Dijalog i zločin u doba “Šebi arusa”

Mučne slike unesrećenih ljudskih srca koje do nas dopiru iz Halepa – grada Mevlaninog djetinjstva i rane mladosti – ne ostavljaju prostora za slavlje ma kako doživljavali samu smrt i ma koliko pokušavali cijeli život doživjeti tek kao stanicu na putovanju kroz vječnost

Piše: Elvir Musić

Mevlana Dželaludin Rumi veliki je pjesnik i mislilac koji je svojim promišljanjem temeljnih vjerskih i svjetskih pitanja, pojava i procesa dobrano obilježio brojne segmente intelektualnih tradicija Orijenta. Njegovo promišljanje suštine islamskih poruka pronašlo je svoje mjesto u mislima i akcijama vladajućih garnitura najprije na seldžučkom, a potom i na osmanskom dvoru. Intenziviranje odnosa između istočnih i zapadnih civilizacijskih krugova dovelo je do upoznavanja zapadnih intelektualnih krugova s Mevlaninim mislima u kojim je prepoznavana svjetlost božanske čestice potrebna za osvjetljavanje tmina nadvijenih nad značajem slobode misli u jednom vremenu i na jednom prostoru.

Mevlanina djela, među kojim najznačajnije mjesto zauzima Mesnevija, danas nerijetko dospijevaju među najprodavanije knjige u Americi. Popularnost njegovog učenja o suštinskoj ljubavi kao fundamentu i vjere i ljudskosti do čije nas spoznaje vjera teži dovesti već je odavno prevazišla granice bilo kojeg civilizacijskog kruga kojeg kao takvog poznajemo i promatramo svojim savremenim težnjama obilježenim i ograničenim brojnim granicama i ograničenjima koja nas sputavaju da njegove misli sagledamo i razumijemo u njihovoj potpunosti i savršenosti. I tu se opet javlja Mevlanina osnovna misao o bliskosti članova ljudskog roda kao najsavršenije Božije kreacije koji se moraju uzdignuti iznad vjere i nevjere žele li stići do spoznaje suštinskih poruka same vjere koja je sveobuhvatna te samim tim neograničiva bilo kakvim granicama. Kao da nas poziva da – želimo li njegove poruke razumjeti u njihovoj potpunosti – počnemo razgovarati i spajati fragmente njegovih misli i poruka koje smo razumjeli u jednu cjelinu.

U tom bi dijalogu svako iznio svoje shvatanje Mevlaninih misli i od tih različitih shvatanja koja ujedno odražavaju i shvatanje različitih fragmenata njegovih misli doprinio spajanju cjeline. U tom procesu pružanju doprinosa razumijevanju jedne cjeline kroz razumijevanje njenih detalja, međutim, najbitnije je pokretanje samog dijaloga bez predrasuda. Dijalog je veoma bitan detalj u Mevlaninom sistemu razmišljanja. Moguće ga je voditi sa samim sobom, s okolinom, s onima koji zastupaju različita mišljenja i s onima koji ne zastupaju nikakva mišljenja osim oponiranja drugima. Moguće je voditi različite vrste dijaloga. Ali, svim je tim dijalozima zajedničko to da bivaju vođeni s namjerom stizanja do potpunijeg mišljenja i stava, upoznavanja druge strane u dijalogu i stjecanje potpunijeg uvida u neki problem. Razgovori koji ne bivaju vođeni s ovim i sličnim pozitivnim namjerama, ustvari, ne mogu se ni smatrati dijalogom.

Mevlana je svijet prolaznosti napustio 17. decembra 1273. godine i taj se dan od davnina obilježava kao “Šebi‑arus” (“Noć mlade”). Dan njegovog preseljenja u vječnost pretežno je obilježavan raznim veselim ceremonijama, duhovnom muzikom koja u nama treba probuditi ono najbolje, zikrom koji oživljava ljudska srca i lijepim riječima koje za cilj imaju oplemeniti misli. Obilježavan je, dakle, veseljem. Zašto veseljem? Zato što Mevlana u smrti nije vidio kraj postojanja nego, naprotiv, nastavak bivstvovanja u neprolaznosti; uzdizanje na viši stupanj postojanja. Ove je godine, međutim, “Šebi‑arus”, koji se tradicionalno obilježava i u nekoliko gradova u Bosni i Hercegovini, Turskoj, Iranu… i u Halepu u Siriji, obavijen velovima tuge potaknute takvim razmjerama destrukcije kakve čovjek ima priliku vidjeti samo u trenucima pomračenja ljudskosti kakvo se, naprimjer, desilo u Srebrenici.

Mučne slike unesrećenih ljudskih srca koje do nas dopiru iz Halepa – grada Mevlaninog djetinjstva i rane mladosti – ne ostavljaju prostora za slavlje ma kako doživljavali samu smrt i ma koliko pokušavali cijeli život doživjeti tek kao stanicu na putovanju kroz vječnost.

PROČITAJTE I...

“Posljednji je rat iznjedrio pjesama koji se odnose na period od 1992. do 1995. godine. U njima su opjevani i Radovan Karadžić i Ratko Mladić i mnogi drugi kojima je vrijeme dalo prostora, a autori dali za pravo da ih definišu svojim pjesmama. Kako Njegoš kaže, vrijeme je rešeto. Vrijeme je to koje daje odgovor kakvog su kvaliteta te pjesme”, zaključio je Govedarica.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • O-Ren 26.12.2016.

    Tekst je veoma…dubok.

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!