Dirljiva evropska briga za pučiste i teroriste

Pučisti i njihova organizacija – teroristička organizacija Fethullaha Gülena (FETÖ) – i jataci PKK-a proglašeni su “proganjanim političkim protivnicima”. Nema veze što se FETÖ decenijama namještao da preuzme državu, koliko legalnim, toliko i kriminalnim sredstvima. Nema veze ni to što se pripadnici PKK-a svako malo dignu u zrak (posljednji put u Adani, baš na dan donošenja neobavezujuće rezolucije Evropskog parlamenta o zamrzavanju pregovora), a ni to što su donedavno za svoje akcije imali punu finansijsku i logističku podršku “proganjanih političkih protivnika”

Odnosi Turske s EU počeli su prije više od pola stoljeća, kada je Turska 1959. godine aplicirala za članstvo u Evropskoj ekonomskoj zajednici (EEZ). Četiri godine poslije, potpisom tzv. Ankarskog sporazuma o kreiranju carinske unije kao “prelaznog perioda” ka punom članstvu, Turska je puštena da sjedi u dvorištu ispred vrata najprije EEZ-a, a poslije EU-a. Kada se taj sporazum pogleda iz današnje perspektive, nije teško uočiti da je poslijeratna Evropa bila gladna radne snage, tj. da “slobodan protok radnika” (jednosmjerni, treba li reći?) zauzima njegovo centralno mjesto. Za potpuno uspostavljanje carinske unije (kao “prelaznog perioda”) trebale su “samo” 32 godine. Tom je unijom 1996. godine, da upotrijebim metaforu Necmettina Erbakana, turskog premijera zbačenog godinu poslije tzv. postmodernim (mehkim) vojnim pučem, Turska vezana ispred vrata EU “kao pas”.

Zaista, uvjeti u koje je Turska stavljena carinskom unijom s EU zapravo liče na ono što već dugo zagovaraju protivnice turskog članstva – “specijalni status”, kojim je Turska već predala dio suvereniteta EU, a primila (bezuvjetne) obaveze koje nisu praćene odgovarajućim (čitaj nikakvim) pravima. Poređenje s tzv. kapitulacijama Osmanskog carstva, po kojima su stranim trgovcima davana prava i povlastice jednake diplomatskim bez ikakvih obaveza, što je na kraju dovelo do toga da su ekonomsko-političke poluge carstva bile de facto u njihovim rukama, samo se nameće.

Unatoč tome, Turska je za puno članstvo aplicirala 1987. godine. Ovog puta trebalo je “samo” dvanaest godina da joj se (1999) dodijeli status kandidata. Pregovori su počeli oktobra 2005. godine, nakon što je Turska pod vodstvom Partije pravde i razvoja (AKP) ispunila Kopenhagenske kriterije. Otvoreno je šesnaest poglavlja, od kojih je samo jedno privremeno zatvoreno (Nauka i istraživanje). Proces provjere svih pregovaračkih poglavlja završen je 13. oktobra 2005. godine.

Evropski parlament donio je 24. novembra neobavezujuću rezoluciju o zamrzavanju pregovora o članstvu s Turskom. Parlamentarci kažu da Turska treba ostati “usidrena” za EU, kao i da se obavezuju da će ponovo razmotriti njenu poziciju kada “neproporcionalne mjere represije” pod vanrednim stanjem budu ukinute.

Nekome su životi turskih građana manje vrijedni

Iz ove skraćene historije odnosa EU i Turske ne mogu se naslutiti sve nedosljednosti i sve licemjerje evropskih politikanata. Interesantno je, recimo, da je EEZ na krvavi vojni puč iz 1980. godine reagirala zamrzavanjem pregovora držeći ih na ledu do poslije izbora 1983. godine. Sada, kao da ne može prikriti razočaranje što puč 15. jula nije uspio, pa Evropski parlament (neobavezujuće) zamrzava proces koji je ionako bio duboko zamrznut. A, naprimjer, u godini u kojoj je uspostavljena carinska unija (1996. godine, kao i skoro svih devedesetih) nasilje i represija nad Kurdima bili su na vrhuncu (prema većini koja je bila između dviju vatri – terorističke Radničke partije Kurdistana (PKK) i države s kemalističkom politikom negiranja identiteta i insistiranja na asimilaciji). Nekako EU nije bila gadljiva na “neproporcionalnu represiju” kada joj se smiješilo otvaranje velikog turskog tržišta. Preventivna dreka iz Evropskog parlamenta o eventualnom ponovnom uvođenju smrtne kazne otkriva još jednu nedosljednost: kada je Turska dobila status kandidata 1999. godine, smrtna kazna u ovoj zemlji bila je živa i zdrava iako su posljednje egzekucije izvršene 1984. godine, i to kao direktne posljedice spomenutog puča. Smrtna kazna ukinuta je tri godine poslije dobivanja kandidatskog statusa, a tek 2004. godine ukinuta je i za slučaj ratnog stanja.

Evropska briga za pučiste i teroriste naprosto je dirljiva. Ta je briga, uostalom, izražena skoro pa paralelno s neblagovremenom (kad je bilo jasno da je puč propao) mlakom osudom puča i još kilavijom podrškom demokratski izabranoj vlasti. Pučisti i njihova organizacija – teroristička organizacija Fethullaha Gülena (FETÖ) – i jataci PKK-a proglašeni su “proganjanim političkim protivnicima”. Nema veze što se FETÖ decenijama namještao, koliko legalnim, toliko kriminalnim sredstvima, da preuzme državu. Nema veze ni to što se pripadnici PKK-a svako malo dignu u zrak (posljednji put u Adani, baš na dan donošenja neobavezujuće rezolucije), a ni to što su donedavno za svoje akcije imali punu finansijsku i logističku podršku “proganjanih političkih protivnika”. Je li to rat EU protiv terorizma?

Dvojne standarde nemoguće je previdjeti. Naime, mora postojati čvrsta namjera za to. Francuska je uvela vanredno stanje u novembru 2015. godine nakon gnusnog terorističkog napada u kojem je poginulo 130 civila. Njen predsjednik Holland najavljuje da će vjerovatno i naredni predsjednički izbori (april 2017. godine) biti održani dok traje vanredno stanje – očekuje se da će biti produženo u januaru. Tako se Francuska “bori” protiv terorizma paradirajući do zuba naoružane vojnike oko Eiffelovog tornja. I niko ne prigovara na tom sada već potpuno obesmišljenom vanrednom stanju.

U Turskoj je u ovoj godini, prije pokušaja puča, poginulo 166 civila u 14 terorističkih napada, a vanredno stanje proglašeno je tek poslije puča, u kojem je poginulo 246 ljudi. Da ne ulazim u to da nije bilo okupljanja svjetskih lidera kako bi prošetali ispražnjenom ulicom Ankare, kao što su to učinili u Parizu poslije pariškog napada mašući za kamere (valjda snajperima postavljenim po krovovima zgrada), nego je skičanje o vanrednom stanju u Turskoj počelo praktično odmah po njegovom proglašenju. Tu dolazimo do, po mom mišljenju, jedinog mogućeg objašnjenja: na neki su način u očima Evrope i/ili svijeta turski životi manje vrijedni. Možemo uzroke tražiti u orijentalizmu (čitaj institucionaliziranom rasizmu), islamofobiji, čemu god, ali razlike u tretmanima nemoguće je ne primijetiti.

Turski odgovor na evropske pritiske

Bilo je zanimljivo posmatrati sjednicu parlamentaraca NATO‑a s turskim ministrom pravde Bekirom Bozdağom u Istanbulu nekoliko dana prije glasanja u Evropskom parlamentu, na kojoj su narečeni parlamentarci imali prilike da ga “rešetaju” pitanjima. Toliko je bilo očigledno, da ih odgovori, koje je on mirno i staloženo davao, uopće ne zanimaju, ali ih zanima da pitanjima iskažu svoju “superiornost”, da ne kažem supermatizam. Odsustvo empatije za traumu puča bilo je obrnuto proporcionalno brigom za pučiste i teroriste.

Na ovaj neobavezujući zahtjev, praktično zahtjev za imunitet za PKK i FETÖ, odgovor je bio da dogovor između Turske i EU o izbjeglicama može prestati važiti. Da podsjetim, jedna od obaveza EU bila je da ubrza proces pregovora (da, upravo taj proces koji bi Evropski parlament sada htio zamrznuti). Turska može prestati izigravati evropskog psa čuvara vezanog pred vratima.

Predsjednik evropskih komesara Jean-Claude Juncker, misleći da još uvijek ima neke poluge glede Turske, vrlo transparentno otkriva šta Evropu žulja. U intervjuu za belgijski dnevnik La Libre Belgique urgira da predsjednik Erdoğan započne “neophodne reforme, počev od zakona o terorizmu, ako želi podizanje viznog režima – ustupka, koji je dio dogovora o izbjeglicama”. Hmm, treba ga podsjetiti da je to što Turcima kao građanima zemlje kandidata za članstvo u EU treba viza blatantno kršenje pravila same EU. A kako je to pitanje volšebno dospjelo u dogovor o izbjeglicama, pa je još povezano sa zakonom o terorizmu, tek se treba raščistiti. No, za zemlju koja krvari od terorizma, ta ucjena, pardon “ustupak”, i nije neki mamac.

Nakon rata riječima, kao i nakon svakog rata, stoji ekonomija. Grafikoni pada turske lire poslije (neobavezujuće) rezolucije Evropskog parlamenta i pada indeksa njemačke berze (DAX) poslije turskog odgovora da izbjeglicama mogu biti otvorene kapije slični su kao jaje jajetu. Trgovinska razmjena između EU i Turske iznosi oko 140 milijardi eura. Prošle je godine EU izvezla robe u vrijednosti od 79 milijardi, a Turska 62 milijarde. Takva ekonomska isprepletenost ne može se nožem presjeći bez velikih posljedica za oba partnera (pri čemu razlika od 17 milijardi nije zanemariva – mislim, jasno je koga bi više boljelo).

No, EU se mora riješiti patronizirajućeg stava i mora se uozbiljiti glede, sada toliko očiglednog, maženja i paženja terorističkih organizacija koje Turskoj rade o glavi. Međutim, kako reče Carl Bildt, bivši švedski premijer, na svom profilu na Twitteru, “očigledno mnogi u Evropskom parlamentu uzimaju kratkoročni populistički pristup umjesto dugoročnog strateškog pristupa prema Turskoj”. O postavljanju scene za orijentalističkiju i islamofobičniju EU da i ne govorimo.

PROČITAJTE I...

Poslije decenija stagnacije i veoma usporenog razvoja, a nakon petnaest godina ubrzanog, teško je očekivati od Turske da stane. No, SAD i EU moraju se pomiriti s tim da se zubna pasta ne može vratiti u tubu, te da sada imaju posla sa zemljom koja zahtijeva ravnopravni tretman

Važnost ovog procesa ne može se precijeniti upravo zbog veze FETÖ-a s pučem. Ta veza, koliko god bila jasna u Turskoj, (i dalje) jeste nejasna ili “nejasna” posmatračima izvan Turske. Strani izvještači, barem sudeći po tome kako se o početku suđenje izvještava u inostranstvu, potrudit će se da to tako (nejasno) i ostane

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!