Devet stihova kao jezgro usmene historije Bošnjaka

Budući da se u javnosti pojavila inicijativa da se sevdalinka prijavi na listu UNESCO-a kao zaštićena nematerijalna baština BiH, a dio je stručne javnosti predlagače iz Tuzle prepoznao kao nedovoljno kompetentne da arbitriraju u “poslovima” koji su za bošnjački identitet od nacionalnog značaja, časopis Stav inicirao je seriju eseja o sevdalinci. Da ne bi bilo sumnje u kompetentnost nalaza, za autora smo izabrali jednog od najpozvanijih znanstvenika iz oblasti bošnjačke usmene književnosti prof. dr. Seada Šemsovića, koji je na katedri za usmenu književnost Odsjeka za književnosti naroda BiH Filozofskog fakulteta u Sarajevu naslijedio prof. dr. Muniba Maglajlića

Uz istočni prilaz Sarajevu, s desne strane ceste, na ušću Mošćanice u Miljacku, opasana s dva jarka i visokim nasipom, sasvim izvan gradskog žamora, s diskretne distance gleda na Sarajevo Obhođa – lokalitet prethistorijskog trajanja. Arheološke iskopine svjedoče o tom dalekom vremenu, a nišani Čorbadži-dede Mustafage i Jemeni Hasanage, vojnikâ sultana Mehmeda II Fatiha, kazuju o jednom novom početku. Nad glavnom cestom stoji Šejhova korija s turbetom dervišâ Sultan Ahmeda i Abdul Mahmuda. Zapravo, na ulasku u grad morate proći ispod turbeta – ono je na vrhu brda kroz koje se pruža tunel iz kojega se stupa u Sarajevo iz ovog pravca.

Ta su mjesta svjedoci svih onih vremena koja su protutnjala ovim naseljem, a sevdalinka o Ajki Fazlagića upamtila je mjesto i njezinu ljubav na granici s beznađem. Junakinja ove pjesme nosi prezime zemljoposjednika i sarajevskog muselima, oblasnog upravitelja, Omer-age Fazlagića, na čijem je imanju i iznikla sarajevska Obhođa.

Pjesma je uobličena u nesimetričnom ili epskom desetercu, najčešćem stihu i bošnjačke i ostalih južnoslavenskih narodnih tradicija. Ta kratka stanka, koju u struci zovu cezurom, u ovoj se metričkoj vrsti nalazi iza četvrtog sloga i dijeli stih na dva nesimetrična dijela. Možda je upravo ta nesimetričnost ovaj stih učinila najpodesnijim za gotovo sve teme koje su privlačile pažnju tradicionalnog, agrafičnog čovjeka, bilo da pjeva djetetu u kolijevci, dragoj pod pendžerom, tuguje nad nekim životnim usudom ili uz gusle veliča junake nekoga boja. U svakoj od tih tema ova je vrsta stiha pokazala neuporedivu sklonost prilagođavanja.

Pravi dragulj bošnjačke usmene književnosti

U tek devet stihova, lirski je pjesnik pretočio vlastito oduševljenje iskazanom ljubavi, ali i zabrinutost za stanje djevojke, izgradivši tako pravi dragulj bošnjačke usmene književnosti. U ovoj sevdalinci nalazimo sasvim upečatljive poetske i osobine i osobenosti, relevantne za što bolje razumijevanje usmenoknjiževne pjesničke vrste kakva je sevdalinka. Visoki stepen komprimirane čulnosti nastale u prostoru između ljubljenog i zaljubljenog, koji je pritom nepremostiv i time u potpunosti nesaglediv, izdvaja sevdalinku kao bošnjačku lirsku pjesmu od ostalih lirskih usmenoknjiževnih vrsta južnoslavenskog podneblja.

Islamski propisi stanovanja i svih drugih oblika ponašanja, koji ne dopuštaju fizičku blizinu momka i djevojke, a kojima je viša pažnja posvećivana u urbanim nego u seoskim sredinama, prostor njihove razdvojenosti impregnira silinom koja je porodila sevdalinku. Silina emocije u jednom takvom stanju biva pretočena u riječi kao lirski muški ili ženski monolog te dijalog drage s dragim ili jednog od njih s nekim trećim kome se žali na vlastitu tešku sudbinu.

Maestralni je pjesnik u jednoj kratkoj sceni, uobličenoj kroz nekolka kadra nastala gradacijskim zumiranjem, uhvatio bol djevojačkog čekanja. Njezin je lirski monolog komprimirani očaj ka kome nas pjesnik postupno vodi, upoznajući nas najprije s mjestom: Na Obhođi, prema Bakijama i okolnostima: moba žela age Fazlagića, nakon čega nam nabraja kolika je ta moba zapravo bila: trista srpa, dvjesta vezilica / i stotinu djece vodonoša. Brojem učesnika usmeni majstor slika prostranu žitnicu, a brojnom mobom potrebnom da je takvu požanje ukazuje na bogatstvo neimenovanog age Fazlagića. O stvarnom smislu ovih brojeva i njihovim značajem za pjesmu saznajemo tek kada pjesnik uvede lik Ajke: i pred njima Ajka Fazlagića.

Sva brojnost mobe i bogatstvo porodice služe pjesniku kako bi pokazao da je ispred svih njih u poslu djevojka koja tu ne bi morala biti. Njezino mjesto unutar takvog bogatstva nije na njivi i u teškim poslovima. Dovoljno nesvakidašnju poziciju pjesnik intenzivira:

sama žanje, sama snoplje veže

sama kosi, sama vodu nosi

sama pjeva, sama otpijeva.

Beskrajna samoća Ajke Fazlagića, iza koje je tristo srpa, dvjesto vezilica i stotinu djece vodonoša, pjesnika tako snažno dojmi da u šest polustihova šest puta veli kako je sama. Njezina samostalnost u teškim poslovima stravična je samoća od koje znamo tek blijedu manifestaciju dubokog očaja. Šest kratkih slika njezine samoće zaglušuju i zvuke srpa i zvuke vezilica i djece vodonoša. U tim se slikama ne pojavljuje ništa osim njezina beskrajnog bola. Posljednjim stihom pjesnik najavljuje monolog kojim će Ajka iskazati bol:

Mošćanice, vodo plemenita,

usput ti je, selam ćeš mi dragom:

Beznađe i očaj Ajke Fazlagića ima uzrok – dragi kome želi poslati selam. Unutar samoće jedini medij njezina bola jeste rijeka Mošćanica, koju hvali plemenitošću kako bi joj učinila uslugu.

U brojnim kulturama postoje vjerovanja u magijske ili začudne vrijednosti vode. Kako simbolizira čistoću, znanje i život, muslimani ovih prostora uče dove nad pijaćom vodom, a rijekama pripovijedaju ružne snove kako bi ih one odnijele što dalje. Islam je zatečene kulturne obrasce samo obogatio i time ih učinio potpunijim, o čemu najbolje svjedoče ovakvi primjeri koji su bezmalo šest stoljeća živi na ovom prostoru.

Ajka šalje selam dragom:

Nek ne kosi trave oko Save –

pokosiće moje kose plave;

Nek ne pije bunar vode hladne –

popiće mi moje oči vrane!

Upravo kako su okolnosti u kojima zatičemo Ajku – nesvakidašnji mazohizam teškim poslom – refleksija njezina teškog duhovnog stanja, još su više njezine riječi proključala ljubavna bol. Takva samoća dostiže stepen potpunog odsutva i antropomorfiziranja sa svim što dragog okružuje: trava – kosa, i bunar – oči. Mošćanica je medij putem kojeg Ajka dragom šalje vijesti o njezinu potpunom stapanju sa svim što njega okružuje. Nje nema tamo gdje svi misle da ona jeste, ona je na sasvim drugom kraju, a vodenim putem: Mošćanica – Miljacka – Bosna – Sava, njezine će riječi bez sumnje stići do dragog.

Jedno od najcjelovitijih pjesničkih uobličenja bošnjačke lirske ljubavne pjesme

Nesagledivo veliki prostor koji razdvaja Ajku od dragog centralno je mjesto oko kojega se plete ova sevdalinka. Sve pjesničke slike ovoga vanrednog poetskog postignuća usmenoknjiževnog majstora služe složenoj mozaičkoj strukturi koja recipijentu treba prenijeti djelić boli kako bi osjetio magiju opjevane ljubavi. Baratajući izvanrednim topografskim znanjem o vodama ovih krajeva, o vjerovanjima u magična svojstva vode te složenim poetskim slikama kojima je oslikao bol žene, narodni je pjesnik ostavio svjedočanstvo o jednoj sceni ljubavnog beznađa koje graniči s prijetnjom utapanjem.

Pjesma je zapamtila naselje Obhođa, koje pjesnik preciznije lokalizira konstrukcijom prema Bakijama, kao šire poznatijem i naseljenijem sarajevskom lokalitetu, onako kako djevojka Mošćanicom šalje pozdrav dragom koji je pored mnogostruko veće rijeke Save. Ovakvim mjestima zapamćenja, kao jednom od njezinih važnih poetskih karakteristika, sevdalinka se dobrano dâ razlikovati od ostalih lirskih ljubavnih pjesama usmene književnosti. Takvom osobinom ovaj žanr bošnjačke književnosti ulazi u krug najbogatijih uobličenja, koja iscrtavaju usmenu historiju bošnjačkih gradova i njihovih stanovnika.

U tek devet stihova pjesnik je uobličio svojevrsnu kulturnomemorijsku jezgru usmene historije Bošnjaka. U tek devet stihova pojavljuju se dva sarajevska naselja, dvije rijeke, prezime age zemljoposjednika i ime i prezime zaljubljene djevojke. Unutar jednog teksta nailazimo na gotovo sve osnovne modele lokalnih obilježja, tako majstorski utkanim u osnovnu nit ljubavne priče koja prožima cijelu pjesmu, da se ne može niti na jednom mjestu osjetiti nekompatibilnost raznorodnih elemenata.

Sevdalinka sobom donosi i duh starog Sarajeva. Iako se sama radnja pjesme odvija izvan gradskog urbanog jezgra, tipičnog prostora sevdalinke, monološki bolan uzdah derta ili karasevdaha biva prenesen u prostor sirove prirode kako bi sama refleksija bola recipijentu bila što upečatljivijom. Rijetki su primjeri ovakvog izmiještanja scene, ali oni ni u kom slučaju ne nude mogućnost tumačenja da je sama sevdalinka mogla biti vezanom za neki seoski prostor. U pjesmi Djevojka viče s visoka brda također imamo neki izvangradski prostor kao mjesto dešavanja radnje. I tu je pjesniku bila važnija efektnost uprizorene scene djevojke koja iz tanka grla doziva sultana Selima kako bi mu se tužila na svoju samoću nastalu zbog odlaska mladića iz Sarajeva. Sama činjenica da se djevojka tuži sultanu ukazuje na odlazak vojnika u neki od tadašnjih vojnih pohoda Osmanskog carstva.

U objema pjesmama djevojka izvan urbaniteta i mjesta nastanka bola izlazi u prostor koji joj omogućava ostvarenje medijske kulture. Tako selam Ajke Fazlagića neće prenijeti Mošćanica Miljacki, Miljacka Bosni, Bosna Savi, a Sava njezinu dragom, nego će sva ona zamašna recipijentska okolina: tristo srpa, dvjesto vezilica i stotinu djece vodonoša biti svjedokom njezine ljubavi – oni su taj medijski put koji treba prenijeti selam, a ne rijeke koje se međusobno ulijevaju. Tako veliki broj svjedoka djevojačkog priznanja ljubavnog bola oslikanih u grčevitom trenutku njezina obraćanja Mošćanici, nakon što se bjesomučnim fizičkim naporom našla pred njima, Ajka Fazlagića progovara svom kolektivu kao najboljem i najpouzdanijem prenosiocu pozdrava. Lirskom je pjevaču ovakav nesvakidašnji događaj nužno morao privući pažnju i zaintrigirati ga da uobliči pjesmu koja će trajno zapamtiti ne samo zgodu ljubavnog očitovanja, već i mjesto i nastale okolnosti. Jedino kao cjelina sadržana iz brojnih raznorodnih poetskih svojstava, ova je sevdalinka uspjela postati jednom od najcjelovitijih pjesničkih uobličenja bošnjačke lirske ljubavne pjesme.

Ovaj antologijski primjerak donosi Munib Maglajlić u svom izboru 101 sevdalinka iz 2010. godine, pozivajući se pritom na znamenito djelo Vodovodi i gradnje na vodi u starom Sarajevu iz 1939. godine Hamdije Kreševljakovića. Porijeklo historijskih ličnosti koje je ova sevdalinka zapamtila utvrdio je 1953. godine Alija Bejtić u radu Prilozi proučavanju naših narodnih pjesama, kazavši da pjesma govori o ljubavnoj naklonosti između Mustafe Nurudina ef. Šerifije i Ćamile Fazlagić. U različitim će se inačicama ove pjesme djevojka zvati nešto drukčije: Zlata, Fata, Džehva, Safa.

Bošnjački dramski pisac Rasim Filipović 1951. godine, prema sadržaju ove sevdalinke, objavit će “komad iz života u Bosni u tri čina s pjevanjem“ pod naslovom Mošćanice, vodo plemenita, a u okviru svoje knjige Dvije komedije.

 

PROČITAJTE I...

“Danas je mnogo važnije sačuvati te stare običaje nego što je to bilo nekad u moje vrijeme. Uprkos slabom interesiranju, posebno kod mladih, ipak se nađe određen broj entuzijasta koji su voljni njegovati i promovirati te naše stare običaje. Vrlo je važno sačuvati svoju kulturu jer se po tome prepoznaje svaki narod”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!