Djedu mi je Ruža procvjetala

Mlad, nepoznat, ljepuškast i ukusno odjeven, djed je odmah privukao pažnju vlasnice kafane, izvjesne Ruže Ivančić. Šta se zaista desilo između Jusufa i ocvale vlasnice kafane, teško je znati, ali za pretpostaviti je kako je tog kasnog ljeta godine 1908., u potkrovlju kafane “Kod Ruže” u Konjicu, moj djed imao prvi tjelesni kontakt sa ženom

Trbuhom za kruhom, bježeći od bijede i crnogorskih hajduka koji su počesto upadali u kasabu i pljačkali sve što se opljačkati dalo, djed Jusuf, tada dvadesetogodišnjak, s amidžićem Hamidom iz rodnog Čajniča zaputio se ka srednjoj Bosni, a da će se, na koncu, obresti u Tuzli, nije ni slutio.

Stjecajem okolnosti ili Božijim određenjem, sasvim svejedno, izvjesni Ibrahim Gosto, dobrohotni mostarski veletrgovac, vidjevši ih onako izmučene, jadne i dronjave, odveo ih je kući, nahranio, dao im para i novu odjeću i predložio da krenu ka Tuzli.

– Javite se pekaru Ahmi Ganiću i recite da vas je poslao Ibrahim Gosto. Ahmo je poljut, ali pošten čovjek. Primit će vas u pekaru, pa radite, trudite se, do vas je… – rekao im je tada.

No, na putu od Mostara do Konjica, već bolešljivi Hamid razbolio se ozbiljno. Izdržao je nekako do Konjica, ali dalje nisu mogli. Jusuf je Hamida smjestio u neuglednu hastahanu, karavana kojom su putovali nastavila je dalje, hećimu hastahane platio je unaprijed troškove Hamidovog liječenja, smjestio se potom u obližnji konak i čekao – Hamidov oporavak ili smrt.

I načekao se. Rođak se oporavljao sporo i teško. Jusuf je, opet, čamio u konaku, smucao se po čaršiji, iz dosade u nekoj kahvi kraj Neretve naučio igrati tavle, domine, šah.

Večeri je uglavnom provodio u dugim šetnjama kraj rijeke, a ponekad, za hladnih noći, navraćao je u kafanu “Kod Ruže”. U kafani je bilo zagušljivo, ali toplo. Mlad, nepoznat, ljepuškast i ukusno odjeven, odmah je privukao pažnju vlasnice kafane, izvjesne Ruže Ivančić. Šta se zaista desilo između Jusufa i ocvale vlasnice kafane, teško je znati, ali za pretpostaviti je kako je tog kasnog ljeta godine 1908., u potkrovlju kafane “Kod Ruže” u Konjicu, moj djed imao prvi tjelesni kontakt sa ženom.

Naime, a takva je priča šapatom kolala u porodici, jedne noći, kasno, pred fajront, Ruža je sjela za Jusufov sto, ponudila ga pićem i pitala kako se zove. Ime je rekao, a piće odbio, jer tada, navodno, nije ni pio ni pušio.

– Aha! Turčin, dakle! A odakle si?

– Iz Čajniča.

– Gdje je to?

– Daleko, na granici s Crnom Gorom.

– Šta radiš u Konjicu?

– Rođak mi je u bolnici. Čekam ga. Ako ozdravi, idemo dalje, ako umre, sahranit ću ga ovdje.

– Hm! Jesi li ženjen?

– Nisam.

– A sa ženom jesi li nekad bio?

– Kako to misliš?

– Ama, sa ženom, znaš, ono…!

– Ne, ne, nisam.

– Tako, znači! Slušaj! Kada zatvorim kafanu, popni se gore kod mene! Možemo popiti čaj, porazgovarati! Hoćeš li?

– Hoću.

Početkom septembra, na Ružin nagovor, Jusuf je premjestio Hamida iz hastahane u gradsku bolnicu. I odmah se pokajao zašto to ranije nije učinio. Sve u toj bolnici bilo je u suprotnosti s hastahanom u kojoj je Hamid bespomoćno ležao: čisto, uredno, svijetlo, a ljekari, listom stranci iz svih dijelova Monarhije, stručni i učtivi.

Sedam dana poslije, Hamid se osjećao mnogo bolje, a, na veliko Jusufovo čuđenje, boravka u hastahani nije se uopće sjećao. “Stvarno bi trebalo pohapsiti tu bagru”, razmišljao je naglas Jusuf, misleći na “ljekare” iz hastahane, i žaleći za parama koje je nepromišljeno profućkao na Hamidovo bezuspješno liječenje, za onim istim parama koje im je dao Ibrahim Gosto da ih u zdravlju potroše, i u kojima, mislio je, nikakvog zdravlja i nafake nije ni bilo.

Mada se Hamidovo zdravlje iznenađujuće brzo poboljšavalo, ljekari su insistirali na tome da u bolnici ostane još neko vrijeme.

– Bilo bi dobro da ostane, tako, recimo, još mjesec dana, jer mogućnost recidiva kod takvih bolesnika vrlo je vjerovatna, a često i fatalna – rekao je Jusufu upravnik bolnice, suhonjavi starčić čiji su od duhana požutjeli brkovi bili prvo što mu je palo u oči.

Jusuf nije znao šta je recidiv niti šta je to fatalno, ali znao je da mu novaca ponestaje i da još jedan mjesec Hamidovog liječenja neće moći platiti.

Pričalo se kako je tada Jusufu velikodušno novčano pomogla Ruža, što može, a i ne mora, ukazivati na njihov skladan ljubavni odnos, jer, istini za volju, usrećene žene, osobito one u zrelijim godinama, znaju na ovakav način izraziti zahvalnost za svu pažnju, nježnost i darovanu im ljubav.

Kako god, Jusuf je uspio platiti još jedan mjesec Hamidovog liječenja, u međuvremenu je živio s Ružom i preživljavao hraneći se iz njenog kazana, i tri mjeseca nakon njihovog polaska iz Čajniča, u jesen, krajem oktobra, nekakvom putničkom kočijom, gladni, iscrpljeni i promrzli, konačno su stigli u Tuzlu.

I, na moju žalost, nastanili se u ovom ukletom gradu.

PROČITAJTE I...

Pijemo vodu, razgovaramo, teško, mučno, usiljeno, on, pak, tek da nešto kaže, pita pišem li za tamo neke novine, čuo je, veli, od nekog da pišem za tamo neke novine; velim da je dobro čuo i da zaista pišem za tamo neke novine, potom ustajem, zahvaljujem mu se na toplom dočeku i gostoprimstvu, pa, kao šaleći se, širim ruke, smijem se, i pozivam ga da mi kao novopečeni djed padne na grudi junačke. Zbunjeno me gleda, privijam ga u zagrljaj, snažno stiskam i šapućem na uho: “Slušaj, bilmezu...”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!