Dječak u crvenoj trenerci

Doktor Pilav me pitao ko mi je taj teško ranjeni momak. Rekao sam mu da mi je to brat. Uključio mu je infuziju i kazao mi da mu kvasim usne, ali da mu ne dam da pije vode. Doktor me odvojio ustranu i rekao mi da brat neće još dugo. Predlagao mi je da ga i ukopamo ako preseli na tom mjestu. Nisam mogao. Brat je bio živ još devet sati poslije ranjavanja iako je sve vrijeme bio svjestan da će umrijeti.

 

Hasan je na putu prema Tuzli, nastojeći da stigne do slobodne teritorije u Nezuku, ostao bez dvojice mlađe braće, Hasiba (20) i Hajre (18). Pješačeći i skrivajući se po šumama, teško ranjenog Hasiba nije želio ostaviti, a poslije je, nakon što je Hasib izgubio bitku za život, kilometrima nosio njegovo tijelo.

OCA JE UBILA GLAD

“Mi smo iz zaseoka Likari kod Srebrenice, ali smo u Pećištima bili od 13. maja 1992. godine jer je naše selo opljačkano, a zatim zapaljeno. Tada se porodica razbježala. Otac je bio kod radnog kolege, majku sam našao, krila se kod jedne komšinice, a onda sam našao i braću. Uglavnom, krajem juna porodica je bila na okupu. U Pećištima smo živjeli u staroj kući očevog amidže. Mi smo bili na spratu, a u prizemlju su stanovali ljudi izbjegli iz Bratunca. Za nas je sve bilo nekako i podnošljivo do naše prve porodične tragedije. U maju 1993. godine tokom granatiranja poginula je moja nena Safija, koju sam veoma volio, a od sve unučadi, meni je bila najprivrženija.

U to je vrijeme vladala velika glad i dešavalo se da po sedam dana ništa ne bismo stavili u usta. Nije bilo soli, a pokušavali smo je dobiti prekuhavanjem soli za posipanje puteva. Ali ta so nije jodirana i nije nam odgovarala, a ljudski organizam bez soli ne može funkcionirati. Tokom ljeta smo jeli voće i povrće, ako bismo šta uspjeli uzgojiti, i šumske gljive, pa i lišće nekih poznatih biljaka za koje smo znali da nisu otrovne. U junu, tačnije 25. juna 1993. godine, moj je otac umro od gladi u srebreničkoj bolnici”, započinje Hasan priču o stradanju svoje porodice.

Nedugo nakon očeve smrti, upoznao je suprugu Hajretu. Stupili su u brak i 31. marta 1994. godine, dok mu je supruga bila u sedmom mjesecu trudnoće, u Srebrenici im se rodio sin Haris, koji je uz ogromne napore doktorice Fatime Klempić-Dautbašić i doktorice Branke, kojoj se Hasan ne sjeća prezimena, uspio preživjeti uprkos maloj tjelesnoj težini i nepostojanju inkubatora.

“Dok su u Srebrenici bili kanadski vojnici, stvari su bile koliko-toliko u redu. Stizala je humanitarna pomoć, a na spiskovima je bilo 42.000 ljudi. No, kada su Kanađani zamijenjeni Holanđanima, sve kreće po zlu. Bili su to vojnici koji su sarađivali s neprijateljima, koji su odavali podatke i zatrpavali rovove koje bi naši vojnici uspjeli iskopati. Bavili su se i švercom. Uz granatiranja i pogibije, prilično mirno smo živjeli do 5. ili 6. jula 1995. godine, kada je počeo napad ogromnih razmjera uz neprestano granatiranje. Ja sam, kao i većina, do samog kraja polagao nade u UN i supruzi govorio da će nas oni zaštititi.

Međutim, vidjeli smo da Srebrenica pada, a putem Radija Bratunac ljudi su i poimenično pozivani na predaju. Tog 11. jula ujutro, rijeka ljudi tekla je prema Potočarima, i to me vrlo zabrinulo. Iz Mjesne zajednice dobili smo najgoru vijest: Srebrenica pada i svi vojno sposobni trebaju bježati kroz šume. Bio sam uz suprugu i ona mi je za uspomenu dala privjesak, polumjesec sa zvijezdom, koji sam stavio u džep. Nismo razgovarali, a sin Haris me iz majčinog naručja posmatrao ne trepćući. Pozdravili smo se i ona je otišla sa sinom i svojom majkom prema fabrici akumulatora, a ja sam u tom metežu pokušao naći majku, da se i s njom halalim.”

Ni majku ni braću tada nije našao, a s poznanicima se zaputio prema Šušnjarima, gdje se skupio veliki broj dječaka i veoma slabo naoružanih muškaraca. Išao je kroz masu tražeći braću.

Susret s dječakom u crvenoj trenerci

“Našao sam Hasiba, ali Hajru nisam, a išli smo u nepoznato. Prema mojoj procjeni, tu je bilo između 15.000 i 18.000 ljudi. Situacija je bila haotična. Mrkli mrak, oko tri sata noću, a nemamo nikakvih informacija o ostalim članovima svojih porodica. Niti znamo teren, a svako misli samo na najgore. Kolona se formirala nekoliko sati poslije i oko dvanaest sati 12. jula krenuli smo prema zvorničkoj Kamenici. Hasib i ja bili smo na sredini kolone, kada je do nas došao dječak Osmo (13), koji mi je saopštio da je Hajro poginuo.

Tu sam vijest primio djelimično ne vjerujući Osmi i misleći da ga je s nekim zamijenio, ali on je bio uporan i insistirao je da me odvede na to mjesto. Vratio sam se s njim dio puta i zatekao ubijenog brata te tijelo Nazifa Gušića, koji je za ruku držao svog sina Merseda. Ležala su tu mrtva još tri meni nepoznata muškarca. Hajro je imao tri ogromne prostrelne rane, pa sam procijenio da ga je ubio PAM. Šta smo mogli uraditi? Ništa. Pokrio sam ga jaknom, a na Nazifa i Merseda smo nabacali neko granje. Morali smo nastaviti dalje. Vratili smo se do kameničkog brda pred akšam. Sjeo sam uz jedno drvo, a onda se uz psovke začuo ženski glas koji je rekao: ‘O, balije, sada ćete vidjeti šta četnikuša radi.’ Začula se snažna eksplozija i, pretpostavljam, ranije minirana bukva pala je i ubila veliki broj ljudi. Započela je pucnjava sa svih strana. Bježao sam pod kišom metaka pitajući se hoće li iko ostati živ. Trčao sam preko nekih livada i stigao u Kravicu.

Dakle, bio sam na pogrešnom putu. Odlučio sam tražiti brdo Udrč, jer sam znao da je to put ka Tuzli, a to je najvisočije brdo. Krenuo sam oko pet sati ujutro. Cijelim sam putem čuo glasove, ali se nikom nisam javljao jer nisam nikom vjerovao i nisam znao ko me svaki tren može ubiti. Oko sedam sam se vratio na kameničko brdo i zatekao neviđenu strahotu. Bilo je tu toliko tijela ubijenih ljudi da nisam imao gdje spustiti stopalo. Procijenio sam da je ubijeno oko hiljadu ljudi. Ugledao sam malo utabanu travu, kuda je ranije već neko prošao. Išao sam tom ‘stazom’ sve do jednog izvora kraj kojeg je spavao neki dječak u novoj crvenoj trenerci. Cilj mi je bio da se napijem vode a da ga ne probudim, jer sam mislio da je u dosluhu s ubicama, pošto se isticao novom odjećom, a mi u Srebrenici već četiri godine ništa novo nismo mogli naći. Hodali smo u ishabanoj odjeći i obući.”

Ispostavilo se da je dječak na kojeg je naišao razdvojen od majke i oca, ali da dobro poznaje teren jer je živio u blizini, pa je Hasanu bio vodič i brzo su stigli u Mravinjce. Iako dosta mlađi, dječak u crvenoj trenerci ga je ohrabrivao i govorio mu da ne gleda tijela mrtvih ljudi.

ČOVJEK RASPORENIH OBRAZA

“Na uzvišenju smo naišli na stravičan prizor. Na đačkoj stolici sjedio je rasporenih obraza i iskopanih očiju sav krvav čovjek kojem su obrazi bili zakačeni za uši. Zločinci su mu odjenuli suknju i odrezali spolni organ. Od straha sam počeo trčati. Pretrčao sam asfaltni put na kojem su bili ljudi u uniformama tenkovske jedinice. Bili su naoružani i stajali su pored auta, ali nisu pucali. Ostavili su me u životu. Uspaničen, uskočio sam u rječicu Jadar iako nisam vješt plivač. Nekako sam izašao i krenuo lijevo, prema stadionu u Kasabi, a malog sam izgubio. Na stadionu sam vidio ogromnu gomilu tašni i odjeće, pretpostavio sam zarobljenih a kasnije ubijenih osoba. Vratio sam se nazad i sreo Safeta, kojeg smo zvali Sajo. On je buncao i djelovao mi je kao da je poludio.

Imao je lovačku pušku i, moram priznati, plašio sam ga se u tom stanju, za koje će se kasnije ispostaviti da je izazvano namjerno otrovanim izvorima vode koju smo pili. Iako sam se bojao Saje, slijedio sam ga i stigli smo na željno očekivani Udrč, koji je u našim glavama predstavljao najvisočiju stepenicu do spasa. Ondje smo zatekli veliki broj ranjenih i iscrpljenih ljudi. Tu sam našao i na onog dječaka u crvenoj trenerci. On je predvodio grupu od šezdeset ljudi, među kojima je bio i moj uplašeni brat Hasib. To je bio 13. juli. I ja sam se plašio, ali sam bio sretan jer nisu svi bili pobijeni kao što sam mislio. Odlučio sam da se od brata više nikako ne razdvajam i sve vrijeme sam ga držao za ruku. Na nogama je imao jednu vunenu čarapu i trpio je velike bolove. Mislio sam da je ranjen, ali nije bio. Imao je strašne žuljeve i stopala su mu krvarila, pa je naš komšija Edo Malić iz ruksaka izvadio rezervne patike i dao ih mom bratu.

Sve vrijeme sam učio Kelime-i šehadet, misleći da mi je baš taj trenutak posljednji na ovom dunjaluku. Bez većih problema, pješačili smo 14. jula i 15. stigli u Liplje. Putem sam se nagledao scena od kojih se ledi krv u žilama, između ostalih, teški su bili prizori kada bi teško ranjeni očevi molili svoje sinove da ih ostave, jer će oni svakako umrijeti, a da se barem djeca spase. U Liplju smo vidjeli mnogo ubijenih ljudi iz Srebrenice. Malo smo se odmorili, a predvečer krenuli prema Snagovu. Granatiranje. Opet dolazi do prekida i rasipanja kolone, ljudi ginu. Ranjenika je bilo na sve strane i doktori su rekli da su im povrede bile takve da ne bi imali nikakve šanse ni da su bili u operacionoj sali, a kamoli u šumi, bez odgovarajućih lijekova i medicinske opreme”, navodi Hasan.

S jedne strane suočeni s putem u neizvjesnost, a s druge nadom i borbom za preživljavanjem, kolona je prošla Snagovo i kretala se prema Križevačkim Njivama. Dan je bio sunčan i veoma topao, a oko 14 sati se, sjeća se Hasan, naoblačilo i počeo je padati led.

DEVET POSLJEDNJIH SATI BRATOVOG ŽIVOTA

“Ja sam i dalje samo mislio kako da spasim brata Hasiba. Za mene mi je, manje-više, bilo svejedno. Ako preživim, dobro je, a ako ne, da makar on ostane kada nam Hajre više nema. Već se smrklo kada je oluja prestala. Krenuli smo, ali smo nagazili na minu. Detonacija me odbacila i nekoliko trenutaka nisam znao šta se dešava. Čuo sam da me neko doziva. Dopuzao sam i u mraku napipao momka koji me zvao. Bio je to komšija Admir Garaljević, kojeg sam nekako uspio previti krpama i odvući od tog mjesta. Vratio sam se i napipao tri mrtva tijela. U glavi mi je samo bilo pitanje šta je s mojim Hasibom, koji se nije odazivao. Pipao sam i vidio da je teško ranjen, da na stomaku ima veliku rupu. Krvario je, ali je bio svjestan. Molio sam Boga da ga ostavi u životu. Malo sam nosio njega, pa sam se vraćao po Admira, i sve tako do jednog potoka kraj kojeg su doktorica Fatima i doktor Ilijaz Pilav pružali pomoć ranjenicima.

Doktor Pilav me pitao ko mi je taj teško ranjeni momak. Rekao sam mu da mi je to brat. Uključio mu je infuziju i kazao mi da mu kvasim usne, ali da mu ne dam da pije vode. Doktor me odvojio ustranu i rekao mi da brat neće još dugo. Predlagao mi je da ga i ukopamo ako preseli na tom mjestu. Nisam mogao. Brat je bio živ još devet sati poslije ranjavanja iako je sve vrijeme bio svjestan da će umrijeti. Tješio sam ga koliko sam mogao. Naše komšije, momci iz Pećišta, braća Refik i Sead Šahmanović i njihov amidžić Vekaz Šahmanović, mnogo su mi pomogli. Kada su vidjeli da se ne odvajam od brata na samrti, iako su me svi nagovarali da to učinim kako bih svoj život spasio, pomogli su mi da nosim njega i Admira. Nosili smo ih neko vrijeme. Najgore je bilo što niko sa sigurnošću nije znao put. Govorili bi: Eno, iza onog brda je Tuzla; a kada bismo došli na to brdo, iza njega je bilo još brda ili bi neko iz kolone rekao da je u mraku vidio neki odsjaj i da su to sigurno svjetla iz Tuzle.

Hodali smo s njima dvojicom ranjenih. Hasib je, inače, uvijek bio povučen i rijetko je pričao, ali je u jednom trenutku dok smo ga nosili zamolio da ga spustimo. Želio je da mi stavi glavu u krilo. Uradio sam to, sve vrijeme ga milujući i tješeći. Razgovarali smo. Rekao mi je da ne plačem i da majci kažem da se nije mnogo patio. Ja sam mu govorio da će ostati živ, da izdrži još malo, da smo blizu naših, a on mi je rekao da mu je najviše žao što više neće vidjeti mog Harisa. Bile su to njegove posljednje riječi, i tada je preselio.”

Nakon što mu je brat izdahnuo na rukama, Hasan je čvrsto odlučio da će ga nastaviti nositi. Sve ukupno, nosio ga je 14 sati, a kada je s komšijama 18. jula stigao u Nezuk i kada je vidio uniformirane ljude, nije vjerovao da su to vojnici Armije Republike Bosne i Hercegovine. Tek je poslije postao svjestan da je na slobodnoj teritoriji.

“Brata sam lagano spustio i tada je nastao taj snimak. Izmučen emocionalno i fizički, nisam bio svjestan da sam na slobodi sve dok mi jedna nana, koja je živjela kod džamije, nije dala da jedem i pijem. Poslije rata sam je tražio da joj se zahvalim, ali sam čuo da je i ona u međuvremenu preselila na bolji svijet. Tek kada sam jeo, primijetio sam da sam i ja ranjen i da sam, ne znam kako, hodao bez obuće. Došli su neki ljudi i tražili podatke o mom bratu od kojeg se nisam htio razdvajati sve dok me sanitetom nisu odvezli u improviziranu ratnu bolnicu u školi u Raincima kod Kalesije.

Poslije oporavka, čuo sam da su mi supruga, sin i majka na aerodromu u Tuzli. Krenuo sam da ih tražim, a kada sam ih našao, u meni su se istovremeno miješali osjećaji radosti i neizmjerne tuge. Bio sam sretan što ih vidim i što su živi, a veoma tužan jer sam im morao saopćiti da Hajre i Hasiba više nema. Osim sina i mene, u našoj porodici više nema muških potomaka. Poslije dva mjeseca Admirovog i mog liječenja, na patologiji u Tuzli mi je doktor Zdenko Cihlarž rekao da mi je brat tu bio 19 dana. Dao mi je nalaz koji i danas čuvam, a u kojem je navedeno da je imao devet prostrijelnih i 72 ustrijelne rane. Doktor mi je rekao da je Hasib bio zdrav i jak mladić jer bi rijetko ko takvo ranjavanje uspio preživjeti duže od nekoliko minuta. Na patologiji je uslijedio novi šok kada su mi rekli da mi je brat ukopan kao NN lice na ateističkom groblju.”

MAJKAMA JE NAJTEŽE

Naime, dok su prevozili Hasibovo tijelo do Tuzle, izgubio se papir s njegovim podacima i on je na ateističkom groblju ukopan pod oznakom “Muškarac iz Srebrenice, br. 2”. To je saznanje Hasana, koji je s braćom odgajan u duhu islama, veoma pogodilo.

“Bio sam veoma ljut i razočaran. Bio sam strašno izrevoltiran. Otišao sam na ateističko groblje i našao njegov mezar. Uz pomoć prijatelja, njih petnaestorice, iskopao sam brata i prenijeli smo ga na muslimansko mezarje na Boriću. Mislio sam da je tu kraj bola, a onda su uslijedile godine čekanja da mi jave da su pronašli i brata Hajru. Kada sam upoznao Amora Mašovića, čovjeka koji je neizmjerno mnogo uradio za traženje nestalih osoba, on mi je predložio da Hasiba prenesemo u Potočare. To smo i uradili kada je Hajro identificiran 2009. godine, a njegovi su posmrtni ostaci pronađeni u dvije grobnice, u grobnicama Snagovo 1 i Snagovo 4.

Reekshumirali smo Hasiba i iste godine ga ukopali pored Hajre i našeg daidže Vahida Kurtića, koji je bio invalid i prije rata, a kojeg su zaklali. Na dženazi 2009. godine bili su momci iz Krajine koji su vidjeli na bašlucima isto ime oca i prezime, pa su mi pomogli da ih spustim u kabur. Od tada ne prođe ni jedna godina bez dženaze nekom od mojih bližih članova rodbine. Sada ćemo ukopati tetića, čija je majka ostala bez peterice sinova i muža. Danas je teško bolesna, a o njoj se brine kćerka”, navodi Hasan.

Protekle 22 godine prošle su mu, priča, u nastojanju da organizira život i krene dalje. Najveća podrška su mu majka, supruga, sin i kćerka koja se rodila 2000. godine.

“Svako bol preživljava na svoj način, ali mislim da je majkama najteže. Dešava se da se moja majka iz čista mira rasplače. Sve bude normalno, naprimjer, gledamo televiziju i ona počne plakati. Ja je pitam: ‘Šta je, majko’, a ona odgovara: ‘Nije ništa.’ A, svi znamo da je peku rane za djecom. Ljut sam na one koji dođu u Potočare samo radi promocije i ljut sam što se sve ove priče guraju u drugi plan i što se na one koji o tome pričaju gleda kao na neke potpirivače međunacionalne mržnje.

Osim u julu, Srebrenicu, gdje nisu ubijeni samo Srebreničani, nego i ljudi iz Zvornika, Žepe, Bratunca i drugih mjesta, drugim danima niko ne spominje. Samo članice Udruženja ‘Žene Srebrenice’ predvođene Hajrom Ćatić, koja je za mene sinonim poštenja i humanosti, svakog 11. u mjesecu mirno protestiraju na ulicama Tuzle. Nadam se da će i Hajra naći posmrtne ostatke svog sina, a volio bih da se jedan dan skupi kolona od 18.000 ljudi i da se poredaju u kolonu po dvoje, kao što smo mi u julu 1995. Volio bih i da tada neko iz te kolone odvoji preko 8.000 ljudi, da se vidi o kolikoj masi je riječ i da to nije samo brojka. Hvala Bogu jer je ostavio svjedoke da pričaju o onome što su doživjeli, kako genocid ne bi nikada pao u zaborav pred aktuelnim dnevnopolitičkim zbivanjima”, zaključuje Hasan.

Dječaka u crvenoj trenerci više nije sreo. Nikada mu nije saznao ime. Ni to gdje je i kako završio, je li preživio. Ostao je u sjećanju kao neki dobri, kao neko od Boga poslan da po šumi spašava zalutale Srebreničane.

 

 

 

 

PROČITAJTE I...

Neumorno se pokušavajući priključiti koracima hrabrosti, ponosa i sjećanja onih koji su preživjeli “put smrti” 1995. godine od Srebrenice do Tuzle, stalno sam zaostajao i uporno bježao od spoznaje da moji nikada neće biti tako hrabri, ponosni i sjetni, noge tako snažne, a pluća ispunjena slobodom kao u preživjelih Srebreničana. Nikada me neće hod kroz ove šume podsjetiti da sam živ, da i dalje hodam, da i dalje dišem. I zbog toga, neka mi Bog oprosti na svemu što ću napisati o Srebrenici. I neka mi oprosti na onome što neću

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!