Derrida, Ibn-Arabi i gledanje s oba oka

Da se poslužim simbolizmom islamskog svjedočenja la ilahe illa Allah (nema Boga osim Allaha): reći “la” (ne) bez izgovaranja “illa” (osim) nije dovoljno. Vjernik kaže “la” svim lažnim božanstvima i tjelesnim požudama da bi mogao reći “illa” jedinom Bogu. “La” negira, “illa” potvrđuje. Derrida je, čini se, zaglavio na “la” (ne)

Kada je 2004. godine umro čuveni francuski filozof Jacques Derrida, on je iza sebe ostavio naslijeđe koje je, kao nijedno drugo, polariziralo intelektualni svijet. Neki su ga nazvali posljednjim intelektualnim gigantom zapadne civilizacije, a drugi neozbiljnim misliocem koji je podrivao filozofsku misao.

Derrida je rođen u Alžiru, tada francuskoj koloniji, 1930. godine. U okviru antijevrejskih zakona Višijske vlade, izbačen je iz škole kada je imao dvanaest godina. Derrida je poslije pisao kako ga je taj osjećaj izdvojenosti proganjao cijeli život.

Od šezdesetih godina Derrida je razvio novi način razmišljanja, On je to nazvao “dekonstrukcijom”, terminom kojeg nije jednostavno definirati. Postao je ikona postmodernizma sa svojim radikalnim antirealizmom, zamagljujući granicu između filozofije, nauke i literature. Čak je u jednom periodu bio obavijen aurom misterije jer neko vrijeme nije pristajao da ga se fotografira.

Dekonstrukcija je utjecala na modernu misao, od filozofije i književnosti do arhitekture i kinematografije i dovela u sumnju dotadašnja shvatanja o srednjovjekovnoj i modernoj filozofiji. Ona nije “metod”, već se sastoji od brojnih pretpostavki o jeziku i realnosti i o tome šta se dešava na mjestu na kojem se oni susreću. Pruža uvid u stvarnost o onome što je konstruirano kroz jezik u bezbrojnim formama novela, poezije, filozofskih traktata, govorništva, političkih govora, memoara itd.

Derridina radna pretpostavka bila je poststrukturalistička zamisao da se “znakovi” pojavljuju unutar mreže binarnih opozicija, razlika i kontrasta. Takvi termini, kao što su crno i bijelo, vrelo i hladno, imaju značenje samo onda kada ih se posmatra u uzajamnoj povezanosti. Po Derridi, mi možemo razumjeti dobro jedino u odnosu na zlo, ljepotu u odnosu na ružnoću itd. Ovo znači da, umjesto uspostavljanja hijerarhija kultura i društava, kao što to radi eurocentrizam, moramo razumjeti binarne odnose, kontraste i razmjene između ljudskih društava.

Fundamentalni uvid u dekonstrukciju jeste taj da u tekstu uvijek postoji nešto “nedorečeno”. Upravo kao koncept “via negativa” u srednjovjekovnoj filozofiji “nedorečeno” otvara ogroman intelektualni prostor za ozbiljno razmišljanje. U filozofijskoj teologiji, “via negativa” tvrdi da uvijek postoji nešto više u vezi s Bogom nego što mi možemo o Njemu (iz)reći. Time što je beskrajan, Bog je izvan svih opisa.

Ovo ne implicira da možemo o Bogu reći bilo šta. Bog je sam o sebi govorio. “Via negativa” je poput hinduističkog “neti neti” (“ni ovo, ni to”). Upozorava nas na konceptualističku zamku hvatanja za ono što se na prvi pogled doima stvarnim i poziva nas da to odbacimo i sačekamo nešto što tek treba se ostvariti.

U islamskoj tradiciji, teolozi su se žestoko borili da odbrane transcendentnost Boga (tanzih) od opasnosti antropomorfizma (tashbih). Posebice su Mutaziliti bili ustrajni u čuvanju Božije apsolutne transcendentnosti. Predstavljanje Boga, međutim, kao potpuno “drugog” donosi rizik odvajanja Boga od svijeta. Apsolutno transcendentan Bog bez veza s ovim svijetom postaje prije “regulatorni princip” nego božansko biće. Ovo je bio osnovni problem kod Aristotela i njegovih sljedbenika u temama koje su se odnosile na Boga.

Čista negacija, dakle, nije dovoljna. Potrebno ju je upotpuniti pozitivnim pretpostavkama. Da se poslužim simbolizmom islamskog svjedočenja la ilahe illa Allah (nema Boga osim Allaha): reći “la” (ne) bez izgovaranja “illa” (osim) nije dovoljno. Vjernik kaže “la” svim lažnim božanstvima i tjelesnim požudama da bi mogao reći “illa” jedinom Bogu. “La” negira, “illa” potvrđuje. Derrida je, čini se, zaglavio na “la” (ne).

Ibn-Arabi, veliki sufijski filozof iz 13. stoljeća, tvrdio je da niti transcendencija niti imanencija same po sebi nisu pravedne prema Bogu. Svaka poziva metafizičke greške i teološku nepogodnost. Umjesto toga, on je predložio poziciju onoga što je on nazvao “istinskim vjernikom” koji vidi s oba oka.

Istinski vjernik neko je ko vidi i Boga i sve ostalo s “dva oka” (dhu'l-‘aynayn). S jednim okom on Boga vidi kao potpuno transcendentnog, udaljenog, uzvišenog i različitog. Na tom nivou, Bog je ogromna misterija i izvan svakog opisa. Tu je Bog kojeg treba obožavati.

Isti vjernik vidi Boga svojim drugim okom ovdje i sada, uvijek prisutnog i bliskog. Tu je Bog vrhovni prijatelj, voljeni svim zaljubljenicima, centar put kojeg se sve stvari kreću.

Po Ibn-Arabiju, jedino gledanjem Boga s oba oka možemo biti pravedni prema Njegovoj transcendenciji – imanenciji. Gledanje Boga s oba oka ne vodi ka dualnosti jer stvari vidimo s dva oka, a ono što vidimo nije dvoje nego jedno.

Gledanje s dva oka znači uspostavljanje ravnoteže između krajnosti. To znači izbjegavanje fanatizma i redukcionizma. To daje cjelinu i dubinu našoj viziji svijeta i ujedinjuje dok slavi različitosti.

“Via negativa” sama po sebi ne može polučiti rezultate. Beskonačna igra označivača kroz dekonstrukciju može nam ponuditi neke oslobađajuće perspektive, ali nam ne omogućava da pronađemo dom u svijetu beskućnih umova, iskorijenjenih tradicija i bezdušnih masa. Derridin uzvik “neti neti” jeste pohvalan poziv na odbijanje hegemonističkih zahtjeva modernizma. Ipak, da bismo našim životima dali smisao, potrebno nam je nešto više od običnog “ne”.

PROČITAJTE I...

Trezveni ljudi ne mogu se načuditi količini pesimizma i crnila koje se širi bosanskim medijima, dok se u Hrvatskoj tresu ekonomski temelji zbog afere “Agrokor”, koja svakodnevno dobiva nove forme stvarajući sve veće i pogubnije posljedice – ekonomske, političke i sigurnosne. Zvijer koju je hrvatska država svojim nerazumnim tetošenjem “Agrokora” i njegovog lažnog rasta uzgojila polahko se oslobađa i teško će ju biti zaustaviti

Doktori su rekli da je duša u mozgu, a ne u srcu, a njen se mozak bio ugasio. Sada su pritiskali porodicu da potpiše dokument kojim odobrava isključivanje s aparata. Ionako će je isključiti, prije ili kasnije. Za prije, trebaju potpis porodice. Nisu znali šta da rade. U tom očaju, u toj mori, upitali su me, nakon što me je domaćin predstavio kao gosta s “Islamskog fakulteta”, za mišljenje. Izgubio sam se: kako da dam ad hoc “mišljenje” o nečijem životu, ili, tačnije, o smrti

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!