Daždevnjačke šare identiteta

“Strah od behara”, Refik Ličina, Buybook, Sarajevo, 2014, 161 stranica

Zbirka priča Refika Ličine Strah od behara osebujna je literarizacija povijesti Novog Pazara i Sandžaka u 20. stoljeću, s tematskim fokusom na one aspekte historijske događajnosti koje je zvanična historiografija sistemski tabuizirala. Od završetka Balkanskih ratova do danas traju genocidne kampanje, represije, zatiranja, iseljavanja i izgon Bošnjaka iz ove regije teritorijalno podijeljene između Srbije i Crne Gore. Autor, međutim, vrijeme i zbilju u ovoj knjizi ne transponira u narativne forme linearnim pripovijedanjem niti sukcesivnim nizanjem epizoda nego slobodnim sižetiranjem iz perspektive infantilne ili autsajderske svijesti intradijegetičkih naratora kojima je stran ma kakav oblik ideološke ili vjersko-etničke pristrasnosti.

Ličina brižljivo postavlja svoje perceptivno-narativne kosine, u kojima se kao pripovjedači javljaju dječaci iz stradalničkih porodica ili lokalni intelektualci (pisac, bibliotekar, arhivar, hobi-hroničar…) dimenzionirani u neke portabl borhesovske inačice, pogodne za narativno manipuliranje smjerno doziranim elementima metafikcije, s jedne, i inventivno specificiranje kulturnog identiteta sandžačkih Bošnjaka, s druge strane. Zahvaljujući ovoj dvojnosti, Ličina je ostvario intrapoetičku prisnost s onim najvrednijim što je iznjedrila bogata tradicija usmenog i pisanog pripovijedanja u ovoj živopisnoj regiji mučne povijesne usudnosti, ali je u bitnim aspektima uspio prevladati i oplemeniti već po sebi respektabilne narativne standarde svojih predšasnika, prije svih, Ćamila Sijarića, Huseina Bašića, Safeta Sijarića i Faiza Softića, premrežavajući lirsko-mitološku pozituru pripovjednih struktura konkretnim historijskim referencama.

Jabuke, đule, najuspjelija pripovijest u knjizi, ujedno je i najreprezentativnija saga o mitskoj povezanosti čovjeka i prirode u koju se dinamički upliću referentne povijesne realije. Voćke koje prestanu beharati poslije progona domaćina u Tursku rascvjetaju se ponovo na njegovu pustom imanju nakon mnogo godina najavljujući muhadžirov povratak: “I ne pamti niko živi da ga je voćka prevarila. Obehara li, zaveže li ploda – eto njenog muhadžira. E orahu nije vjerovati. Ali njega ruka nije ni sadila” (str. 135.). Ovo se vjerovanje sa strahom širi i među planerima i izvođačima etnoinžinjeringa kao “osvetnički čin” te primordijalne jednosti čovjeka i prirode, mita i povijesti.

Sandžak, kao regija koju po kazni zaobilazi proces modernizacije, “pošteđen” je srazova koje generiraju prosvjetiteljske homo i logocentričke ideologije, poglavito binarnog antagonizma prirode i kulture. Na tom fonu mnogo više od simbolike u sebi nosi, npr., motiv harfova na krilima leptira (Leptiri) ili ritual s daždevnjakom opisan u priči Daždevnjaci. Tkalje uzimaju šare s gušterova tijela kao urnek za dezene svojih ćilima, a prije toga, šareni gmaz sam pogledom odabere tkalju koja će na ćilimu započeti šaru. Kao kulturalno-identitetska metonimija motiv ćilima pojavljuje se i u sceni masakriranja mladog komuniste Edipa Pelina koji je žrtva unutarpartijske srpsko-crnogorske urote jer je, stekavši veliku popularnost, “mogao izazvati masovniji prilazak muslimanske omladine NOP-u, što bi se pri budućem uređenju zemlje moglo pokazati negativnim i Sandžak se ne bi dao lako podijeliti” (str. 75.): “I upravo dok su to činili, još jednom opazi djevojku. Čučala je u blizini, sa rukama pod zadnjicu podvučenim i pažljivo, kao šare na ćilimu, njegovo je lice razgledala” (str. 80.). Identitetske specifikacije u Ličininim pričama vazda su iz aspekta saobraženja prirode i kulture te u skladu s tim i u dionicama koje imaju naglašeniju etnografsko-deskriptivnu tendenciju on se fokusira na eksterijerske artefakte [npr. izgled bošnjačke avlije (str. 125.) kao svojevrsna stilsko-motivska replika opisu enterijera bošnjačke kuće u Kulenovićevom eseju Iz smaragda Une].

Tajna Ličinine pripovjedačke magije po prilici jeste u umijeću metonimijski slikovitog predočenja jedinstva mythosa, logosa i ethosa, koje žive njegovi zemljaci pretvarajući u borbi za opstanak uskraćenosti u vlastite prednosti. Dramatični sadržaji historijske zbilje ne dopuštaju, međutim, svođenje egzistencije na linearnu unidimenzionalnost harmonije čovjeka i prirode u životu i u smrti. Izostanak modernizacije nosi sa sobom i disfunkcionalne, često karikaturalne geste koje koncept hroničarskog svjedočenja, ma koliko ono bilo alternativno ili literarizirano, ne smije mimoići: “1942. ponajbolje hodže iz čaršije izašle su na Tepe i učile igbal-dovu koja im se, tvrdili su, primila. Zbog tih dova držalo se da je Novi Pazar igbal‑čaršija i da njemu ništa ne mogu avioni – umjesto čaršije njihovim se pilotima pred očima pruži sinje more” (str. 90.). Uslijedit će 1944. godine katastrofa kada u savezničkom bombardiranju gine veliki broj “opuštenih” Pazaraca. Ali, kada se i provodi modernizacija, iz aspekta industrijalizacije i urbanizacije naprimjer, ona, uz svoje pozitivne strane, služi i kao sredstvo identitetske deprivacije. Trgovačko srce Novog Pazara, Tijesna čaršija srušena je kao “najmarkantniji simbol feudalizma i azijatske zatucanosti”, a u novootvorenoj tekstilnoj fabrici “Raška” zabranjen je ramazanski post i uveden prisilni mrs [“Ujkan iz tkačnice uzeo bi kesu bombona pa zaredi po pogonu da nas ‘juftaruje’. Ko god ne bi htio, išao je na odgovornost. Žene bi se krile u klozete, iza razboja i mašina” (str. 59.).]

Elementi poetike svjedočenja, jedinstvo hronotopa, narativne, stilske i svjetonazorske agende itd. učinilo je Strah od behara tematski koherentnom cjelinom koja se može čitati i kao roman i kao romansirana povijesna hronika. Zahvaljujući tome, autor je uspio ostvariti ono što postesteticizam epohe koju živimo naprosto iznuđuje od pisaca – ne podliježući trivijali, populizmu i konjunkturnim ideologemama doći do formule kojom će barem podjednaku satisfakciju pružiti elitnim književnim sladokuscima posvećenim ljepoti mikrostrukturnih stilskih bravura kao i širem krugu čitalaca zainteresiranih više za saznajne, etičke i historijsko-političke aspekte književne umjetnosti.

PROČITAJTE I...

“Posljednji je rat iznjedrio pjesama koji se odnose na period od 1992. do 1995. godine. U njima su opjevani i Radovan Karadžić i Ratko Mladić i mnogi drugi kojima je vrijeme dalo prostora, a autori dali za pravo da ih definišu svojim pjesmama. Kako Njegoš kaže, vrijeme je rešeto. Vrijeme je to koje daje odgovor kakvog su kvaliteta te pjesme”, zaključio je Govedarica.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!