Dijete (ne)će stati na svoje noge

U nekoliko navrata porodica je sakupljala silnu dokumentaciju i predavala zahtjeve koji su na kraju padali u vodu jer je ljekar djeteta – onaj što tvrdi da nikada neće stati na svoje noge – svojim nepotpisivanjem uporno doprinosio da zahtjevi roditelja da se dijete liječi u drugom kantonu budu odbijeni. Roditelji su plakali, molili i preklinjali (da ne kažem proklinjali), ali uzalud

Imam prijatelja s kojim često razgovaram o zdravlju, organskoj hrani, “hemiji” koja je danas gotovo nezaobilazna u uzgoju voća i povrća. Načinjemo te teme iz dvaju razloga. Prvo, jasno nam je obojici da je danas sve manje zdrave i prirodne hrane i pića kod konzumenata, i drugo, to je na neki način njegova struka pa držim da bi mi mogao dati koju korisnu informaciju. Posebno me zaintrigiralo njegovo objašnjenje o gradskim vodama i vodovodima te efektu koji ima hlor u procesu “pročišćenja” vode te opservacija kako flaširana voda koja se često koristi za piće, zapravo, i nije tako preporučljiva.

Kako god, ispade da je najsigurnije i najzdravije piti izvorske i, po mogućnosti, planinske vode koje su najčistije i najpitkije.

Odemo mi, tako, i do drugih, na neki način sličnih tema. Uvijek se slatko nasmijemo kad se sjetimo jednog starijeg čovjeka iz čaršije. Svojevremeno se nekoliko njegovih prijatelja htjelo našaliti s njim. Dogovorili su se da ga “uzmu na foru” pa su mu naizmjenično svraćali u radnji i ibretili se njegovom izgledu. “Što si tako problijedio?; Bogami si mi nekako ofalio!; Boli li te išta?” Svaki se iščuđivao na svoj način, da bi ga, u konačnici, pravog-zdravog uvjerili da je bolestan i naveli da čim prije ode u ambulantu i izvadi nalaze.

“Ja ih, vjeruj mi, ne smijem ni izvaditi”, veli mi prijatelj. “Imamo u firmi povremeno te neke sistematske preglede. Ako mogu, izvučem se, a ako ne, odradim samo ono što moram.”

Ne mogu se praviti da ga ne razumijem jer vrlo često slušam sličnu priču od drugih ljudi.

E, sad.

Sve se češće može čuti konstatacija kako danas i nema zdravih jer postoje samo dvije kategorije: bolesni i oni koji se još nisu pregledali. Oni koji su bolesni, njima je pregleda već preko glave, a oni koji se nisu pregledali uglavnom to po svaku cijenu izbjegavaju jer bi im pregled, vrlo izvjesno, pokazao “nešto”. Ako ste, kojim slučajem, u ovoj drugoj kategoriji, onda vas ovakva podjela toliko i ne zanima. Međutim, ako vam bolnice nisu strana pojava, onda vam se, po automatizmu, nameće još jedna konstatacija po kojoj ni svi bolesni nisu jednako bolesni. Zapravo, postoje bolesni i oni koji su bolesniji, čak i u slučaju da im je priroda bolesti ista ili, u najmanju ruku, slična.

Svakodnevno po društvenim mrežama svjedočimo emotivnim vapajima roditelja i bližih članova porodice da se pomogne u liječenju njihovim najmilijima. Iznosi potrebni za liječenje po evropskim klinikama nerijetko su vrlo izdašni, a predviđeni vremenski rokovi za ljekarske intervencije poprilično skučeni te, zasigurno, brojne porodice prolaze kroz neopisivu agoniju i muku. Ipak, kada se sve završi onako kako se i priželjkuje – a dobrih ljudi, voljnih da pomognu, uvijek ima – svaka muka i briga brzo se zaborave. Nažalost, uprkos dobrim prognozama, skupljenim sredstvima i najsavremenijim tretmanima, nerijetko sve ne ispadne kako se i očekuje.

Naravno, u ovakvim pričama ima i privilegiranih. Za njih se nađe rješenje pa po hitnoj proceduri budu “preko noći” transportirani i liječeni. Ima i onih čija je priroda bolesti takva da je izlječenje jedina riječ koja se, gledano iz medicinskog aspekta, ne može dovesti u kontekst s njihovim budućim stanjem. Međutim, postoje i takvi slučajevi koji su, sami po sebi, teški, ali ne i bezizlazni. Tačnije, predstavljeni su bezizlaznim, i to samo zato što “neko” misli tako, a taj “neko” svoje mišljenje vjerovatno temelji na činjenici da roditelji oboljele osobe, u materijalnom smislu, i ne stoje baš najbolje.

Nedavno sam bio u prilici sjediti u kući jednog takvog djeteta i razgovarati s roditeljima koji, doslovno od rođenja, muku muče i bezuspješno traže izlaz. Dijete ima svoju dijagnozu. Riječ je o cerebralnoj paralizi, uslijed čega su motoričke, pa i mentalne sposobnosti djeteta značajno limitirane. Dijete za svoje godine – ima ih petnaest – veličinom ne odudara od svojih vršnjaka. Ipak, sve je vidljivije iskrivljenje ekstremiteta te su invalidska kolica najbezbolniji način kretanja. Jasno, i invalidska kolica često se moraju mijenjati i prilagođavati uzrastu i okolnostima, što je roditeljima dodatna poteškoća koju, ipak, uz pomoć određenih institucija i dobrih ljudi lakše prevladavaju.

Reli bismo, ništa neobično jer su ovakve priče svakodnevica. Dijete se rodi bolesno i muči svoju muku onako kako može. Roditelj, kao roditelj, sve će učiniti da se pokuša naći lijeka, ili barem kakvog-takvog olakšanja. Nekada je svjestan da pomoći vjerovatno i nema, ali, ako je nekada i negdje čuo da bi nade moglo biti, sebi neće oprostiti ako barem ne pokuša.

Ono što roditelji, u ovom slučaju, ne mogu premostiti jeste jedan, rekao bih, personalno‑birokratski problem kojeg nikako ne mogu prežaliti.

Naime, ljekar koji odavno nadzire bolest djeteta u nekoliko navrata ponovio je porodici kako za njihovo dijete nema nade i kako mogu raditi šta god hoće i ići gdje god hoće, isto im se piše – dijete nikada neće stati na svoje noge. Igrom slučaja, roditelji su prije godinu ili dvije dijete vodili privatno kod specijaliste i dobili drugačije mišljenje. Kazao im je da priroda bolesti zaista jeste teška, ali ne i nesavladiva. Naglasio je da im ne može stopostotno garantirati, ali uz određene terapije i istezanja tetiva, tvrdi da je vjerovatnoća barem 60% da bi dijete ipak moglo stati na svoje noge.

Vjerujem da je, nakon dugogodišnjeg očaja i borbe, ozarenost na licima roditelja bila itekako uočljiva. Međutim, ozarenost je vrlo brzo splasnula i preinačila se u ogorčenje, i to iz bizarnog razloga. Za liječenje djeteta kod specijaliste koji garantira uspjeh, ili barem značajan pomak u liječenju, bila je neophodna saglasnost ljekara, jer bi se liječenje odvijalo u drugom kantonu. U nekoliko navrata porodica je sakupljala silnu dokumentaciju i predavala zahtjeve koji bi na kraju padali u vodu jer je ljekar djeteta – onaj što tvrdi da nikada neće stati na svoje noge – svojim nepotpisivanjem uporno doprinosio da zahtjevi roditelja budu odbijeni. Obrazloženje je uvijek isto: dijete nikada neće stati na svoje noge, i tačka. Roditelji su plakali, molili i preklinjali (da ne kažem proklinjali), ali uzalud.

Za to vrijeme, dijete je u školi za osobe s invaliditetom. Snalazi se onako kako mu je pao grah. Nije ljubitelj škole i posebno ga iritira nepoznato društvo. S poznatim i dragim osobama nerijetko se i našali. Uz pomoć dobrih ljudi, osigurali su mu sasvim nova i značajno komfornija i funkcionalnija kolica.

Roditelji su izgubili svaku nadu u dobijanje famoznog potpisa koji bi djetetu dao nadu u neke ljepše i vedrije dane. Međutim, roditelji nisu izgubili nadu u ljude dobre volje koji će pomoći, dati svoj doprinos i naći načina da dijete, makar i privatno, barem pokuša. Da li mu “neko” onemogućava da stane na svoje noge samo zato što mu roditelji ne žive na visokoj nozi, ili je dijagnoza zaista takva da nade nema?

Roditelji žale jedino zbog toga što im se ne dopušta da pokušaju, jer, valjda, među bolesnima su neki bolesniji.

Srećom, postoji i termin “privatno”, a postoji i sintagma “dobri ljudi”.

 

PROČITAJTE I...

Bošnjaci moraju konačno shvatiti ono što drugi već odavno znaju: u današnjem svijetu kultura je sjećanja vrijednost, čak neka vrsta društvenog kapitala koji se mora pomno čuvati jer će ga, ukoliko ga se poput zlatnog dukata nemarno ostavi na putu, neko drugi uzeti i zloupotrijebiti u vlastite svrhe.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!