DITA TUZLA: Priča s “happy endom” – žive od vlastitog rada

Približava se datum kada fabrika po šesti put ide na prodaju, a na pitanje hoće li je ko kupiti, nema odgovora, iako zaposleni poručuju da ima budućnosti u ovoj tvornici

Krajem decembra 2014. godine kolona od oko 200 radnika nekoliko propalih preduzeća iz Tuzlanskog kantona pješice se dva dana probijala kroz snježnu mećavu do Orašja, gdje je nekoliko njih, koji su imali pasoš, prešlo granicu s Republikom Hrvatskom. Simboličnim napuštanjem Bosne i Hercegovine, promrzli i iznemogli radnici, među kojima su bili i uposleni u Industriji deterdženata “Dita” iz Tuzle, ukazali su na očajan položaj u kojem se nalaze.

Sredina je januara 2016. godine. Donedavno nezamislivo, ali je situacija u “Diti”, kažu radnici, zadovoljavajuća. Fabrika je u stečaju i posluje pozitivno. Nije to, kažu, “velika pozitiva”, ali proizvodnja se odvija, a u izvještaju za 2016. godinu navedeno je da su prema radnicima, dobavljačima i državi isplaćene sve obaveze. Plaće za 75 uposlenih su minimalne, ali redovne. Već je penzionirano 11 radnika, dok je još sedam njih steklo uvjete za penzioniranje. Zapošljavaju se novi radnici, kupuju se energenti i mjesečni cilj kojem je teže da do kraja januara proizvedu stotinu tona “Arixa Tenzo”.

Uporedo s tim, približava se i datum kada fabrika po šesti put ide na prodaju, a na pitanje hoće li je ko kupiti, nema odgovora, iako zaposleni poručuju da ima budućnosti u ovoj tvornici.

Boljoj budućnosti nadali su se radnici svih proteklih godina tokom kojih su doživljavali različite probleme, neugodnosti i poniženja. Bili su na rubu egzistencije, ali su se izborili za svoja radna mjesta i vratili izgubljeno dostojanstvo.

Logorska vatra pred kapijom

“Kada sam došao na čelo Sindikata ‘Dite’ 2011. godine, fabrika je već tonula zbog nerada i dugovanja. Radnicima se dugovalo 18 plaća i bilo je 26 mjeseci neuvezanog radnog staža. Na korektan način pokušavali smo riješiti probleme sve do juna 2012. godine s upravom sarajevske firme ‘Lora’, koja je preuzela ‘Ditu’, odnosno s vlasnikom Harisom Abdurahmanovićem i direktorom Adnanom Džidićem. Sve je ukazivalo na to da nije bilo namjere da fabrika radi. Namjerno se prestalo s radom i cilj je bio da se ‘Dita’ izbriše iz Bosne i Hercegovine i s Balkana. U junu 2012. godine uprava donosi odluku da ‘Dita’ prestaje raditi. No, radnici nisu odustali. Borba je tek počela. U januaru smo pred ulazom naložili veliku logorsku vatru i, iako su temperature zraka bile vrlo niske, kao i ovih dana, mi smo danima bili ispred kapije”, navodi Dževad Mehmedović, predsjednik Sindikata “Dite”.

Sindikat i radnici su se organizirali: fabrika se mora čuvati 24 sata. Požrtvovano su, prkoseći kako hladnoćama, tako i izuzetno visokim temperaturama koje su uslijedile narednih mjeseci, ukazivali na kriminal i korupciju te štitili imovinu.

“Napravili smo smjene i nas 70 je čuvalo fabriku sve do marta 2015. godine, kada je zvanično proglašen stečaj. Istrajali smo i krajem marta iste godine dobili smo sudsku odluku da svih nas 70 ostaje na poslu”, priča Dževad.

Iako se u početku činilo da je njihova priča samo još jedna u nizu sličnih te da je uzaludna njihova borba za radnička prava, ali kada su u junu 2015. godine otpečaćeni pogoni i kada se počelo s proizvodnjom “Bronho Grilla” i solne kiseline, nada se ponovo vratila u “Ditu”.

Da im je stalo do fabrike, radnici su još jednom dokazali i kada su uložili preko 400.000 KM svojih sredstava. Naime, za početak proizvodnje praškastih deterdženata bilo je neophodno popraviti 470 metara parovoda, kao i mašine i dotrajali krov.

“Od 1. jula 2015. godine svih 70 radnika zasnovalo je radni staž i sklopili smo ugovore sa stečajnim upravnikom. Lanac marketa ‘Bingo’ dao nam je pozajmicu od 100.000 KM za nabavku sirovine, i to smo im vratili kroz isporuku deterdženta za suđe ‘3-de’. Naši su deterdženti ušli u ‘Bingo’, ‘Konzum’, ‘Robot’, ‘Velpro’, ‘Omegu'”, nabraja Mehmedović.

Ponovno pojavljivanje čuvenog deterdženta “3-de” pratila je podrška kupaca i medija kakva nije viđena u postratnom periodu. Police u marketima praznile su se nedugo nakon što bi se izložili deterdženti koji su nekada bili neizbježni u domaćinstvima širom bivše države.

“To je bilo aktualno nekoliko mjeseci, ali ako nemate kvalitetu, vi na tržištu nemate šta tražiti. Mi nemamo novca za reklamiranje poput ‘Henkela’ ili ‘Saponije’, ali smo se uspjeli izboriti i imamo svoje mjesto na bh. tržištu. Također, djelomično smo izvozili i na Kosovo, a očekujemo i izlaz u Crnu Goru. Prva smo fabrika u stečaju u Evropi koja je uspjela dobiti certifikat ISO 901.208, što znači da radimo prema standardima Evropske unije. Certificiranje je radila jedna njemačka kuća i oni su nam kazali da smo jedini kojima je to uspjelo. S vremenom smo širili paletu proizvoda i vraćeni su svi koje smo nekad proizvodili. Sada je na tržištu preko 50 naših proizvoda, a važno je istaknuti i to da smo vratili stare recepte, što je uprava bila uništila”, kazuje nam Dževad.

U proteklih 20 mjeseci radnici su pokazali da i bez uprave, samo sa stečajnim upravnikom, mogu, znaju i žele raditi. Danas proizvode: deterdžente za mašinsko i ručno pranje rublja te pranje posuđa, zatim omekšivače, pomoćna sredstva za čišćenje u domaćinstvu, toaletnu kozmetiku, dezinfekciona sredstva, autokozmetiku i sredstva za pranje i čišćenje u industriji.

Na pitanje kako je ovaj nekadašnji jugoslavenski industrijski gigant spao na prosjački štap, Mehmedović odgovara: “S početkom stečaja dugovanja su iznosila 30 miliona KM, ali to su prenapuhana dugovanja, s kamatom. Banke su davale kredite koje nisu pratile i koji nikad nisu ni ušli u ‘Ditu’, jer da jesu, do svega što se desilo nikada ne bi došlo. Evo, npr., sada proizvodimo 300 tona mjesečno, a 2012. je nas 136 tada zaposlenih proizvodilo 1.000 tona. Uprava je tvrdila da se ne može raditi, a ja odgovorno tvrdim da može raditi i 200 radnika kada se proizvodi 1.000 tona mjesečno.”

Ulazeći u jedan od pogona, Mehmedović ponosno ističe: “I neki dan, kada je u Tuzli bilo minus 25 stepeni Celzijusa, mi smo radili.”

13 miliona maraka cijena “Dite”

U pogonima je toplo. Mašine bruje. Radnici pored proizvodne trake dovikuju se i glasno se smiju. Nadglasavaju mašine dok se na viljuškar tovare palete deterdženta. Viljuškar se okreće i odlazi iz pogona.

Prilazi nam jedan od radnika. Skidajući kapu s glave, pruža ruku i predstavlja se kao Ejub Nuhanović. “Dita” mu je, kaže, čitav život. U nekoliko rečenica opisuje nam svoju sudbinu, koja je, naglašava, u svakom pogledu vezana uz fabriku, u kojoj se kao hemijski tehničar zaposlio 1981. godine čim je završio srednju školu.

“Ova je fabrika svjedok svega dobrog i lošeg što sam u životu doživio i predeverao, a i ja sam svjedok raznih zbivanja u njoj. U ‘Diti’ sam upoznao suprugu, oženio se, živjeli smo lijepo, ali ona je, nažalost, umrla prije nekoliko godina. Ovdje sam bio oko tri i po godine bez primanja i mnogi su mislili da ćemo odustati od svog cilja i da će oni nesmetano pokrasti opremu, mašine i nekretnine. Nadam se da ću ovdje i penziju dočekati, a imam još oko dvije godine do penzioniranja. Očekujem da neko kupi fabriku, pa da idemo dalje”, poručuje Nuhanović optimistično.

Osim starijih radnika, tu su obrazovani mlađi kadrovi, za koje stečajni upravnik Hajrudin Kunalić kaže da su pravo osvježenje. Oni će, smatra on, donijeti nove ideje, recepture i metode rada, dok će, s druge strane, mnogo naučiti od svojih iskusnijih kolega.

“U toku stečaja primljena su tri tehnologa, jedan inženjer zaštite na radu i dva diplomirana ekonomista. To im je prvo zaposlenje, a u saradnji sa Zavodom za zapošljavanje Tuzlanskog kantona, tu je i određen broj pripravnika na volontiranju”, ističe Kunalić.

Kada je završavala pedagoški smjer Gimnazije “Ismet Mujezinović” u Tuzli, Azra Avdihodžić nije ni pretpostavljala da će, umjesto u učionici ili obdaništu, raditi u fabrici.

“Ovdje radim kao skladištar već sedmi mjesec i prezadovoljna sam. Moja su očekivanja ispunjena i kolege su me odlično prihvatile. Nadam se da sam se dobro uklopila”, navodi Avdihodžić.

No, bez obzira na emocije, optimizam i zadovoljstvo radnika, situacija u “Diti” i dalje je vrlo složena i ozbiljna.

Vrijednost “Dite” bila je procijenjena na oko 19 miliona KM, no, kako se u prethodnih pet puta kupac nije pojavio, ta je cifra umanjena.

“U Općinskom sudu Tuzla za 1. februar u 12 sati zakazano je usmeno javno nadmetanje s početnom cijenom od 13.610.000 KM. Pravo nadmetanja imaju sva zainteresirana fizička i pravna lica koja do 31. januara uplate 10.000 KM na ime osiguranja za učešće”, pojašnjava Almir Bajrić, rukovodilac ekonomsko‑finansijskog sektora.

Teži se ka tome da se pronađe kupac koji će, ističe stečajni upravnik Kunalić, željeti da se proizvodnja nastavi.

I ako ne bude zainteresiranih za kupovinu, “Dita” nastavlja s radom kroz stečaj, kao što je to bio slučaj i prethodnih 20 mjeseci.

PROČITAJTE I...

“Ja sam prišla Ratku Mladiću i rekla mu da mi nema djeteta, da je nestalo. Povukla sam ga za ruku i rekla mu to, ali on me otjerao. Strpali su nas nakon toga u autobuse. Selmu nisam uspjela pronaći tad, a, evo, više od 22 godine nemam glasa nikakvog o njoj. Vjerujem da je živa. Nadam se tome. Svakog dana mislim na nju. Nadam se da ćemo nekad saznati šta se desilo. Dok je ne pronađemo, živu ili mrtvu, nećemo odustati”

Fenomen da oni koji su svojevremeno nagovarali Bošnjake da se na popisu izjasne kao Bosanci sada negoduju zbog nazivanja nastavnog predmeta bosanski pokazuje da nisu u pitanju nikakvi pozitivni principi, nego namjera da se konstantno problematizira bošnjačka jezička, kulturna i uopće identitetarna posebnost. U tu svrhu koriste se i maliciozne zamjene teza po kojima se pravo na izučavanje vlastitog jezika kroz predmet nazvan po tom jeziku tumači kao diskriminacija drugog i drugačijeg. Hoće li doći vrijeme kada će i samo postojanje Bošnjaka biti tumačeno kao akt segregacije i diskriminacije

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • DITA Tuzla: priča s “happy endom” žive od vlastitog rada | AKOS 22.01.2017.

    […] Stav.ba […]

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!