Decenija od presude Međunarodnog suda pravde: Strogo kontrolirani genocid

Predsjednica ICJ-a Rosalyn Higgins objasnila je da ovaj sud ne može presuditi ni za jedno drugo kršenje međunarodnog prava osim zločina genocida. To je važno shvatiti jer je ICJ bio “suočen s čvrstim dokazima da su se u BiH događali razni ratni zločini ili zločini protiv čovječnosti”, ali nije mogao ta otkrića uzeti u obzir

Govoreći o strahotama koje je izazvao nacizam, Winston Churchill je 1944. godine spomenuo “zločin bez imena”. Profesor međunarodnog prava Raphael Lemkin, američki Židov poljskog podrijetla, skovao je iste godine riječ genocid na osnovi grčke riječi genos (rasa, pleme) i latinskog nastavka –cide (od caedere – ubiti). Za Lemkina se genocid, osim masovnog fizičkog uništenja, ponajprije sastojao od raznih postupaka koji su bili usmjereni na uništenje temeljnih osnova za život jedne grupe kao grupe.

Pojam genocid ne spominje se u presudi koju je donio Međunarodni vojni sud u Nürnbergu 1946. godine. Suprotno stvorenom dojmu, ni jedan nacistički vođa nije bio osuđen za “genocid” nad Židovima, već za “zločin protiv mira”, “ratni zločin” i “zločin protiv čovječanstva”, koji je bio novi pojam u međunarodnom pravu. Pojam planiranog uništenja jedne grupe nije posebno odvajan od samog progona stanovništva.

Generalna skupština UN-a individualizirala je 1946. godine zločin genocida u svojoj Rezoluciji br. 96., definiravši ga kao “odricanje prava na život ljudskim grupama”, bez obzira na to jesu li te “rasne, religijske, političke i druge grupe bile uništene u potpunosti ili djelomično”. Genocid u početku nije trebao biti suprotstavljen “zločinu protiv čovječanstva” jer je na određen način uključen u njega. Postajalo je sve jasnije da je “zločin protiv čovječanstva” uperen protiv civilnog stanovništva, dok genocid smjera uništenju jedne ciljne grupe.

Međutim, potencijalno bogata karakterizacija genocida povučena je, a izglasana je minimalistička definicija 1948. godine, koja je službeno stupila na snagu 1951. godine i koja je i danas važeća. Po njoj se genocidom smatraju samo djela “počinjena u namjeri da se potpuno ili djelomično uništi kao takva neka nacionalna, etnička, rasna ili religijska grupa” (članak 2. Konvencije o prevenciji i kažnjavanju zločina genocida).

Nekoliko napomena mogu umanjiti znanstvenu važnost te definicije. Kao prvo, “namjera” nije stvarno definirana. Je li ona očita i sustavna ili implicitna i tendenciozna? Kako shvatiti namjeru da se “djelomično” uništi jedna grupa? Je li fizička eliminacija političkog protivnika (ubijen zbog onoga što čini) razumljivija i opravdanija od eliminacije predstavnika ove ili one nacije/vjere/rase (ubijen zbog onoga što jest)? Propitivanje otkriva da imamo rasnu pravnu definiciju zločinâ koji su rasni samo u duhu počinitelja genocida. Nije li fanatizam počinitelja upravo naturalizirati svoga neprijatelja, isključiti ga iz svake specifično političke borbe?

SRBIJA ODGOVORNA ŠTO GENOCID NIJE SPRIJEČILA

Uvjet za skandaloznu presudu Međunarodnog suda pravde (ICJ) iz 2007. godine po tužbi Bosne i Hercegovine bio je pristanak stranaka na nadležnost. Odvajanje Crne Gore od federacije Srbije i Crne Gore 2006. godine postavilo je pred ICJ dva nova pitanja. Prvo je bilo o nadležnosti ICJ-a za tužbu BiH protiv tadašnje Savezne Republike Jugoslavije (SRJ). Predsjednica ICJ-a Rosalyn Higgins objasnila je da je odluka ICJ-a iz 1996. godine, kojom se Sud proglasio nadležnim res iudicata, tj. ICJ je zadržao svoju nadležnost. Drugo, ICJ je odlučio da je samo Srbija nositelj zakonskog identiteta bivše države SRJ. Odgovornost nije prebačena na Republiku Srpsku jer je ona entitet, a ICJ sudi samo u procesima između država. Odgovornost za prošle događaje snosi bivša SRJ (Srbija i Crna Gora). Higginsova je objasnila da ICJ ne može presuditi ni za jedno drugo kršenje međunarodnog prava osim zločina genocida. To je važno shvatiti jer je ICJ bio “suočen s čvrstim dokazima da su se u BiH događali razni ratni zločini ili zločini protiv čovječnosti”, ali nije mogao ta otkrića uzeti u obzir. ICJ je zaključio da dokazi nisu pokazali – osim jedne iznimke, Srebrenice – kako su ta strašna djela bila praćena specifičnom namjerom da se uništi u potpunosti ili djelomično grupa koja je definirana kao bosanski muslimani, a koja je neophodna za dokazivanje genocida.

ICJ je presudio da Srbija niје izvršila gеnоcid, niје izvršila udruživanjе radi izvršеnja gеnоcida niti је pоticala na izvršеnjе gеnоcida, te da niје bila suučеsnik u gеnоcidu. ICJ je ustanovio odgovornost Srbije za dva međunarodna zločina: nije ništa napravila da spriječi genocid u Srebrenici 1995. godine i nije izručila Ratka Mladića, оptužеnоg za gеnоcid i suučеsništvо u gеnоcidu, kako bi mu se sudilo prеd Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY).

Budući da ICJ nije utvrdio da je Srbija počinila genocid u Srebrenici, niti ju je proglasio odgovornom za genocid, odbacio je i pitanje ogromnih reparacija. Konstatirano je da financijska odšteta nije primjeren oblik reparacije za propust obveze sprečavanja genocida. ICJ smatra vlastitu presudu primjerenom satisfakcijom za kršenje obveze sprečavanja genocida. Što se tiče kršenja obveze kažnjavanja genocida, ICJ je odlučio da je to kršenje kontinuirano i izjavio je da bi Srbija trebala odmah poduzeti efektivne korake da osigura potpuno udovoljenje toj obavezi izručenjem ICTY-ju pojedinaca optuženih za genocid i potpunom suradnjom s ICTY-jem.

Nije jednostavno razlikovati suučesništvo u genocidu od kršenja dužnosti da se spriječi genocid. ICJ je smatrao dokazanim da je vodstvo bivše SRJ s predsjednikom Slobodanom Miloševićem bilo potpuno svjesno da je prevladavala atmosfera duboke mržnje između bosanskih Srba i Bošnjaka u Srebrenici te da će se masakri vjerojatno dogoditi. ICJ je držao mogućim da vodstvo SRJ nije bilo upoznato sa specifičnom namjerom da će se počiniti genocid, ali je moralo biti svjesno da postoji ozbiljan rizik od počinjenja genocida u Srebrenici. Ovaj je faktor važan jer aktivira obvezu sprečavanja genocida.

No, kako će spriječiti genocid netko tko je objektivno stajao u pozadini svega toga? Znamo zašto Srbija nije osuđena: međunarodna je zajednica u ime “početka demokratskih tokova” Srbiji pružila prigodu da se distancira od Miloševićeva režima, a Srbija je obećala da će zatražiti predaju Mladića. Tužba Bosne i Hercegovine prošla je kao kolateralna žrtva zbog inzistiranja međunarodne zajednice na tome da Srbiju treba pacificirati.

Teret dokazivanja i skrivanje ključnih dokumenata

ICJ je presudu donio 27. veljače 2007. godine, a Srbija je s EU parafirala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju 7. studenog 2007. Mladić je uhićen 26. svibnja 2011. godine, a opće je mjesto da je njegovo uhićenje smatrano preduvjetom da se Srbiji dodijelio status kandidata za članstvo u Europskoj uniji. Kome je toliko stalo da se Srbija čim prije priključi velikoj europskoj obitelji?

Važno je spomenuti da ICJ nije odgovorio na pitanje koje se često postavlja u Hagu – gdje je granica kada etničko čišćenje prelazi u genocid? Slično kao i sud u Nürnbergu, ICJ je iznio mnogo toga što tereti Srbiju, prvenstveno za rat, agresiju, ratne zločine i zločine protiv humanosti, ali je nije osudio po pitanju odgovornosti i suučesništva u genocidu, jedinom pitanju o kojem je bio nadležan odlučivati. Potpuno je zanemario sve ono što je izvan prava i nije uopće uvažio suštinu problema. Srbija je do guše bila uključena u sve što se dešavalo u BiH i ništa se nije moglo dogoditi bez njenog znanja, naređenja, logistike, pomoći u ljudstvu…

Bosna i Hercegovina podnijela je tužbu 1993. godine, usred rata, agresije i genocida u BiH. U ratnim uvjetima normalno je da je tužba imala nedostatke, no činjenica je da su ih ispravljali naknadno. Osim toga, BiH nije ni mogla znati kakve će standarde postaviti ICJ u dokazivanju genocida naprosto jer je to bio prvi slučaj.

Teret dokazivanja znači da strana u sporu kојa tvrdi nеku činjеnicu mоra ju i dokazati. BiH je zatražila iznimku i zamolila da teret dokazivanja padne na drugu stranu (Srbiju). Srbija je odbila dostaviti integralne transkripte s nekoliko sastanaka Vrhovnog savjeta odbrane SRJ (VSO). Osnovni problem nije toliko ponašanje Srbije, koliko opća pasivnost ICJ-a u utvrđivanju činjenica. Iako nije uobičajena praksa ICJ-a da pozove svjedoke ili sudjeluje u drugim neposrednim oblicima utvrđivanja činjenica, upravo je to poanta – slučaj “Genocid” nije bio običan slučaj. U onome što je postao jedan od najkontroverznijih dijelova presude ICJ je odbio zahtijevati integralnu verziju dokumenata iz Srbije – jer tada Srbija ne bi imala objektivan razlog zašto ih na raspolaganje stavlja ICTY-ju, a ne ICJ-u, te je odbio dоnijeti vlastitе zaključkе na оsnоvu tоga štо је Srbija odbila dоstaviti preslike integralnog teksta tih dоkumеnata.

U pokušaju da opravda svoju odluku, ICJ je naglasio da BiH ima opsežnu dokumentaciju i druge dokaze, “naročito one iz lahko dostupnih spisa ICTY-ja”, što je neuvjerljiv argument. Integralna verzija dokumenata sa sjednica VSO tražena je zato što je Bosna i Hercegovina vjerovala da oni mogu pružiti dokaze o atribuciji, što nije jasno proizlazilo iz dokumentacije koju je BiH već imala. Potpuni transkripti s nekoliko sastanaka VSO-a nisu bili dostupni BiH iz ICTY-ja zbog klasifikacije tajnosti nametnute od strane Tribunala na zahtjev Srbije. Sakib Softić izjavio je kao pravni zastupnik BiH da bi ICJ presudio u korist Bošnjaka samo da su imali direktnu pisanu naredbu Slobodana Miloševića da Ratko Mladić počini genocid.

Bosni i Hercegovini preostalo je da kao tužiteljica pokuša dokazati da se specifična namjera može zaključiti iz uzorka počinjenih nedjela. ICJ takvo objašnjenje nije prihvatio jer bi, po njemu, uzorak ponašanja jedino bio prihvatljiv kao dokaz postojanja specifične namjere da je genocid bio jedino moguće objašnjenje za razmatrano ponašanje. Jedina iznimka jesu dokazi o Srebrenici koji su doveli do presude da su ubojstva i djela koja uzrokuju teška fizička i mentalna oštećenja doista počinjena od strane Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS), koji je imao specifičnu namjeru traženu za dokazivanje genocida.

Smrt bivšeg predsjednika Srbije Slobodana Miloševića u ožujku 2006. godine, samo nekoliko tjedana prije završetka suđenja pred ICTY-jem, onemogućila je donošenje odluke je li on počinio ratne zločine i možda genocid. No, gotovo jednoglasna presuda, što je neuobičajeno u tako složenom procesu, sugerira da su dokazi bili slabi. Nije bilo pisma iz srpskog rukovodstva u kome se iznose planovi za uništenje bosanskih muslimana niti je bilo snimaka telefonskih razgovora između Beograda i Pala u kojima je traženo razaranje Srebrenice ili bilo koje druge bosanske enklave. Zar je moguće da su baš svi zapisnici telefonskih razgovora odjednom nestali?

ULOGA HAŠKOG TRIBUNALA U SKRIVANJU DOKAZA

Nezadovoljnoj javnosti u BiH kao sol na ranu došao je tekst New York Timesa iz 2007. godine u kojem je objavljeno da je Srbija u proljeće 2003. godine, tijekom suđenja Slobodanu Miloševiću, poslala ICTY-ju stotine transkripata s ratnih sjednica VSO-a koji su obećavali najbolji uvid u ulogu Srbije u ratu u Bosni i Hercegovini. Navodno je srbijanski uvjet za to velikodušno slanje potencijalno inkriminirajućih stranica bilo prethodno pribavljeno odobrenje ICTY-ja da dijelovi tog arhiva zbog interesa nacionalne sigurnosti ostanu nedostupni javnosti. NYT je istaknuo da je krajnji cilj Beograda bio sačuvati cjelovite vojne arhive od ICJ-a, a isti je postignut 2007. godine, kad je ICJ proglasio da Srbija nije odgovorna za genocid u BiH, te ju je tako poštedio isplate potencijalno goleme ratne štete. Član odvjetničke ekipe Srbije, zadovoljan presudom, izjavio je: “Normalno je da svaka zemlja čini sve što je moguće da zaštiti državu. Bosna je željela mnogo novca za odštetu.”

Jesu li ta dokazivanje krivnje režima u Beogradu mogli biti ključni dokazi iz slučaja “Milošević”? Bi li presuda bila drukčija da potencijalni ključni dokazi nisu bili skriveni od javnosti i ICJ-a? Zašto ICJ nije od Srbije zahtijevao potpunu dokumentaciju? Neki zaključuju da bi ti dokumenti, koji bi trebali jasno pokazivati da je vrh Vlade u Beogradu bio direktno uključen u genocid u BiH i da je Miloševićev proces dovršen, bili dostupni barem kroz zaključak sudskog vijeća koji je donesen na temelju tih papira. Tako da je, prema njima, Miloševićeva smrt ne samo spriječila presudu njemu nego i Srbiji.

Budući da pravila atribucije / pripisivanja igraju značajnu ulogu u ovoj presudi, važno je shvatiti da je njihova funkcija pripisati državi ponašanje osoba koje su djelovale protiv međunarodnog prava. Nakon odluke da je genocid počinjen u Srebrenici, sljedeći je korak bilo odlučivanje da li je bivša SRJ odgovorna za djela koja je počinila Vojska RS.

Da je VRS bila organ bivše SRJ, ICJ bi odlučio da je Srbija odgovorna za akcije VRS-a. Srbija bi bila odgovorna i da se utvrdilo da je VRS postupala prema uputama, pod vodstvom ili pod kontrolom bivše SRJ. ICJ nije utvrdio da su masakre u Srebrenici počinili organi Srbije, već da su odluku o ubijanju odraslih Bošnjaka u Srebrenici donijeli samo neki članovi Glavnog štaba VRS, bez prethodnih uputa ili efektivne kontrole bivše SRJ.

ICJ je naveo da je sistematično procijenio sve dokaze, čak i snimku ubojstava šestorice srebreničkih Bošnjaka kod Trnova koja je obišla cijeli svijet, ali nije mogao potvrditi da je Srbija odgovorna za djela “paravojne” formacije “Škorpioni”, zapravo specijalne jedinice koja je bila pod kontrolom MUP-a Srbije.

Antonio Cassese, koji je bio profesor međunarodnog prava na Firentinskom sveučilištu, objavio je 2007. argumentiranu kritičku analizu presude ICJ-a u svrhu dokazivanja da je ICJ tijekom donošenja presude o genocidu u BiH samo nekritički preformulirao svoja prijašnja stajališta, ne obazirući se na praksu država i sudske presedane. Nakon što je ICJ ustanovio da “autori srebreničkog genocida”, kako ih naziva Cassese, general Mladić i drugi časnici, nisu bili de iure organi SRJ-a niti su mogli biti izjednačeni s takvim organima na račun moguće potpune ovisnosti o SRJ-u, raspravljao je o pitanju mogu li se ti časnici ipak smatrati de facto organima SRJ-a. Presuda bi bila drukčija da se primijenio test “sveukupne kontrole” umjesto onog “efektivne kontrole”, jer je kod dokazivanja “efektivnosti” bilo potrebno svaku tvrdnju optužbe o počinjenim zločinima potkrijepiti dokazima za koje nije bilo realno očekivati da optužba ima, niti će ikada imati. Stoga je Cassese završio analizu usporedbom presude ICJ-a s proročanstvom – jer, doista, proroci nisu dužni navoditi razloge.

ICJ je želio stvoriti dojam da se u presudi u pogledu reparacija nije išlo dalje od želje Bosne i Hercegovine te je naveo “sugestiju” BiH kako deklaracija da se Srbija nije pridržavala оbvеzе sprеčavanja zlоčina gеnоcida predstavlja najprimjereniji oblik satisfakcije. No, čak i površna čitanja bh. podnesaka pokazuju da je BiH nastojala dobiti punu naknadu za štetu koja joj je nanesena. U tužbenom zahtjevu Bosna i Hercegovina tražila je sljеdеćе: “rеparaciје za štеtu pričinjеnu ljudima i imоvini, kaо i bоsanskој privrеdi i živоtnој srеdini (…) u iznоsu kојi Sud оdrеdi”. Taj zahtjev konkretiziran je u odgovoru u kojem je BiH jasno naznačila kako je SRJ dužna platiti, a da BiH ima pravо primiti “punu nadоknadu za prоuzrоkоvanu štеtu i gubitkе u iznоsu kојi ćе utvrditi Sud u kasniјој fazi pоstupka u оvоm spоru”. Bilo bi teško tvrditi da ova formulacija ne uključuje novčanu naknadu pod oblik satisfakcije. Istina je da BiH nije izrijekom spomenula taj koncept.

Da bismo dočarali koju je propuštenu priliku predstavljala ova presuda ICJ-a, ne moramo tražiti daleko. Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu presudio je u velikom broju zahtjeva članova obitelji osoba ubijenih u Srebrenici da je Republika Srpska odgovorna i naredio je da plati više od dva milijuna eura za izgradnju Memorijalnog centra u Potočarima kod Srebrenice. Nalog Doma da RS provede učinkovitu istragu, u kombinaciji s intenzivnim međunarodnim pritiskom, uzrokovao je da Vlada RS-a formira istražnu komisiju o Srebrenici i da prvi put prizna svoju odgovornost.

Vjerujemo da bi prikladniji oblik satisfakcije, pored neizostavne novčane kompenzacije, bila deklaracija da je Srbija pоticala na izvršеnjе gеnоcida te bila suučеsnica u gеnоcidu, ako se već nije nikako moglo dokazati da je isti i izvršila. Utjecaj na kolektivnu dimenziju svijesti jednog naroda trebao bi se prilikom ovakvih slučajeva tretirati kao presudan. Ne bi bilo naodmet da se dosudilo financiranje pojedinih programa za dobrobit preživjelih i rodbine žrtava Srebrenice, kao što su mjere rehabilitacije i psihoterapijski tretman.

Čak i ako je odluka ICJ-a da se ne odobri financijska naknada mogla biti motivirana namjerom slanja poruke strankama da se pokušaju pomiriti i da gledaju u budućnost, cijeloj presudi gorak okus daje odluka ICJ-a da jednostavna izjava bude satisfakcija. Ne samo da takva odluka nije podržala proces tranzicijske pravde već ga je omela.

 

PROČITAJTE I...

Svjetska je sramota što nas zaobilaze u presudama. Prijedor je imao logore, a Tomašica je na kraju valjda sve rekla i objasnila šta su radili i koji su genocid napravili. Ko će meni reći gdje je moj sin za kojim tragam svih ovih 25 godina? Gdje su sinovi drugih majki?! Djeca?! Oni sve znaju, a i dalje veličaju Ratka Mladića, Radovana Karadžića i ostale. Sramota je to, komšije

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!