Daždevnjačke šare identiteta

“Strah od behara”, Refik Ličina, Buybook, Sarajevo, 2014, 161 stranica

Zbirka priča Refika Ličine Strah od behara osebujna je literarizacija povijesti Novog Pazara i Sandžaka u 20. stoljeću, s tematskim fokusom na one aspekte historijske događajnosti koje je zvanična historiografija sistemski tabuizirala. Od završetka Balkanskih ratova do danas traju genocidne kampanje, represije, zatiranja, iseljavanja i izgon Bošnjaka iz ove regije teritorijalno podijeljene između Srbije i Crne Gore. Autor, međutim, vrijeme i zbilju u ovoj knjizi ne transponira u narativne forme linearnim pripovijedanjem niti sukcesivnim nizanjem epizoda nego slobodnim sižetiranjem iz perspektive infantilne ili autsajderske svijesti intradijegetičkih naratora kojima je stran ma kakav oblik ideološke ili vjersko-etničke pristrasnosti.

Ličina brižljivo postavlja svoje perceptivno-narativne kosine, u kojima se kao pripovjedači javljaju dječaci iz stradalničkih porodica ili lokalni intelektualci (pisac, bibliotekar, arhivar, hobi-hroničar…) dimenzionirani u neke portabl borhesovske inačice, pogodne za narativno manipuliranje smjerno doziranim elementima metafikcije, s jedne, i inventivno specificiranje kulturnog identiteta sandžačkih Bošnjaka, s druge strane. Zahvaljujući ovoj dvojnosti, Ličina je ostvario intrapoetičku prisnost s onim najvrednijim što je iznjedrila bogata tradicija usmenog i pisanog pripovijedanja u ovoj živopisnoj regiji mučne povijesne usudnosti, ali je u bitnim aspektima uspio prevladati i oplemeniti već po sebi respektabilne narativne standarde svojih predšasnika, prije svih, Ćamila Sijarića, Huseina Bašića, Safeta Sijarića i Faiza Softića, premrežavajući lirsko-mitološku pozituru pripovjednih struktura konkretnim historijskim referencama.

Jabuke, đule, najuspjelija pripovijest u knjizi, ujedno je i najreprezentativnija saga o mitskoj povezanosti čovjeka i prirode u koju se dinamički upliću referentne povijesne realije. Voćke koje prestanu beharati poslije progona domaćina u Tursku rascvjetaju se ponovo na njegovu pustom imanju nakon mnogo godina najavljujući muhadžirov povratak: “I ne pamti niko živi da ga je voćka prevarila. Obehara li, zaveže li ploda – eto njenog muhadžira. E orahu nije vjerovati. Ali njega ruka nije ni sadila” (str. 135.). Ovo se vjerovanje sa strahom širi i među planerima i izvođačima etnoinžinjeringa kao “osvetnički čin” te primordijalne jednosti čovjeka i prirode, mita i povijesti.

Sandžak, kao regija koju po kazni zaobilazi proces modernizacije, “pošteđen” je srazova koje generiraju prosvjetiteljske homo i logocentričke ideologije, poglavito binarnog antagonizma prirode i kulture. Na tom fonu mnogo više od simbolike u sebi nosi, npr., motiv harfova na krilima leptira (Leptiri) ili ritual s daždevnjakom opisan u priči Daždevnjaci. Tkalje uzimaju šare s gušterova tijela kao urnek za dezene svojih ćilima, a prije toga, šareni gmaz sam pogledom odabere tkalju koja će na ćilimu započeti šaru. Kao kulturalno-identitetska metonimija motiv ćilima pojavljuje se i u sceni masakriranja mladog komuniste Edipa Pelina koji je žrtva unutarpartijske srpsko-crnogorske urote jer je, stekavši veliku popularnost, “mogao izazvati masovniji prilazak muslimanske omladine NOP-u, što bi se pri budućem uređenju zemlje moglo pokazati negativnim i Sandžak se ne bi dao lako podijeliti” (str. 75.): “I upravo dok su to činili, još jednom opazi djevojku. Čučala je u blizini, sa rukama pod zadnjicu podvučenim i pažljivo, kao šare na ćilimu, njegovo je lice razgledala” (str. 80.). Identitetske specifikacije u Ličininim pričama vazda su iz aspekta saobraženja prirode i kulture te u skladu s tim i u dionicama koje imaju naglašeniju etnografsko-deskriptivnu tendenciju on se fokusira na eksterijerske artefakte [npr. izgled bošnjačke avlije (str. 125.) kao svojevrsna stilsko-motivska replika opisu enterijera bošnjačke kuće u Kulenovićevom eseju Iz smaragda Une].

Tajna Ličinine pripovjedačke magije po prilici jeste u umijeću metonimijski slikovitog predočenja jedinstva mythosa, logosa i ethosa, koje žive njegovi zemljaci pretvarajući u borbi za opstanak uskraćenosti u vlastite prednosti. Dramatični sadržaji historijske zbilje ne dopuštaju, međutim, svođenje egzistencije na linearnu unidimenzionalnost harmonije čovjeka i prirode u životu i u smrti. Izostanak modernizacije nosi sa sobom i disfunkcionalne, često karikaturalne geste koje koncept hroničarskog svjedočenja, ma koliko ono bilo alternativno ili literarizirano, ne smije mimoići: “1942. ponajbolje hodže iz čaršije izašle su na Tepe i učile igbal-dovu koja im se, tvrdili su, primila. Zbog tih dova držalo se da je Novi Pazar igbal‑čaršija i da njemu ništa ne mogu avioni – umjesto čaršije njihovim se pilotima pred očima pruži sinje more” (str. 90.). Uslijedit će 1944. godine katastrofa kada u savezničkom bombardiranju gine veliki broj “opuštenih” Pazaraca. Ali, kada se i provodi modernizacija, iz aspekta industrijalizacije i urbanizacije naprimjer, ona, uz svoje pozitivne strane, služi i kao sredstvo identitetske deprivacije. Trgovačko srce Novog Pazara, Tijesna čaršija srušena je kao “najmarkantniji simbol feudalizma i azijatske zatucanosti”, a u novootvorenoj tekstilnoj fabrici “Raška” zabranjen je ramazanski post i uveden prisilni mrs [“Ujkan iz tkačnice uzeo bi kesu bombona pa zaredi po pogonu da nas ‘juftaruje’. Ko god ne bi htio, išao je na odgovornost. Žene bi se krile u klozete, iza razboja i mašina” (str. 59.).]

Elementi poetike svjedočenja, jedinstvo hronotopa, narativne, stilske i svjetonazorske agende itd. učinilo je Strah od behara tematski koherentnom cjelinom koja se može čitati i kao roman i kao romansirana povijesna hronika. Zahvaljujući tome, autor je uspio ostvariti ono što postesteticizam epohe koju živimo naprosto iznuđuje od pisaca – ne podliježući trivijali, populizmu i konjunkturnim ideologemama doći do formule kojom će barem podjednaku satisfakciju pružiti elitnim književnim sladokuscima posvećenim ljepoti mikrostrukturnih stilskih bravura kao i širem krugu čitalaca zainteresiranih više za saznajne, etičke i historijsko-političke aspekte književne umjetnosti.

PROČITAJTE I...

Albert Lord 1950. godine u ponovnom posjetu Sandžaku zabilježio je oko 20.000 stihova, završavajući tako posao svog mentora i upotpunjujući grandioznu zbirku od oko 100.000 stihova Avde Međedovića. Avdo je 1950. godine drugi put ispjevao Ženidbu Smailagić Meha, kao i još tri pjesme koje je Milman Parry već bio zabilježio 1935. godine

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!