ĐĒ ŠAHBAZ ZGLAJZO

Sada, kada je autor najnovijeg pravopisa bosanskog jezika napisao pravopis zajedničkog jezika pa potpisao Deklaraciju o zajedničkom jeziku, očekuje se od kolega iz Srbije i Hrvatske da naprave sve isto – prvo treba izdati Hrvatski pravopis u kojem ćete svi vi slobodno moći pronaći i ono svoje i ono tuđe, a onda isti takav i Srpski pravopis. Šalim se? Ma, nikako. Ali, čemu bi onda postojala tri ista “različita” pravopisa. Da, ne trebaju nam tri ista pa će dovoljan biti samo jedan (ili, dovoljan će biti samo jedan propali pokušaj, da se preciznije izrazimo – vidite da se ne šalim). Ionako će ona druga dva (odnosno, tri) zadržati samo ono svoje, kako im i dolikuje

Kad smo u Jugoslaviji imali kobajagi zajedničku državu i kobajagi zajednički jezik, bila je izrazito vidljiva, kako se govorilo, neravnopravnost Bosanskih Muslimana (i) u tadašnjem jeziku. Pa, kada smo od šezdesetih, preko sedamdesetih, osamdesetih do devedesetih imali (u razdoblju od četrdeset godina, u svakoj dekadi) potvrđene značajne studije o bosanskom jeziku, na Popisu stanovništva 1991. pisali smo već dominantno bosanski jezik, a zatim od tadašnje Skupštine tražili i zakonsko njegovo ozvaničenje (što je, nažalost, tadašnji SDS onemogućio). Međutim, ubrzo smo dobili zakonsko ozvaničenje obnove bosanske državnosti (bez podrške SDS-a, to da) i nije bilo teško (ustvari, i nije da nije, nego eto) vratiti bosanski jezik i u službenu upotrebu.

Međutim, negdje u međuvremenu, kad su se bosanske jezičke specifičnosti suštinski trebale vratiti u život, prvi način za to bio je vraćanje pojedinačnih jezičkih rješenja u okrilje tada još inekako postojanog zajedničkog jezika, ali od tada po prijedlogu ne više dvokomponentnog jezika (srpskohrvatskog) nego jezika trokomponentnog imena, pod uvjetom da za to postoji saglasnost i Srba, i Hrvata, i Bošnjaka, gdje bi svako u tom zajedničkom mogao prepoznati svoje (a ne samo Srbi i Hrvati, kao do tada u srpskohrvatskom standardu). Međutim, kako se to nije desilo niti se moglo desiti, ostalo je da svako krene svojim putem (tj. nastavi, kako je, uostalom, to uvijek i bilo, s tim da se i pod našim nogama sada već ponovo ukazao i naš, a ne tuđi put).

I krenuli smo, odnosno, vratili smo se svom putu. Utvrdili izrazit kontinuitet i bliskost našeg narodnog idioma i književnog izraza, bogatu tradiciju, vlastite specifičnosti i razlike prema komšijama i susjedima, postavili pravopisne principe, izradili rječnik, zatim gramatiku i krenuli polahko već podobro uzlaznom putanjom. Praktično, kako nismo imali državu na cijeloj bosanskoj teritoriji, već su nam srpskim i hrvatskim pretenzijama veliki dijelovi prostora oteti okupacijom, tako nismo imali u životu ni bosanski jezik na cijeloj bosanskoj teritoriji – na okupiranim dijelovima bosanskih prostora počeli su se uvoziti i kako-tako (naročito kroz školstvo, administraciju i medije) primati srpski i hrvatski jezički i kulturni elementi.

Zatim je bosanski prostor Daytonom nekako objedinjen, s tim da je umnogome pa i u jeziku ono što je okupacijom postalo srpsko ili hrvatsko to uglavnom ostalo i danas, a ono što je naše postalo je svačije. (Mada se naši susjedi i komšije rado počesto odreknu ovog “svačijeg” na koje bezdušno pogledivaju kao na žrtveno janje držeći se onog svoga što im preostane.) Zato će i danas ostati veliki znak pitanja koliko bosanskog ima u Bosni i Hercegovini. Da ima, nema. Da nema, ima. Barem u ovom svačijem. Ako ništa, sačuvali smo svijest o samima sebi, prepoznali se, i krenuli dalje. Prazninu od stotinu godina našeg nepostojanja na društvenoj sceni (u državnosti, jeziku i naciji) uspjeli smo popuniti s više od stotinu rječnika bosanskog jezika (po jedan rječnik za svaku godinu praznine), više stotina pojedinačnih izdanja i studija, više dobrih udžbenika bosanskog za strance, nekoliko bosanskih gramatika i pokoji pravopis.

NEMA ČEGA NEMA

I u svemu ovome nije bilo nekih većih krivudanja. Sve dok nismo počeli zaboravljati sebe, pa umjesto dalje čvrsto svoj put pod noge, počeli ono svoje bacati pod noge a kretati tuđim putem. Jednostavno, neko se sjetio da bi bilo zanimljivo bez ičije saglasnosti poturiti pod bosansko jezičko naslijeđe i standard sve ono što je ukupna svojina južnoslavenske jezičke zajednice i sve to podobro unovčiti, varajući se da je ono što je bosansko u jeziku zapravo samo ime, i da nekoliko imena za jezike ne može napraviti različite jezike – pa je na scenu (uglavnom sarajevsku) počeo da se vraća – zajednički jezik. I neko je, evidentno, tu podobro zglajzo. Jezikoslovna vucibatina koja misli da je bog i batina iskoristila je pogodan populistički vjetar. Šta nam je taj vjetar donio? Otprilike, nešto kao ovo:

Otkle znaš latinična pisana slova, kad se nikako ne navode u novom bosanskom pravopisu? A rečeno je da ne valja hitjeti. Pa, uzmi ćirilična odavle, dosta ti. Ali, šta će grešna djeca? Tačno će me zamrzjeti. Iako se skladba definira kao *glazbeno djelo, u pravopisu ima skladbe ali nema ni *skladatelja ni *glazbe. Ima tjedan, ali nema *tijekom. Ali zato ima izviješće, sveučilište, utržak, uzničar, ispričnica, nazočan, imutak, izgrednik, pomirba, ljestve i kut. Ima maternji, materinji i materinski, ali nema *mater. Ima koka-kola (napisana po starom dobrom običaju, pa tako već ishlapjela). Doduše, ima kavana i kava. Tko hoće, ima i kahva. A netko će kafu. Nema *venuti, ima vehnuti. Ima i lako i lahko, i meko i mehko, a za horu se veli da joj po postanju za h mjesta nema, iako je isto to h internacionalna oznaka za vrijeme, iliti sahat (hour). I opština i općina su tu. I raznorazne čarke imaju: evidentičarke, gramatičarke, ispravljačice (struje), izmišljačice, krvoločnice, kudilice, krijumčarke, logičarke, metodičarke, označivačice, uređivačice, ponavljačice, gutačice, uručiteljice, vanzemaljke, zalogodavke, meteorologinje, orijentologinje i neuropsihologinje u optjecaju i (daljinske) upravljačice. Ima tu i krompiruše i krompirače, ali nema *krompire (ima samo (muški) krompir). Ima varjača i kuhača. Ima varenike, a nema *varenine. Ali od kupca su mogli samo *šopingholičarku izmisliti, ali nema ni nje, niti bilo kakve *kupice, ali zato ima šopinga na Fejsbuku. Ko je krivac? Mislim, *krivačica? Ha, pa zar se ne vidi? Netko je htio olabavjeti malo stvar, pa malo prekardašio (do raspuknuća). Ma, koga briga za crvenjenje nedužnih nastavnika. (Kad kažem crvenjenje, mislim li na crveniti ili crvenjeti?) Ali nećemo se uzrujavati. Ta, ionako nitko od njih nema melekski jezički ustroj. Krajnje njemušto. (Ovdje mislim na *melekanski (anđeoski) duh jezika. I sve prethodno napisano što nije označeno zvjezdicom ima “legalno i legitimno” u posljednjem bosanskom pravopisu. Osim latiničnih pisanih slova. Pa vi gledajte šta ćete.)

I, nema čega nema još u NBP-u, ali nemam ja stomak za sve to. Vjerujem, ni vi.

KAKVI SU TO JEDNOJEZIČNI NARODI

Sada, kada je autor najnovijeg pravopisa bosanskog jezika napisao pravopis zajedničkog jezika pa potpisao Deklaraciju o zajedničkom jeziku (koja se zalaže za “slobodu ‘miješanja’, uzajamnu otvorenost te prožimanje različitih oblika i izričaja zajedničkog jezika na sveopću korist svih njegovih govornika”– iako po definiciji “policentrični jezik ne može biti mješavina varijanata, nego ga govornici govore u obliku jedne od varijanata”) očekuje se od kolega iz Srbije i Hrvatske da naprave sve isto – prvo treba izdati Hrvatski pravopis u kojem ćete svi vi slobodno moći pronaći i ono svoje i ono tuđe, a onda isti takav i Srpski pravopis. Šalim se? Ma, nikako. Ali, čemu bi onda postojala tri ista “različita” pravopisa, pitate se vi, a ja vam kažem da to nisu tri, nego najmanje četiri, ali uzmimo za sada taj sretni broj tri. Da, ne trebaju nam tri ista pa će dovoljan biti samo jedan (ili, dovoljan će biti samo jedan propali pokušaj, da se preciznije izrazimo – vidite da se ne šalim). Ionako će ona druga dva (odnosno, tri) zadržati samo ono svoje, kako im i dolikuje. Nikako se neće pridržavati uputa i savjeta za “bolje razumijevanje južnoslavenskih naroda”, kako stoji:

“Jedno od rješenja koje bi vodilo boljem razumijevanju i sporazumijevanju pripadnika četiriju jednojezičkih južnoslavenskih naroda, korisnika četiriju bliskih standardnih južnoslavenskh jezika, bilo bi: označiti u svome nacionalnom standardnom jeziku ono ‘svoje’ i tako ga zaštititi od preslojavanja i potiranja, a dopustiti (u što je moguće većoj mjeri) ‘tuđe’ – kao stilističku rezervu” – kako to zaprave i bez šale napisa još prije punih petnaest godina autor NBP-a (najnovijeg bosanskog pravopisa).

Eh, sreća pa je ovo samo “jedno od rješenja”.

Nego, reče li on ovo nešto poput “četiriju jednojezičkih južnoslavenskih naroda” koji (je)su “jednojezički”, ali su korisnici “četiriju bliskih jezika”? (Vidim da zna deklinirati brojeve, ali nešto mi ovdje s brojevima ipak ne štima, je l’ de?)

Ma ništa je ovo, pazite sad: “Gotovo svi autori ističu da je sociolingvistička situacija u Bosni i Hercegovini iznimno složena. Međutim, stvari stoje sasvim drukčije: jezička situacija u Bosni i Hercegovini vrlo je jednostavna – oko četiri miliona stanovnika govore četiri srodna dijalekta istoga jezika, a spaja ih i zajednički standardizirani varijetet.” (Šahbaz, 2014)

U Jugoslaviji nas u Bosni i Hercegovini spajao je bosanskohercegovački standardnojezički izraz koji je bio pod snažnim utjecajem tanjugovskog jezika i k'o fol baštinio principe tolerancije. A na koji zajednički standardizirani varijetet (ako se tačno zna kojim standardom se koriste bosanski Srbi i Hrvati) Šahbaz mnije ovdin, neće da se zna.

Nego, mogli bismo se i složiti da je “složena sociolingvistička situacija” nešto “sasvim drukčije” od “vrlo jednostavne jezičke situacije” – jednom se govori o sociolingvistici, drugi put o jeziku. A baška što gotovo svi autori govore jedno, a jedan drugo – možda baš otud onaj pravi stari bosanski izraz – prigotovljeni pravopis.

A, dalje se kaže da taj jezik (jezik u Bosni i Hercegovini, op. a.) “ima više imena, što u suštini ništa ne mijenja: imena ne mogu napraviti nekoliko jezika od jednog. Bosna i Hercegovina jeste višenacionalna zemlja, ali ogromnu većinu stanovnika čine tri njena autohtona jednojezička naroda (Bošnjaci, Hrvati i Srbi).” (Šahbaz, 2014)

Opet “jednojezički narodi”bit će “narodi koji ponaosob znaju i govore samo po jedan jezik” – bez obzira na to što među grupama i pojedincima (iz) tih naroda nalazimo nenadmašne poliglote.

“PRAVOPIS JE DEBELA KNJIGA”

Upitate li se ko je Bosanski Lingvistički Šahbaz, iliti BLŠ (ustvari, BUŠ, sa zaostalim, odnosno, još nevokaliziranim L), odgovor je, je li ti de, i više nego jasan – to je onaj što nas je sve ‘vako, u zra’ mozak pok'š'o lingvocidno prigotovit: Vžik! – a može mu se jer svi i sad evo viču: Ššš, eto Šahbaza! – biva, on je bog i batina svoje vrste. Ma ja, bravo, jest, baš taj – isti onaj što su mu u selu pričali: Eee, kako je naš Šahbaz napiso dobru knjigu ‘vako debela! – a što je dotični, meščini na FTV-u (pričali su mi, nisam mogao da gledam), neki dan konačno i potvrdio, uzvikujući sveponosno: Pravopis je debela knjiga. (Jest, debele se pare mogu na njem’ uzet, dovikuju široke narodne mase.)

Pravopis je temeljni priručnik za opismenjavanje, a opismenjavanje nije samo pisanje, već pismenost podrazumijeva i čitanje i pisanje. Akcenti se mogu i čitati i pisati, pa baš šteta što u pravopisnom rječniku u svim riječima nema akcenata jer se, kako kaže jedan vrli naš: “Bosanski čovjek prepoznaje čim zine.”

Nego, evo nešto čitam u Hrvatskom pravopisu o glasovnim promjenama i vidim nikako nam nisu ista pravila o jednačenju i gubljenju suglasnika (a, “isti” nam jezik?). Barem bismo trebali ujednačiti jednačenja, šta kažete? Kod Hrvata se jednačenje po zvučnosti npr. glasa d izuzima kod glasovnih skupova ds, dš, dč, dć, dć, dc, a kod nas samo kod ds, dš; a dok mi imamo pravilo o neispadanju glasa t ispred č, ako je t završni suglasnik prefiksa (kako komplicirano, a?), Hrvati to pravilo ne mogu ni imati (šta će im?). Zato mi redovno pišemo Imam pretčas ili: Pokušaj ti to otčepiti, a Hrvati Imam predsat, te Pokušaj ti to odčepiti, (da Hrvati imaju pretčas, bio bi im predčas). A NBP (not beloved person?), zamislite, nikako nema pretčas (blago djeci u školi – ne mogu u NBP-u pronaći piše li se pretčas, predčas ili prečas), ali zato NBP ima i otčepiti i očepiti. Da je ovo drugo označeno akcentom, inekako bih znao šta piše. Ili da makar piše učepiti, što je, vjerujem, naš vjerovatniji lokalizam (pitate se šta lokalizam radi u pravopisu, imam za vas nagradnu igru – pronađite riječi koje inače možete čuti samo u Visokom ili u Sarajevu. Hmm, možda i u Zenici).

A kad smo kod akcenta, NBP kaže da je ono kako u Hercegovini zovu majku zapravo nena / nana, pa će biti da se Bosanci i Hercegovci ipak ne razumiju. Ili, akcenta nema na plaviti, pa ne znamo hoće li poplava ili nas neko farba u plavo. (Ili, ne vjerujem da će nekome poplavjeti usne ako to isto izgovori kao poplaviti.) A, piše ovdje i to da je onako kako većina inače izgovara ženski rod određenog vida pridjeva mlad to oznaka za nevjestu, iako je stvarno poimeničeno mlada zapravo bez dužine na krajnjem a, s imenskom promjenom mlada – mladi (za razliku od istog pridjeva, mlada – mladoj). Akcenta nema ni kod riječi hala, pa ne znamo je li to hodnik, tetka ili toalet. Genijalna rečenica “Jest džabe, ali nije džaba!” (Jest besplatno, ali nije uzalud) po NBP je prosto nemoguća jer džabe i džaba su isto. Šta onda očekivati od bosanskog pravopisa BHS jezika (autorice Školskog pravopisnog priručnika “Školegijumove” lektire metlo je u pravopisnu komisiju; a u istom “Školegijumovom” Školskom u predgovoru lijepo piše: “S radošću i zadovoljstvom preporučujemo ovaj pravopisni priručnik BHS jezika.”) u kojem ima i po tri-četiri varijantna rješenja za jednu jedinu riječ? Nije džaba jedan od prvih “pozitivnih” komentara koje sam čuo za NBP bio baš nešto u stilu: “Ovo će biti veliki dan za BHS.”

P. S. Iako je ponekom možda i laknulo, NBP zapravo nije ni B ni BHS, već neki začudni papreni pravopisni sataraš, začinjen pseudodemokratskim slobodarskim idejama populističke naravi, površinski primamljiv širokim narodnim masama i magnet za koji se lijepi laka para (Ili: utržak za imutak, što bi još rek'o Šahbaz). Da se ne lažemo, NBP jest “prebogat”, kako je i najavljivano, odnosno prezentirano. Ipak, šteta je što kriterij “savremene jezičke prakse” (koji se može uzeti u obzir samo u stabilnim i ustaljenim društvenim okolnostima, što kod nas još, nažalost, nije slučaj) ovdje nije usaglašen s osluškivanjem “duha jezika”, pa se u nemalom broju rješenja zapravo pojavljuje samo zloduh.

Zato se u eliminaciji manje sretnih rješenja iz prvog izdanja manje trebalo voditi računa o balansiranju po nacionalnom ključu (od čega su ovdje neke zamjenice u NBP-u označene kao ekspresivi, a sve su ostale riječi potpuno ravnopravne i ponuđene kao takve, kao “u duhu bosanskog jezika”, duhu koji se sve više pretvara u strašilo – što bi rekli: ni viđelo bosanskog) ili bi se manje vodilo računa o pravima koje traže feministički pokreti, a više o stvarnoj jezičkoj ispravnosti. Onda se ne bi više pojavljivali otkle i odavle. Niti bi se pojavljivale tolike nasilno sročene hipersenzitivne negramatičke parne rodne jezičke etikete. Ili bi bila riješena aman-zaman velika dilema velikih doktora da li će pisati dr. sc. ili dr. sci. Ili, iako su utjecaj i uticaj u NBP izjednačeni, nije se u svakom formalno mogućem slučaju strogo moralo insistirati na ijekavskim nastavcima kod glagola i-vrste, suprotno općem stanju govorne prakse i osjećaju širokih narodnih masa koje su više ispoštovane u jednoj bosanskoj gramatici koja ima čak i skoro pa, istina, standardološki već odavno prevladane: voliti, želiti, letiti, poput one divne bosanske: “Letila bih, nikad ne bih stala, dok se Bosne ne bih nagledala.”

 

PROČITAJTE I...

“Mogla sam i ja otići kao i mnogi. Nije ova država lahka za život, ali i studenti iz Njemačke idu u Francusku da studiraju, odlaze ljudi odsvakuda, traže nešto bolje. Ali ti kao insan ne možeš pobjeći od sebe, možeš samo ponijeti dio sebe. U ovoj situaciji ne treba bježati, po čemu smo mi poznati, nego treba rješavati probleme, treba ovdje najbolje što možeš raditi svoj posao. Možda bi nam, kada se ne bismo predavali olahko, bilo bolje”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!