Dileme akademika Durakovića: Il’ kralj, il’ si hadžija

Neko ide na hadž, a neko izdaje fetve

Akademik Esad Duraković objavio je na portalu Vijesti.ba 27. augusta tekst pod naslovom Kraljevske i obične hadžije. Uskoro su ga prenijele i neke druge online platforme, a na društvenim je mrežama izazvao različite reakcije. Iako Durakovićev naučni kalibar obavezuje čitaoca da se ozbiljno zamisli nad problemima koje uoči izoštrena kritička optika uvaženog akademika, te ih izloži u preciznom algoritmu jezika, to ne znači da ne treba biti oprezan s konačnom računicom akademikovog proračuna. Posebno treba biti oprezan onda kada se pogriješi u postavci određenog problema, što se dešava i akademicima. U tekstu Kraljevske i obične hadžije Duraković je iznio nekoliko veoma ozbiljnih kvalifikacija i neutemeljenih tvrdnji, te vlastitu interpretaciju jednog fenomena predstavio kao kategorički normativ islamske jurisprudencije. Naravno, silogizam izveden iz krivih premisa ne može biti tačan, makar bio napisan jezikom čiste matematike, oslobođenom od ljudskih strasti – kako bi rekao filozof Wittgenstein. Stoga, krenimo redom.

Duraković se u spomenutom tekstu bavi s dvama naizgled nepovezanim fenomenima, tretirajući ih kao posljedicu političke i moralne izopačenosti saudijske vlasti. Polovina teksta posvećena je problematiziranju zabrane, a kasnije i odobrenja, da katarski vjernici stupe u sveti prostor Haremi‑šerifa i obave hadž. “Prije toga, saudijska vlast je učinila nečuvenu grešku, čak svetogrđe, tako što je objavila da zabranjuje državljanima Katara da posjete Kabu, pa je i to bila jedna među mjerama blokade kojom je jedna od najvećih obaveza/institucija islama oskrnavljena prizemnom, čak podzemnom politikom”, smatra Duraković, ističući kako su i zabrana i dopuštenje kotačići istog mehanizma saudijske karnevaleskne teokratije. “Iako su ove dvije odluke o istom pitanju – koje je sudbinski važno za vjernike – naoko kontradiktorne, postoji barem jedna važna stvar koja im je zajednička. Naime, obje one izražavaju poziciju moći koja se upliće – arbitrarno, presuditeljski – u ono što je isključivo Božija prerogativa koja je, kao takva, već objavljena u popisu uslova da bi neko bio musliman”, sjajno zaključuje Duraković.

U nastavku akademik ukazuje “na još jednu anomaliju u vezi s hadždžom, a koja se prakticira dugo i uporno preobraća hadždž u njegovu suprotnost”. Možda bi se smisao hadža mogao preobratiti i izgubiti svoju autohtonu simboličku vrijednost, možda bi se obredu hadža mogla upisati značenja koja ne poznaje njegovo izvorno religijsko iskustvo, ali se sam hadž kao obred ne može preobratiti u svoju suprotnost. Napokon, šta je to suprotnost samom hadžu? Vrijednosti poput istine i pravičnosti mogu imati svoju suprotnost, ali događaji poput hadža i fudbalske utakmice i nemaju neki svoj mistični antipod. Pretpostavimo da je Duraković mislio na smisao hadža kada je osuo paljbu po kraljevskoj porodici Saud. Prema Durakovićevim riječima, ona se o instituciju hadža “ogriješila” plaćanjem troškova dijelu hodočasnika iz cijelog svijeta!

O greškama i grijesima kraljevske porodice moglo bi se naširoko pisati, od problematiziranja samog monarhijskog ustroja Saudijske Arabije, koji je suštinski antiislamski, preko njihovog vazalnog odnosa prema Americi i Izraelu, pa sve do finansiranja vehabizma, iz čije se ideologije razvio cijeli spektar ekstremističkih pokreta. O tome je ranije pisao i akademik Duraković, kao i autor ove polemičke reakcije. Međutim, treba li opravdanim kritikama pridodati i druge koje su apsolutno neutemeljene, ili se treba povesti za primjerom Božijeg Poslanika, koji je, prolazeći pored lešine magarca, a nakon što su ashabi komentirali njen nepodnošljiv smrad, ukazao na to da čak i takva lešina ima lijepe zube? Organiziranje besplatnog hadža za grupu hodočasnika iz cijelog svijeta jeste slika lijepih zubi saudijske političke lešine. Stoga o njoj treba govoriti blagonaklono, stideći se pritom što je to jedna od rijetkih zraka svjetla u mraku tamne saudijske noći.

DOŠLO JE VRIJEME ZA NOVE FETVE

Kako bi argumentirao svoje tvrdnje, akademik Duraković zalazi u prostor islamskog prava. “Musliman je dužan (barem jednom u životu) obaviti hadždž, ako je u stanju (Kur'an, 3:97), ali on to može izvršiti kao obavezu samo vlastitim naprezanjem koje uključuje, naravno, i vlastito materijalno požrtvovanje.” Možda se fakihima, islamskih pravnicima, samo učinilo da Duraković ovim tvrdi da je uvjet ispravnosti hadža “vlastito materijalno požrtvovanje”, ali ako su ostali u nedoumici, akademik ih je razuvjerio nekoliko rečenica poslije: “‘Kraljevski hadždž’ – dakle, onaj čije troškove snosi kralj kao ‘domaćin’ – ne ispunjava bitni uvjet vlastitog požrtvovanja.” Ovdje je sasvim jasno da Duraković materijalno požrtvovanje smatra i predstavlja kao uvjet za ispravnost hadža, i to čini čvrsto i bez ostatka sumnje na način na koji se kaže da je namaz obavezan ibadet za svakog punoljetnog i razumnog muslimana.

Pročitavši tekst akademika Durakovića, nazvao sam neke prijatelje i poznanike koji su u islamskom pravu stekli obrazovanje kakvo Duraković i ja nismo mogli steći samo kroz medresu. Nakon što sam postavio pitanje spominje li se igdje “vlastito materijalno požrtvovanje” kao uvjet hadža, grohotan smijeh koji je uslijedio ostavio je dojam da se raspitujem o, recimo, okusu geometrije. Jedno je to od rijetkih pitanja u vezi s kojima nema razilaženja među ulemom. Nakon konsultiranja relevantne literature, mišljenja i fetvi alima iz svih četiriju škola islamskog prava, dakle, hanefijskih, malikijskih, hanbelijskih i šafijskih učenjaka, bilo je jasno da materijalno odricanje ne samo da nije uvjet ispravnosti hadža već se ono i ne spominje.

Hadž se tretira kao duhovno iskustvo i putovanje, a hadžije su, prije svega, Allahovi gosti. Onaj ko je čuo drevni poziv da hodočasti Kabu – poučava nas poslanička tradicija – on će to i učiniti. Jedino što se spominje u fetvama, a što se tiče materijalnog požrtvovanja, jeste obaveza da osoba, ako je riječ o muškarcu, materijalno osigura vlastitu porodicu u danima svog odsustva. Materijalno osiguravanje vlastite porodice, prema islamskom učenju, svakako je obaveza muškarca, bio on na hadžu ili ne bio. Stoga, i onda kada se govori o materijalnom zbrinjavanju porodice u danima hadža, samo se potcrtava jedna obaveza i ukazuje hodočasnicima da se ne upuštaju na putovanje ako nisu sigurni da će im porodica biti materijalno situirana do njihovog povratka.

ŠTA ĆEMO S BEDELIMA

Treba promisliti o fetvi koju donosi Duraković, a koja negira tradiciju islamskog prava staru 1.400 godina, pa se zapitati je li po analogiji s njegovom fetvom ispravan hadž ako dijete osigura troškove puta svojim roditeljima, ili prijatelj prijatelju, ili islamska zajednica svojim imamima – kakav je slučaj u Medžlisu Žepče, naprimjer, gdje svi imami odvajaju određeni dio od svoje plaće kako bi njihove kolege mogle obaviti svetu islamsku dužnost. Ako je “kraljevski hadž” problematičan jer ne ispunjava “bitni uvjet vlastitog požrtvovanja”, onda su i navedeni načini odlaska na hadž u najmanju ruku problematični.

Iz Durakovićevog teksta moglo bi se zaključiti da je sam čin obavljanja hadža za nekog drugog, što se naziva bedelukom, problematična tradicija, jer i ona zahtijeva žrtvovanje tuđeg vremena, a nerijetko i imetka: Musliman “to može izvršiti kao obavezu samo vlastitim naprezanjem koje uključuje, naravno, i vlastito materijalno požrtvovanje”, kaže Duraković, negirajući tako instituciju bedeluka. Ipak, činjenica da ona postoji i da je legitimna u svim četirima mezhebima može biti dovoljan argument protiv teorije “vlastitog žrtvovanja” kao “bitnog uvjeta” hadža, utemeljenoj u Durakovićevom antagonizmu prema kraljevskoj porodici.

Bedel može odvojiti svoj imetak i vrijeme za nekog drugog pa u njegovo ime obaviti hadž, gdje onaj u čije se ime obavlja hadž ne snosi nikakve troškove, niti je čak prisutan na hadžu. Potomci mogu snijeti troškove bedelu da obavi hadž za njihove umrle roditelje, pa islamski pravnici ne dovode u pitanje ispravnost tog načina i pristupa. Šta će žrtvovati rahmetlija koji iza sebe nije ostavio imovinu s oporukom da se njome osigura obavljanje hadža – pitamo akademika Durakovića – ako znamo da i u njegovo ime neko može obaviti hadž i ako je ta praksa potvrđena hadisom kao jednim od dvaju osnovnih izvora islamskog prava? Sve su to primjeri iz kojih je jasno da “vlastito žrtvovanje” nije uvjet ispravnosti hadža.

Kako ne bismo ostali na ravni impresije govoreći o pravu, poput akademika, pozvat ćemo se na jedno od najrelevantnijih pravnih djela koje se bavi komparacijom mezheba, a to je djelo Islamsko pravo i njegova argumentacija dr. Mustafe Wahbaha al-Zuhaylija (1932–2015). U osmotomnoj enciklopediji prava svih četiriju mezheba, Zuhayli ne navodi “vlastito materijalno požrtvovanje”, niti bilo šta slično, kao uvjet valjanosti hadža ni za jedan mezheb. Štaviše, u trećem od osam tomova, na stranicama 50 i 51, on eksplicitno piše o dvadeset uvjeta za ispravnost hadža u hanefijskom mezhebu. Među njima, šesti uvjet glasi: “Kod hanefija opskrba pada na teret onoga ko šalje bedela, u cjelini ili većim dijelom”, ističe Zuhayli.

Dakle, kod pripadnika hanefijskog mezheba dužnost je onoga ko šalje bedela da osigura materijalnu opskrbu, u cjelini ili većim dijelom, što bi Duraković mogao prepoznati kao argument za svoje tvrdnje. Međutim, bedela ne šalje nužno osoba za koju se obavlja hadž, iz čega proizlazi da onaj za koga se obavlja hadž ne mora trpjeti nikakvu materijalnu žrtvu. Profesor Nazif Garib, stručnjak za hanefijski fikh, također je potvrdio za Stav da “vlastito žrtvovanje” nije uvjet ispravnosti hadža, te da domaćin, u ovom slučaju saudijski kralj – ma šta mi mislili o njemu i njegovoj politici – ima pravo da u svoju zemlju pozove koga hoće. Vlastito žrtvovanje najčešće je nužna posljedica odluke da se hodočasti Kaba, ali nikako i uvjet ispravnosti hadža. U slučaju da akademik želi filozofski dokučiti uvjete za hadž i pridodati im i požrtvovanje, moglo bi mu se zamjeriti što ga ograničava tek na materijalni aspekt, izostavljajući pritom intelektualni i svaki drugi napor kojim su pojedini kraljevi gosti uspjeli zavrijediti njegovu pozivnicu.

NEPOSTOJEĆI PROTEKCIONIZAM

Duraković dalje piše: “Naime, hadždž je jedna vrsta ‘praizvedbe’ ili ‘replike’ Kijametskog dana (Dan Ustanuća) među čijim osnovnim obilježjima je potpuna jednakost pred Bogom, osim po dunjalučkom stepenu pobožnosti. Izraz, ili simbol, te sveopće jednakosti jesu ihrami (za sve hadžije ista, jedinstvena i krajnje jednostavna bijela odjeća); svi rame uz rame, u istoj poziciji. I u tom smislu je hadždž veličanstven a kraljevsko privilegiranje, ili protekcionizam, u sukobu su s tom idejom potpune jednostavnosti i jednakosti, te požrtvovanosti.” Mogla bi se problematizirati slika hadža kao Sudnjeg dana ako znamo da samo jedan hadžijski obred – stajanje na Arefatu – jeste vjerna slika proživljenja i jednakosti. Ta se sliku u cjelini hadža izgubi u kategorijama hotela u kojima borave hodočasnici, debljini novčanika i cijeni obroka koje jedu, načinu njihovog putovanja…

Poenta navedenog citata jeste Durakovićeva tvrdnja da je kraljevski protekcionizam u sukobu s idejom potpune jednakosti, ne navodeći primjer tog protekcionizma. Hodočasnici koji su kraljevi gosti ne razlikuju se od drugih hadžija. I oni nose ihrame, i oni obavljaju sve obrede bez ikakvih zaštitara, i oni borave u različitim hotelima koji se svojim luksuzom ne izdvajaju od drugih. Stoga je pravo pitanje o čemu to uvaženi akademik piše kada govori o protekcionizmu. “Nepostojanje dokaza nije dokaz nepostojanja” – rekao je Donald Ramsveld, objašnjavajući da nepostojanje dokaza o oružju za masovno uništenje u Iraku ne govori ništa drugo nego da Amerikanci nisu dovoljno pomno pretresli Irak. Od demagoga kakav je Ramsveld tako se nešto može očekivati, ali ne i od jednog akademika koji je toliko doprinio bosanskohercegovačkom i orijentalno-islamskog intelektualnom naslijeđu. Čak ni onda kad odluči izdati fetvu.

PROČITAJTE I...

Svakog 4. decembra od 1993. godine do danas pripadnici Diverzantskog odreda “Dido”, uz svog komandanta brigadira Seada Rekića i saborce iz drugih jedinica, okupe se na Brezovači u podnožju Igmana kako bi odali počast dvojici poginulih boraca Armije Republike Bosne i Hercegovine: Adnanu Došliću i Samiru Bećiroviću. Ekipa časopisa Stav ove je godine boravila s njihovim saborcima, bilježeći kazivanja o dvojici mladića koji se nisu štedjeli u borbi za odbranu BiH

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!