak”, objašnjava Sarić.

Ipak, tema romana Bez nade nesumnjivo je trauma bošnjačkog etnosa u procesu smjene društvenih paradigmi, a radnja je smještena u historijski trenutak dolaska Austro-Ugarske monarhije i razmatra pitanja s kojima su se suočavali Bošnjaci. Politička osnova romana formirana je prvenstveno na fonu odjeka Hercegovačkog ustanka i njegove sudbine, koji se kao konkretna historijska stvarnost osjeća u pozadini društvene atmosfere i sačinjava dio opće nade u kratkovječnost okupacionog stanja koja lebdi u zraku, potencijalne sultanove intervencije i spasenja života, vjere, posjeda i ugleda. Od samog početka romana, kao oslonac i nada izgubljenika spominje se tajanstveno ali značajno Salih-aga Forta, koji se istakao tokom okupacije i koji je izgleda imao učešća u događajima u Mostaru pred ulazak austrougarske vojske: Forta se sprema, dobio je pismo iz Novog Pazara da tamo dođe i da se sastavi sa carevom vojskom; u Skadar došlo trideset tabora, pa tamo pozvali i Fortu; Forta će u proljeće 1881. godine udariti s jakom vojskom. Ime Salih-age Forte, koji će zaista biti jedan od ustaničkih vođa, spominje se u romanu i u vezi s glasovima “da će Austrija kupiti vojsku, uzimati momke”, koji su se počeli pronositi u januaru 1881. godine. Alaga, jedan od glavnih likova u romanu, čvrsto je uvjeren da će upravo tada “udariti Forta, pa da baš mora udariti, jer su se po sijelima raznosili glasovi, kako ga stambulski car šalje”. Forta se, međutim, nakon toga u romanu više ne spominje, kao što se ne spominje niti jedan od vođa ustanka.

Uznemirenost nastala donošenjem Vojnog zakona za Bosnu i Hercegovinu, koji se tumačio kako Švabo želi “da nam kupi djecu, pa da ih povlaši, i da onda služe kaurskoga cara i idu u crkvu”, i u romanu je oslikana pojačanom težnjom za iseljavanjem u Tursku. “Nama više ovdje opstanka nema”, govorio je Alaga, kao i ostali, uprkos uvjeravanjima oportunistički orijentirane uleme da to nije protiv šerijata, “da valja služiti cara, ma koje on vjere bio”. Dalje zaoštravanje psihoze odrazilo se u romanu u obliku vijesti koje su se pronosile “da svijet radi vojaštva bježi u goru, da će se sastavljati čete, da će se udarati na Švabu, a tad da će i sultan poslati svoje vojnike”.

Recepcija Osman-Azizovog djela

Politički i historijski događaji opisani su u romanu u onoj mjeri koliko je piscima bilo neophodno da se predstavi ambijentalni i historijski okvir za razumijevanje priče, i osnova onakve psihologije junaka kojoj su Hadžić i Milićević suprotstavili vlastitu koncepciju životne, društvene i duhovne orijentacije, pozitivnog prilagođavanja novom vremenu i prodoru materijalnih, kulturnih i prosvjetiteljskih tekovina zapadnoevropske civilizacije. Pisci su zbivanja, događaje i sudbine u romanu stilizirali i komentirali u prilog svoje teze o razvoju muslimana, vršeći i otvorenu ideologizaciju romaneskne priče, a u skladu s romantičarskim svjetonazorom, što su im opravdano zamjerali neki kritičari.

Bez nade je ne samo prvi bosanskohercegovački roman već i prvo ozbiljnije književno djelo koje je otvorilo takozvanu austrougarsku temu u našoj književnosti. “Može se potvrditi da je sve do pojave Muhsina Rizvića i njegove studije o književnosti iz doba preporoda literatura pomenutih pisaca, kao i drugih iz tog vremena, bila ili smišljeno zatajivana, ili, na žalost, znanstveno neatraktivna. Svi dotadašnji znanstveni pristupi, posebno od strane Osman-Azizovih savremenika, imali su, manje-više, tu atraktivnu društvenu i političku notu: ili ushićenja zbog nakane približavanja bosanskohercegovačkih muslimana Hrvatima i hrvatskoj tendenciji prema njima, ili pak razočarenja što se pisci otvoreno solidarišu s apetitima asimilacije Bošnjaka u hrvatsko nacionalno stablo. Dok ih jedan, u povodu izlaska tog romana, zove braćom po krvi, drugi ih već proziva kao hrvatske muslomane, treći se obrušava na jezik njihovih junaka koji je primjereniji zagrebačkom pravniku, nego prepoznatljivom govoru mostarske čaršije”, navodi Sarić.

Bez obzira na sve spomenute prigovore, na njihovo političko opredjeljenje i svjesnu instrumentalizaciju književnosti u svrhu ideologije, Osman-Aziz je činjenica koja se ne smije negirati i zaboravljati. Hadžićev i Milićevićev rad podsjetnik je na vremena u kojima su Bošnjaci i Hrvati iz Mostara zajedničkim talentom u bosanskohercegovačku književnost uveli novi žanr u kojem su dosegnuti tadašnji najveće dometi bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti. Osman-Aziz bio je kulturni most koji je, poput Starog, spajao razdvojene obale Neretve.

PROČITAJTE I...

Sarajevo predstavlja granicu, tačku svijeta u kojoj se spajaju sve kulture, vjere, tradicije. Znamo da su mnogi pokušali uništiti taj savršeni duhovni spoj u Sarajevu, da u narednom periodu toga više ne bude, ali nisu uspjeli. Posebno mi je drago što se na posteru ovogodišnjeg SFF-a nalazi šareni buket cvijeća koji predstavlja upravo tu poruku da je Sarajevo i nakon golgote i patnje koju je preživjelo ostalo grad u kojem se gaje tolerancija, prijateljstvo, jednakost. SFF je upravo simbol te pobjede i Sarajeva koje nadmašuje sve međunacionalne i međuvjerske barijere

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • Roman Bez Nade: Djelo Osman-Aziza spajalo je razdvojene obale Neretve | AKOS 07.12.2016.

    […] Stav.ba […]

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!