Dječak s muštiklom

Nigdje pušenje nije toliko duhovni akt kao među softama; trenuci cigare trenuci su najdubljeg suočenja, najblistavije samoće i nadolazećeg kajanja. Pušenje je istovremeno najuspjeliji surogat alkoholu, želja da uvijek bude posljednji put, da se s posljednjom cigarom krene iznova. U tim blistavim medresanskim godinama cigara je bila ušće svih dnevnih briga, metafora novih početaka

S vremena na vrijeme, u Medresu bi došao sasvim sićušan fazan, malehan toliko da se u poslijepovečernjim sprdnjama pričalo kako mu je potrebna stolica da bi šteku od vrata dohvatio; ili kako maše nogama dok sjedi na trotoaru; ili kako ga na stadionu dok igra lopte golica trava po preponama; ili da klanja na truleksu; ili kako poslije doručka zove prijatelja da mu da lopovsku jer želi do lavaboa. Imao bi cirkusantski simpatično lice kakvo bi svi režiseri poželjeli za svoj komični triler sa sentimentalnim krajem. U prvim bi internatskim danima on sjedio u posljednjoj klupi i bez stida plakao, mučen nostalgijom i strahom, nenaviknut i zbunjen pred ozbiljnošću sveukupne situacije. Plakao bi u tolikoj mjeri da su stariji učenici dolazili poslije povečerja u njegovu sobu noseći mu grudnjake za podočnjake, nabavljene Bog sami zna gdje. U općem sobnom metežu, pokušavali bi mu staviti na glavu grudnjake koji bi i sredovječnoj Ciganki od desetero djece bili poveliki. On se u početku opirao s osjećajem kosmičke nepravde u srcu, da bi na kraju, u bratskom zagrljaju rutavog maturanta na čijoj je glavi završio glomazni bijeli sisodržač, izbacio iskreni osmijeh u čijoj je pozadini blistala sitna suza.

Poslije tih uobičajenih, rutinskih fazanskih iskušenja, postajao je legenda u školi. Profesori su sa simpatijama i osmjesima ispraćivali njegove spontanosti, a maturanti mu dopuštali da ulazi u njihove sobe, što je za jednog fazana bila sjajna premija. Za vrijeme malih odmora, komotno je odlazio u prepuni toalet u kojem su pušili maturanti, vicematuranti i pokoji gušter, jaranski bi udario po ramenu nekog krupnog maturanta, kojemu ni mati nije smjela izgovoriti nježnosti osim u izuzetno svečanim trenucima kao što su ispraćaji, tevhidi i porodična okupljanja s rođacima iz inostranstva i kojemu je svaki tuđi kontakt na njegovom tijelu bio alarm za protukontakt kao na zategnutoj opruzi. Kao protuuslugu za toleriranje tih svojih fazanskih nježnosti, mali fazan stavljao je cigaru na usne i zabavljao zadimljeni klozetski auditorij. Iako nije uvlačio dim, ne zbog toga što nije htio već zato što nije znao, nastojao je izgledati što konvencionalnije, sa što provjerenijim pokretima. Jedan profesor, vidjevši ga kako puši s muštiklom, umjesto da ga prijavi odgajatelju, samo mu dobaci: “Sinko, od toga ti neće porasti.”

U prvim pušačkim danima pušio je iz zabave, svoje i tuđe, a poslije, kada bi profesori počeli zakucavati ocjene u dnevnik, sve je češće dolazio u toalet da ispuši jednu za svoju dušu, da se smiri ili da okadi dimom oštru riblju kost kečine u grlu. Bilo je trenutaka kada se u hali nije ništa pričalo već samo pušilo, uvlačio i ispuhivao dim, duboko i što duže, u sinhroniji ispuhivanja i gledanja prema zamišljenoj daljini iznad Trebevića. Ti su trenuci bili uglavnom pred kraj polugodišta ili godine, kada je zaključivanje ocjena bilo u toku.

Nigdje pušenje nije toliko duhovni akt kao među softama; trenuci cigare trenuci su najdubljeg suočenja, najblistavije samoće i nadolazećeg kajanja. Pušenje je istovremeno najuspjeliji surogat alkoholu, želja da uvijek bude posljednji put, da se s posljednjom cigarom krene iznova. U tim je blistavim medresanskim godinama cigara bila ušće svih dnevnih briga, metafora novih početaka.

Da je tada bilo fotografirati onog fazana, bio bi to portret tužnog veseljaka, s vrlo kontrastnim bojama – idealan motiv za neki socijalni plakat o napuštenoj siromašnoj djeci što lutaju gradom bez igdje ikoga, bez starijeg burazera i novca u džepu, i prerano se susreću s onim životnim porocima s kojima bi se, inače, po zakonu neke više dijalektike, trebali susresti tek s kugom odrastanja. Gledajući ga, Picasso je mogao još jednom naslikati Dječaka s lulom. Ljepuškasti dečkić, visine prosječne oklagije, drži u ruci cigaru nataknutu na razmekšalu muštiklu i ozbiljno uvlači dim, ništeći nikotinom svoja još nježna pluća. Ali eto, ta slika iz ranih internatskih dana ostala je u glavi, i to ne kao nekakav ibret već kao ugodna paradigma onoga čega se iz života isplati sjećati.

Dječak s muštiklom nikad neće okončati fazanske dane niti završiti Medresu. Iz Medrese će odnijeti pun ruksak kečina, razočarenja i divnih uspomena, i vječitu nostalgiju za majčinom sisom koju će kompenzirati patološkom strašću prema duhanu.

PROČITAJTE I...

Je li vam se ikad dogodilo da vas na ulici zasretne neka srodna hadžijska duša i izloži vas nevinoj, podužoj, krajnje iskrenoj, suštinski dobronamjernoj hodočasničkoj narativnoj torturi? To se meni stalno događa; možda prolazim krizu srednjih godina, a možda se pretvaram u namćora koji mrzi riječ samo ako nije njegova. Uši su mi postale ranjive od loših priča, pogubio sam živce od ljudi koji se malo-malo pa umore od šutnje, ljudi koje odgovor ne zanima dok postavljaju pitanje, koji pričaju a ništa ne kazuju.

Ne znam da li zbog ramazanske magije, žeđi ili što je to baš tako (položaj sela, blizina borovine, užegle trave, veliko čisto nebo), učinilo mi se da nikad ništa ljepše nisam vidio: prizor vode, pun ogromnih odbljesaka, romora kristalne muzike. Ako niste bili u Knežini, otiđite, to je raj na zemlji, na oko sat od Sarajeva preko naše lijepe Romanije. O, zašto nas više nema u našim dženetima

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!