U nekoliko navrata porodica je sakupljala silnu dokumentaciju i predavala zahtjeve koji su na kraju padali u vodu jer je ljekar djeteta – onaj što tvrdi da nikada neće stati na svoje noge – svojim nepotpisivanjem uporno doprinosio da zahtjevi roditelja da se dijete liječi u drugom kantonu budu odbijeni. Roditelji su plakali, molili i preklinjali (da ne kažem proklinjali), ali uzalud
, ali uzalud.</p>
<p>Za to vrijeme, dijete je u školi za osobe s invaliditetom. Snalazi se onako kako mu je pao grah. Nije ljubitelj škole i posebno ga iritira nepoznato društvo. S poznatim i dragim osobama nerijetko se i našali. Uz pomoć dobrih ljudi, osigurali su mu sasvim nova i značajno komfornija i funkcionalnija kolica.</p>
<p>Roditelji su izgubili svaku nadu u dobijanje famoznog potpisa koji bi djetetu dao nadu u neke ljepše i vedrije dane. Međutim, roditelji nisu izgubili nadu u ljude dobre volje koji će pomoći, dati svoj doprinos i naći načina da dijete, makar i privatno, barem pokuša. Da li mu “neko” onemogućava da stane na svoje noge samo zato što mu roditelji ne žive na visokoj nozi, ili je dijagnoza zaista takva da nade nema?</p>
<p>Roditelji žale jedino zbog toga što im se ne dopušta da pokušaju, jer, valjda, među bolesnima su neki bolesniji.</p>
<p>Srećom, postoji i termin “privatno”, a postoji i sintagma “dobri ljudi”.</p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Ratni putopisi (24): REISOVE RUKAVICESljedeći članak
Mogu li sandžački Bošnjaci preći put od podjela do konsenzusa
PROČITAJTE I...
NALAZITE SE U ARHIVI: Posjetite nas na novom portalu sedmičnika STAV
Posjetite nas na redizajniranom portalu sedmičnog lista "STAV"(www.stav.ba). Trenutno se nalazite na stranici arhiva (arhiv.stav.ba.).
Za šta smo se borili
Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.