Demokratija dovedena do apsurda

Zbog čega se pred svake izbore rađaju novi politički projekti, koje uglavnom pokreću oni koji su do jučer bili kadrovi drugih stranaka? Zašto se kod nas tako često mijenja stranačka pripadnost? Kako to da neki političari, čim se afirmiraju kroz jednu stranku, osjete da joj više ne pripadaju? Da li je zaista riječ o vizionarima koji žele promijeniti svijet ili naprosto svi žele biti prvi? Zašto im je politika jedini izbor, a ni za živu glavu ne žele se baviti nečim drugim

Piše: Elvir RESIĆ

Nema ništa ljepše od slobode izbora. Reklo bi se da je to najveće demokratsko dostignuće, posebno kad je riječ o mogućnosti glasanja za različite političke stranke i kandidate na slobodnim i demokratskim izborima. Pluralizam se u političkom životu pokazao daleko boljim od jednopartijskog sistema – građani mogu birati između više političkih opcija, a one koje izaberu moraju za te iste građane učiniti barem nešto od onoga što su prije izbora obećali jer će ponovo biti na demokratskom ispitu. Na takvim principima i odnosima uređeni demokratski svijet funkcionira već decenijama, ponegdje i stoljećima.

Međutim, demokratski principi i sloboda izbora itekako mogu biti zloupotrijebljeni, pa čak i pretvoreni u vlastitu suprotnost. Upravo je naše društvo pokazalo kako se i najviša civilizacijska postignuća dovode do apsurda. Bez ideja i vizija, svaki je sokak formirao svoju stranku, svi se za nešto bore i zalažu, iako to nisu kadri prezentirati kroz realan i provodiv program, strategiju ili izbornu platformu. Teško da znaju i kojoj političkoj provenijenciji pripadaju. Posebno se bošnjačko biračko tijelo pokazalo plodnim za razne političke mešetare, strančice i nezavisne kandidate, pa su nam glasački listići preplavljeni političkim projektima u pokušaju, koji se javljaju od izbora do izbora, uvijek i iznova, pod drugim imenima a sa starim licima.

Razočarani kadrovi napuštaju svoja politička jata, prelaze u druga ili formiraju vlastita. Od završetka oružane agresije na našu zemlju Bošnjaci su izrodili na desetine takvih pokušaja, a koji su nakon jednog ili dvaju izbornih ciklusa neslavno završavali. Nisu postigli ništa značajno, ali su potrošili dragocjeno vrijeme i otežali funkcioniranje cjelokupnog sistema. Zbog niskog izbornog praga, previše ovakvih subjekata dobije priliku da sudjeluje u parlamentarnom životu, posebno na nižim razinama vlasti. S druge strane, svi oni osvojene mandate znalački iskoriste za ostvarivanje vlastitih interesa, što im je, to se jasno pokazuje iz godine u godinu, glavni cilj prije izborne utrke.

GUŽVA U KANTONIMA S BOŠNJAČKOM VEĆINOM

Vrhunac apsurda demokratije kod Bošnjaka najbolje se vidi u kantonima u kojima kao narod čine većinu biračkog tijela. Tako, naprimjer, u Skupštini Zeničko-dobojskog kantona u aktuelnom mandatu zakonodavnu vlast čini devet političkih subjekata, od kojih neki imaju samo jednog zastupnika. U jednom malom Goraždu 25 zastupnika razvrstano je u jedanaest klubova, uz jednog nezavisnog koji nigdje nije svrstan. Trenutno u Kantonu Sarajevo ima čak trinaest nezavisnih zastupnika, koji, istini za volju, nisu bili nezavisni na izborima nego su se osamostalili tek kad su zauzeli položaje. Slično je i u Tuzli i Zenici. I niko ne može formirati vlast, ni sam ni s još jednim, ni s još dva “politička subjekta”. Valja od toliko subjekata skupiti većinu koja će formirati izvršnu vlast. I kad se formira, vlast je nestabilna, uvijek zavisi od volje i interesa ovih malih i nezavisnih. Kad se usvajaju budžeti ili se donose zakoni, prvo morate podmiriti njih, a to nas sve preskupo košta.

U dijelovima Bosne i Hercegovine s hrvatskom većinom drugačija je slika jer su Hrvati mnogo organiziraniji birači. U Skupštini Zapadnohercegovačkog kantona, recimo, HDZ sam ima prostu većinu, s 13 zastupnika, od ukupno 25. Slično je i u Livanjskom i Posavskom kantonu, gdje jedan, odnosno dva HDZ-a vladaju komotno i stabilno. Nije moguće napraviti precizno poređenje sa stanjem u RS-u jer tamo nema kantona. Ipak, Dodikov SNSD u Narodnoj skupštini manjeg entiteta sam ima trećinu zastupnika, a budući da i ostale srpske stranke imaju sličnu politiku, ni kod njih ne postoje problemi da se uspostavi i održi vlast.

O višim nivoima vlasti, u kojima, pored ove vrste apsurda pluralizma, imamo i etničke principe i podjele, pisat ćemo drugom prilikom.

U zapadnim demokratijama politička scena dobro je profilirana, s jasnim programima i strateškim opredjeljenjima. Samo poređenja radi, treba navesti podatak da su u njemačkom Bundestagu, koji ima šest stotina neposredno izabranih zastupnika, u ovom mandatu parlamentarne svega četiri stranke. Najčešće jedna ili dvije formiraju izvršnu vlast. Njemački građanin tako ima mogućnost jasno procijeniti učinak aktuelne vlasti i na osnovu te procjene, između ostalog, odlučiti hoće li ponovo glasati za iste ili će birati neku drugu.

S druge strane, ove godine na političkoj sceni u Bosni i Hercegovine više je od sedamdeset političkih subjekata, a dvije trećine njih će se utrkivati za skupštine u kantonima s bošnjačkom većinom. U moru stranaka izgubi se osnovni cilj i razlog političkog organiziranja. Ne zna se više ko je ljevica, ko desnica, šta su čiji politički ciljevi. Najveći je problem u tom bućkurišu političkih subjekata i parlamentarnih faktora što niko nije u stanju preuzeti punu odgovornost za mandat koji dobije. Nijedna stranka nema dovoljno kapaciteta da sama formira vlast, a birači ostaju uskraćeni za mogućnost da izmjere učinak onih kojima su dali povjerenje.

Takvo stanje nam nameće mnoštvo pitanja. Zašto smo do te mjere usitnili političku scenu? Zbog čega se pred svake izbore rađaju novi politički projekti, koje uglavnom pokreću oni koji su do jučer bili kadrovi drugih stranaka? Zašto se kod nas tako često mijenja stranačka pripadnost? Kako to da neki političari, čim se afirmiraju kroz jednu stranku, osjete da joj više ne pripadaju? Da li je zaista riječ o vizionarima koji žele promijeniti svijet ili naprosto svi žele biti prvi? Čime su motivirani osnivači, a ponekad i vlasnici, novih strančica? Zašto im je politika jedini izbor, a ni za živu glavu ne žele se baviti nečim drugim?

VELIKI APETITI MALIH STRANAKA

Najčešći razlog ovakvog političkog egzibicionizma jeste želja za vlastitom moći i utjecajem, koji se u ovako konfuznom političkom prostoru mogu dobro naplatiti. Politička trgovina postala je svakodnevica, a u toj trgovini najbolje prolaze oni koji nemaju političke stavove, niti pripadaju ozbiljnim strankama. Politika je kod nas postala veoma unosna djelatnost. Najviše vrijede “nezavisni”. Kad treba donijeti bilo kakvu važniju odluku, njihovi su glasovi najskuplji, iako sami ne mogu uraditi ništa. Veliki vode politiku, a mali uzimaju šićar.

Dosadašnja iskustva pokazala su nam da su politički projekti koji nastanu iz većih stranaka kratkog vijeka i vrlo ograničenog značaja za društvo. Istina, neki od njih na jednim izborima ostvare dobar rezultat, a obično nakon toga završe na marginama društveno-političkih zbivanja. U posljednjih dvadesetak godina mogli bismo pronaći mnoštvo takvih primjera; od Silajdžićeve Stranke za BiH, Kadićevih Liberala, Spahićevog GDS-a, nekoliko varijanata SDU-a, Kljuićevih Republikanaca, Halilovićevog BPS-a, Ajanovićevog BOSS-a i drugih političkih pokušaja i promašaja. Neki od nabrojanih u određenom su trenutku obećavali da će postati ozbiljan politički faktor, ali se ubrzo pokazalo da za tako nešto ipak nemaju kapaciteta.

Slično je i sa strankama koje danas imaju određenu snagu, ali je ona u odnosu na vrijeme kada su formirane mnogo manja, poput Radončićevog SBB-a ili Komšićevog DF-a. Čim su dobili priliku da budu vlast, izgubili su povjerenje glasača jer nisu pokazali ozbiljnost i dosljednost u borbi za ono za što su se deklarativno zalagali. I na ovim će se izborima pojaviti nove stranke čiji osnivači i čelnici dolaze iz starih i velikih političkih stranaka, u kojima su se afirmirali i dobro profitirali. U ponudi ćemo tako sada imati nezavisne liste, nezavisne blokove, narode i pravde, građanske saveze. Ostaje nam da vidimo kakva ih politička sudbina čeka, ali staru latinsku da je “historija učiteljica života” nećemo izgubiti iz vida.

Da li nezavisni kandidati ili marginalne političke stranke imaju ikakav potencijal i kada pređu izborni prag i postanu dio zakonodavne ili izvršne vlasti? Hoće li moći realizirati svoje ideje, ako ih uopće imaju, politički koncept, ekonomski program? Ili će samo razvodniti političku scenu, usitniti ili poziciju ili opoziciju, otupjeti oštrice onima koji će nositi odgovornost vlasti i time usporavati pozitivne društvene procese?

Velike stranke rade, vode procese, preuzimaju odgovornost, a ove male ostvaruju vlastitu korist i kritiziraju. S druge strane, oni koji nose vlast uvijek imaju izgovor kako nisu mogli napraviti više jer su dobar dio vlastitih kapaciteta trošili na udovoljavanje apetita malih koalicionih partnera. Upravo u tome leži najveći apsurd naše demokratije.

 

PROČITAJTE I...

U završnoj fazi sam trećeg izdanja knjige o balkanskom mafijašu Fahrudinu Radončiću, kojom ću javnosti u potpunosti prezentirati koruptivno-kriminalno djelovanje Radončića u BiH i za sva vremena staviti pečat na njegovo kvazipoštenje i kvazipatriotizam koji već decenijama pokušava podvaliti Bošnjacima. Između ostalog, riječ je o dokumentaciji, fotografijama, transkriptima i izjavama iz kojih će javnost jasno vidjeti da se Fahrudin Radončić u BiH bavio špijunažom, u toku rata sarađivao s agresorskom stranom, te kao ratni profiter trgovao drogom, alkoholom, kahvom i slično, a što je nastavio i u kasnijem periodu

Do izbora nam je ostalo još desetak dana, a kampanja se zahuktava. Sve je više plakata s kojih stižu poruke koje bi trebale privući glasače. Političke plakate nije tako jednostavno ni osmisliti ni dizajnirati, ali se teško oteti dojmu da nekima fali mašte i kreativnosti. Analiziramo šta nam poručuju plakati i ostali promotivni materijali političkih kandidata na predstojećim izborima

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!