Djedu mi je Ruža procvjetala

Mlad, nepoznat, ljepuškast i ukusno odjeven, djed je odmah privukao pažnju vlasnice kafane, izvjesne Ruže Ivančić. Šta se zaista desilo između Jusufa i ocvale vlasnice kafane, teško je znati, ali za pretpostaviti je kako je tog kasnog ljeta godine 1908., u potkrovlju kafane “Kod Ruže” u Konjicu, moj djed imao prvi tjelesni kontakt sa ženom

Trbuhom za kruhom, bježeći od bijede i crnogorskih hajduka koji su počesto upadali u kasabu i pljačkali sve što se opljačkati dalo, djed Jusuf, tada dvadesetogodišnjak, s amidžićem Hamidom iz rodnog Čajniča zaputio se ka srednjoj Bosni, a da će se, na koncu, obresti u Tuzli, nije ni slutio.

Stjecajem okolnosti ili Božijim određenjem, sasvim svejedno, izvjesni Ibrahim Gosto, dobrohotni mostarski veletrgovac, vidjevši ih onako izmučene, jadne i dronjave, odveo ih je kući, nahranio, dao im para i novu odjeću i predložio da krenu ka Tuzli.

– Javite se pekaru Ahmi Ganiću i recite da vas je poslao Ibrahim Gosto. Ahmo je poljut, ali pošten čovjek. Primit će vas u pekaru, pa radite, trudite se, do vas je… – rekao im je tada.

No, na putu od Mostara do Konjica, već bolešljivi Hamid razbolio se ozbiljno. Izdržao je nekako do Konjica, ali dalje nisu mogli. Jusuf je Hamida smjestio u neuglednu hastahanu, karavana kojom su putovali nastavila je dalje, hećimu hastahane platio je unaprijed troškove Hamidovog liječenja, smjestio se potom u obližnji konak i čekao – Hamidov oporavak ili smrt.

I načekao se. Rođak se oporavljao sporo i teško. Jusuf je, opet, čamio u konaku, smucao se po čaršiji, iz dosade u nekoj kahvi kraj Neretve naučio igrati tavle, domine, šah.

Večeri je uglavnom provodio u dugim šetnjama kraj rijeke, a ponekad, za hladnih noći, navraćao je u kafanu “Kod Ruže”. U kafani je bilo zagušljivo, ali toplo. Mlad, nepoznat, ljepuškast i ukusno odjeven, odmah je privukao pažnju vlasnice kafane, izvjesne Ruže Ivančić. Šta se zaista desilo između Jusufa i ocvale vlasnice kafane, teško je znati, ali za pretpostaviti je kako je tog kasnog ljeta godine 1908., u potkrovlju kafane “Kod Ruže” u Konjicu, moj djed imao prvi tjelesni kontakt sa ženom.

Naime, a takva je priča šapatom kolala u porodici, jedne noći, kasno, pred fajront, Ruža je sjela za Jusufov sto, ponudila ga pićem i pitala kako se zove. Ime je rekao, a piće odbio, jer tada, navodno, nije ni pio ni pušio.

– Aha! Turčin, dakle! A odakle si?

– Iz Čajniča.

– Gdje je to?

– Daleko, na granici s Crnom Gorom.

– Šta radiš u Konjicu?

– Rođak mi je u bolnici. Čekam ga. Ako ozdravi, idemo dalje, ako umre, sahranit ću ga ovdje.

– Hm! Jesi li ženjen?

– Nisam.

– A sa ženom jesi li nekad bio?

– Kako to misliš?

– Ama, sa ženom, znaš, ono…!

– Ne, ne, nisam.

– Tako, znači! Slušaj! Kada zatvorim kafanu, popni se gore kod mene! Možemo popiti čaj, porazgovarati! Hoćeš li?

– Hoću.

Početkom septembra, na Ružin nagovor, Jusuf je premjestio Hamida iz hastahane u gradsku bolnicu. I odmah se pokajao zašto to ranije nije učinio. Sve u toj bolnici bilo je u suprotnosti s hastahanom u kojoj je Hamid bespomoćno ležao: čisto, uredno, svijetlo, a ljekari, listom stranci iz svih dijelova Monarhije, stručni i učtivi.

Sedam dana poslije, Hamid se osjećao mnogo bolje, a, na veliko Jusufovo čuđenje, boravka u hastahani nije se uopće sjećao. “Stvarno bi trebalo pohapsiti tu bagru”, razmišljao je naglas Jusuf, misleći na “ljekare” iz hastahane, i žaleći za parama koje je nepromišljeno profućkao na Hamidovo bezuspješno liječenje, za onim istim parama koje im je dao Ibrahim Gosto da ih u zdravlju potroše, i u kojima, mislio je, nikakvog zdravlja i nafake nije ni bilo.

Mada se Hamidovo zdravlje iznenađujuće brzo poboljšavalo, ljekari su insistirali na tome da u bolnici ostane još neko vrijeme.

– Bilo bi dobro da ostane, tako, recimo, još mjesec dana, jer mogućnost recidiva kod takvih bolesnika vrlo je vjerovatna, a često i fatalna – rekao je Jusufu upravnik bolnice, suhonjavi starčić čiji su od duhana požutjeli brkovi bili prvo što mu je palo u oči.

Jusuf nije znao šta je recidiv niti šta je to fatalno, ali znao je da mu novaca ponestaje i da još jedan mjesec Hamidovog liječenja neće moći platiti.

Pričalo se kako je tada Jusufu velikodušno novčano pomogla Ruža, što može, a i ne mora, ukazivati na njihov skladan ljubavni odnos, jer, istini za volju, usrećene žene, osobito one u zrelijim godinama, znaju na ovakav način izraziti zahvalnost za svu pažnju, nježnost i darovanu im ljubav.

Kako god, Jusuf je uspio platiti još jedan mjesec Hamidovog liječenja, u međuvremenu je živio s Ružom i preživljavao hraneći se iz njenog kazana, i tri mjeseca nakon njihovog polaska iz Čajniča, u jesen, krajem oktobra, nekakvom putničkom kočijom, gladni, iscrpljeni i promrzli, konačno su stigli u Tuzlu.

I, na moju žalost, nastanili se u ovom ukletom gradu.

PROČITAJTE I...

Tu smo se sastajali! A dobro mjesto za tajne sastanke: sa stubišta, kroz velike, zatamnjene prozore, vidi se cijelo dvorište i niko neopažen ne može prići ulazu, a, ako i priđe ili se čuju koraci s gornjih spratova, ja bih hitro preskočio na suprotno stubište i lijeno se uspinjao, u posjeti sam, kao, nekakvoj

Tik do mene, ali ne u vodi, poluobnaženih grudi i “nogu raskrečenih kao steona krava”, leži vremešna gospođa. Zasljepljujuće šljašti od namljackane zaštitne emulzije, a dva šanera pohotno je gledaju. Vidim, ni ona nije ravnodušna. Okrećem glavu na drugu stranu i vidim, također u plićaku, tri podobro razgolićene, raskikotane djevojke. Gledam pravo, u vodu, i vidim strastvenu ljubavnu igru mladog para, praćenu mnoštvom radoznalih pogleda

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!