Diverzantski odred “Dido”: Kakvi su to momci bili

Svakog 4. decembra od 1993. godine do danas pripadnici Diverzantskog odreda “Dido”, uz svog komandanta brigadira Seada Rekića i saborce iz drugih jedinica, okupe se na Brezovači u podnožju Igmana kako bi odali počast dvojici poginulih boraca Armije Republike Bosne i Hercegovine: Adnanu Došliću i Samiru Bećiroviću. Ekipa časopisa Stav ove je godine boravila s njihovim saborcima, bilježeći kazivanja o dvojici mladića koji se nisu štedjeli u borbi za odbranu BiH

Diverzantski odred “Dido”, uz mnoge druge, predstavljao je presudnu udarnu snagu Armije RBiH u bitkama za odbranu domovine na hadžićkom ratištu. “Diverzantski odred ‘Dido’ nastao je kao izraz potrebe ukupnih odnosa na frontu između naših snaga i snaga neprijatelja. Naravno da su neprijateljske snage u tom vremenu bile mnogo organiziranije, opremljenije i obučenije od naših, bilo kojih sastava, što je i razumljivo s obzirom na to da su jedinice i oficirski kadar bivše JNA bili uključeni u jedinice srpske vojske. Dakle, diverzantske jedinice naše vojske nastale su kao patriotski izraz volje bošnjačkog naroda i drugih naroda koji su Bosnu doživljavali kao svoju domovinu, da imaju adekvatan odgovor na neprijateljsko djelovanje”, objasnio je u razgovoru za Stav umirovljeni brigadir Sead Rekić, komandant Diverzantskog odreda “Dido”. Ovaj je odred formiran nakon što je oslobođena kasarna u Pazariću 29. maja 1992. godine, koja je bila velika prijetnja usred slobodnog teritorija Pazarića. Da nije oslobođena, mogla je služiti kao izvrsna osnova za razvijanje borbenog djelovanja neprijatelja i zauzimanje slobodne teritorije, time omogućavajući dalji prodor neprijatelja prema Ivan-sedlu i dolini rijeke Neretve, čime bi ustvari ostvarili svoj cilj.

“Moja je namjera bila da formiramo jedinicu koja bi bila vrlo sposobna i na frontu za sebe vezivala što više neprijateljskih snaga, koja bi svojom sposobnošću, kvalitetom oružja, obučenošću i rezultatima u borbi stvorila kod neprijatelja sliku o veoma snažnim i organiziranim jedinicama naše vojske. Takve su jedinice na širokom frontu hadžićkog ratišta svakodnevno nanosile gubitke u živoj sili i materijalno-tehničkim sredstvima, što je slamalo napadnu moć agresora i stvaralo uvjete za organiziranje i jačanje Armije RBiH na slobodnoj teritoriji. Poznato je da su upravo te 1992. nanijeti veći gubici u živoj sili i MAT-u neprijateljskim snagama nego u svim godinama do kraja rata. Pored ovog diverzantskog odreda, nastale su i druge slične jedinice, poput Grobarove, Pidžove, Cocetove ili Kečine diverzantske jedinice”, objašnjava Rekić.

Prisustvo tih dobro obučenih i kvalitetno naoružanih jedinica bilo je od neizrecive važnosti za borbe vođene na hadžićkom ratištu. Kada je tek formiran Diverzantski odred “Dido”, on je u svom sastavu imao tridesetak vojnika, a kasnije je taj broj bio i veći. “U tom je periodu naša vojska na ovom ratištu bila jaka u mjeri u kojoj su bile jake upravo spomenute diverzantske jedinice. Mi smo tada zaista pružali neprijatelju sliku o našoj snazi i brojnosti. Ja sam obučavao ne samo svoju već i druge slične jedinice”, kaže Rekić, a njegove riječi potvrdio je i Fikret Hasić Grobar, komandant Grobarovog odreda i dobitnik “Zlatnog ljiljana”, čiji su borci prošli obuku kod Seada Rekića. Hasić ističe da je i on učestvovao u obuci koju je organizirao Rekić, s kojim je kasnije učestvovao u brojnim akcijama, među njima i u pokušaju deblokade Sarajeva krajem 1992. godine.

GITARU ZAMIJENIO PUŠKOM

Decembar je 1992. godine. Na zapadnim linijama Sarajeva, na području Stupa i Otesa, vode se žestoke borbe. Komanda 9. brdske brigade odlučuje izvršiti napad na području u zoni svoje brigade, na širem području hadžićkog ratišta, od Oštrika do Igmana. Jedan od težih pravaca napada, iznad rejona Drozgometve, povjeren je Diverzantskom odredu “Dido”, u to vrijeme jednoj od najbolje obučenih i opremljenih jedinica Armije Republike Bosne i Hercegovine. Prije konačnog napada 4. decembra, “Dido” je izvršio izviđanje terena i očistio prolaze kroz minska polja prema neprijatelju. Napad je počeo u ranim jutarnjim satima. Koristeći teške vremenske uvjete, odred “Dido” napada i uskoro uspijeva ovladati prednjim krajem neprijatelja, nanoseći im gubitke u živoj sili i materijalno-tehničkim sredstvima. Tog dana jedino je Diverzantski odred “Dido” izvršio postavljeni zadatak, što je u izvještaju istakao komandant koji je vodio napadni boj, pukovnik Vehbija Karić.

Neprijatelj je tokom borbe napravio nekoliko protunapada, a u jednom od njih poginula su dvojica pripadnika Drugog bataljona 9. brdske brigade: Nihad Mangafić i Salem Boja i dvojica istaknutih heroja “Dide” – Adnan Došlić i Samir Bećirović. “Kakvi su to momci bili?! Kad sam čuo da su ovi momci poginuli, kako da kažem… K'o da je pola mene otišlo s njima”, prisjeća se Fikret Hasić Grobar.

Adnan Došlić uključio se kao student geografije odmah u odbranu Republike Bosne i Hercegovine, iako je imao priliku otići vani. Rat je započeo u jedinici “Čedini vukovi”, koju je vodio heroj Čedomir Domuz Bato, a priključio se Diverzantskom odredu “Dido” odmah po njegovom formiranju. Prema riječima njegovih saboraca, bio je jedan od najhrabrijih i najsposobnijih vojnika u ovom specijalnom odredu. Volio je rok-muziku i svirao je gitaru, ali kad je došla 1992. godina, gitaru je zamijenio puškom.

“Bio je toliko hrabar da sam ja znao da je zaista mala vjerovatnoća da on preživi rat. Ljudi su govorili da neprijatelj neće proći ondje gdje Adnan ratuje. Već je 16. septembra 1991. godine, s druge godine studija Prirodno-matematičkog fakulteta, stupio u rezervni sastav policije, a imao je i odgovarajuće vojno znanje jer je tek izišao iz JNA. Kasnije je stupio u teritorijalnu odbranu, a onda u ‘Didu’. Poginuo je na prvoj liniji, u osvajanju otporne tačke na kojoj su bili četnici. Stradao je od bombe”, prisjeća se Adnanov daidža Ramiz Dupovac. Adnan je ukopan na Brezovači, pored komandanta Čedomira Domuza. Prema riječima njegovih saboraca, Adnan je, predosjećajući svoju pogibiju, izrazio želju da bude ukopan baš na tom mjestu, kao stoti borac s Igmana. Naime, pored komandanta Čedomira Domuza, koji je na platou Brezovače ukopan u julu 1992. godine, na tom je mjestu ukopano i 98 partizana poginulih u Drugom svjetskom ratu. Tim je činom, smatraju njegovi saborci, Adnan želio ukazati na antifašistički karakter časne borbe za odbranu Bosne i Hercegovine.

“Evo ti ova jakna, meni više neće trebati”

Adnanov daidža kazuje da su Adnan Došlić i Samir Bećirović bili dobri prijatelji, nerazdvojni u borbi. Kad je Adnan ranjen gelerima od ručne bombe, Samir ga je pokušao izvući s prve linije i spasiti mu život. Međutim, sudbina je bila drugačija. “Adnan je bio ranjen u potiljak, gelerom od bombe, a u njegovom izvlačenju poginuo je Samir Bećirović. Samirovo tijelo nije odmah izvučeno, ali je kasnije razmijenjeno i priređen je dostojan ukop ovog heroja”, kaže Dupovac. Samirovi saborci kazuju da je on imao predosjećaj da će poginuti tog dana. Prilikom kretanja u svoju posljednju bitku, Samir Bećirović skinuo je svoju novu maskirnu jaknu i dao je jednom od boraca, rekavši: “Evo ti ova jakna, meni više neće trebati.” Iako je ranije učestvovao u brojnim bitkama, kako kazuju njegovi saborci, Samir nikada nije uradio ništa slično, što oni danas tumače kao čudesni znak Božije providnosti.

Samirov brat Amir u razgovoru za Stav istaknuo je da je njegov brat bio primjer drugima u porodici, da su ga svi voljeli i poštovali. “Bio je stariji od mene 11 mjeseci, pa se može reći da smo bili generacija. Sjećanje na njega jeste kao neka daleka uspomena. Vrlo brzo sam ga izgubio i, da budem iskren, tad kad je poginuo, nisam osjećao da mi toliko fali, koliko to osjećam danas. Kad sad vidim kako drugima dolaze braća i sestre, bude mi teže. Jer, osim Samira, ja nisam imao više braće ni sestara. I kako vrijeme odmiče, sve mi teže što je poginuo. Nikad nisam plakao, do prije pet godina, na njegovom mezaru”, poručuje Amir. Kad dođe decembar, kako kaže, promijeni se i atmosfera u kući. “Ne d'o Bog nikom da zna kako je živjeti s roditeljima koji su izgubili dijete, a ja živim sa svojim roditeljima. Fali im sve u vezi s njim. Samo onaj ko ima svoju djecu može naslutiti šta bi značilo izgubiti svoje dijete. Ja tek sad, kad imam dvoje djece, samo mogu nagađati šta prolazi kroz glavu mojim roditeljima. Mislim da to niko ne može opisati”, kaže Amir.

RAZVIJANJE KULTURE SJEĆANJA NA HEROJE ODBRANE BOSNE I HERCEGOVINE

Samir Bećirović bio je jedan od prvih ranjenih boraca u agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Kao pripadnik “Zelenih beretki”, ranjen je 3. aprila 1992. godine od snajperskog hica s “Holliday Inna”. “Postoji i taj snimak kojeg niko ne može pobiti. Ja imam njegovu člansku kartu iz ‘Zelenih beretki’, izdatu u martu 1991. godine Na karti piše: odred Bosna, broj 22, Stari Grad. Jednostavno, on je želio da bude prvi na prvim linijama, želio je da ratuje. Zbog toga se i priključio Diverzantskom odredu ‘Dido’ jer je znao da je ta jedinica uvijek na prvim ratnim linijama, da tu nema nikakvog zezanja. Međutim, nedavno mi je trebalo da dobijem napismeno kad se moj brat priključio našim snagama i nisam mogao dobiti tu potvrdu. Priložio sam i otpusni list iz bolnice Koševo na kojem jasno piše da je on ranjen 3. aprila 1992. godine, da je imao prostrijelnu ranu od metka, ali nisam uspio dobiti potvrdu o njegovom statusu. I to je ono što čovjeka stvarno zaboli, to što danas imamo mnoge koji nisu vidjeli rata, a imaju sve privilegije, a neki od onih koji su ranjavani i ginuli na prvim linijama ne mogu dobiti potvrdu o svom statusu”, ističe Samirov brat Amir.

Sjećanje na dvojicu hrabrih boraca i istinskih prijatelja, Adnana i Samira, živi i četvrt stoljeća nakon njihove posljednje akcije. Svakog 4. decembra, počevši od 1993. godine, njihovi saborci okupe se i polože cvijeće na njihov mezar te se uz prigodno druženje prisjete ratnih iskustava i poginulih prijatelja. Sjećanje na Adnana i Samira baštini Udruženje mladih “4. decembar”, koje i organizira zajedničko druženje u čast dvojice poginulih saboraca. “Mnogo mi znači što se i dvadeset i pet godina nakon tog kobnog 4. decembra obilježava Adnanova pogibija. Znači mi to jer nesumnjivo pokazuje da su njihovi prijateljski odnosi bili iskreni i da su nastavljeni poslije njegove smrti. Adnan je bio karika među tim momcima, a, evo, i danas je karika koja ih spaja svake godine 4. decembra. U početku je taj datum obilježavan rok-koncertima, pošto je i Adnan bio roker i izrazio je želju da se na datum njegove pogibije prave rok-koncerti. Bilo je tu i nekih poznatih rok-grupa 4. decembra, ali danas se to obilježava ovako, bez koncerta. Nezgodno je reći da je čovjek bez mana, ali je Adnan zaista bio čovjek koji je imao vrlo malo mana”, kaže Adnanov daidža Ramiz Dupovac.

I Samirov brat Amir ističe da mu mnogo znači to što se Samirovi saborci okupljaju i dvadeset pet godina nakon smrti njegovog brata kako bi odali počast njemu i drugim poginulim borcima. “To je nešto veliko i to mi puno znači kao njegovom bratu i članu uže porodice. Ta činjenica govori sve o tome kakvi su bili Adnan i Samir, i kao borci, i kao ljudi”, poručuje Amir. Adnan i Samir dvojica su od ukupno četiri pripadnika Diverzantskog odreda “Dido” koji su svoju mladost utkali u odbranu domovine od agresora. Ipak, nastavili su živjeti u sjećanju svojih saboraca koji mogu poslužiti kao primjer drugima kako se čuva sjećanje na heroje časne odbrane Bosne i Hercegovine. Kako smo se mogli uvjeriti na samom programu u Brezovači, saborci i dalje dijele radost prijateljstva i povjerenja koje su zadobili i potvrdili tokom rata. Ove godine, na 25. godišnjicu njihove pogibije, u odavanju počasti dvojici heroja na Igmanu pridružili su se i generali Armije RBiH Fikret Čuskić, Džemo Merdan i Nehru Ganić.

PROČITAJTE I...

Narod Bosanske krajine ne smije ostaviti prostora historiji da proizvoljno tumači povode i uzroke agresije, te opseg, efekte i ratne domete 5. korpusa. Stoga su činjenice istaknute u monografiji nepobitna istina kojom želimo staviti tačku na i, poručio je Malkoč

Taj hram spominje turski popis iz 1548. godine u nahiji Jasenici. Ne spominje je sumarni popis iz 1533. godine pa je morala nastati između tih dvaju popisa, a za vrijeme turskog gospodstva. Izgrađen je na ničijoj zemlji, na visoravni koja dominira područjem tadašnjih i sadašnjih naselja iz njene okoline, ondje gdje danas skoro da ne vodi ni jedan put, između pravoslavnih sela Potpeć i Jasenica, katoličkog sela Straža i muslimanskih sela Podorašje i Zahirovići

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!