DASKE KOJE ŽIVOT ZNAČE

Nije li prvi glumac, onaj čije ime ne znamo iako ga poznajemo, stao na neko bure prije negoli se otkačio u novi život, u život koji su svi prisutni vidjeli? Jer, jasno je, oni koji su dosad viđali tog novopečenog mimika, možda ga i poznavali, kao i njegovo ime N. N., sad više nisu mogli biti sigurni da je taj N. N. koji u zanosu izgovara neobične riječi i misli i skreće im pažnju na nešto o čemu dosad nisu razmišljali ili pak nisu bili svjesni da razmišljaju – onaj N. N.

Glumci imitiraju život.

I oblikuju novi.

Prije mnogo godina (vrijeme je u teatru tako čudna stvar, naročito u vezi s jedinstvima), na samom početku svoje sjajne predstave Glumac je… glumac je… glumac Zijah Sokolović dijelio je svim posjetiocima drvenu pločicu na kojoj je lijepo pisalo DASKA KOJA ŽIVOT ZNAČI. Tu relikviju neki od istinskih poklonika ove umjetnosti i njene božice Talije vjerovatno još i danas s najvećom ljubavlju i ljubomorom čuvaju. Zašto i ne? Kad je riječ o relikvijama, nikad se pouzdano ne može utvrditi jesu li prave ili ne. U ovom slučaju pouzdana su uspomena na vrhunski čin Igre koji se ne događa svaki dan, niti svake godine, a koji traje upravo onoliko koliko traje onaj koji je vidio.

Tako je ta daščica, htjela to ona ili ne, ipak postala dio one mitske DASKE KOJA ŽIVOT ZNAČI.

A ko se prvi dosjetio i počastio je tim imenom, tim imenom što je toliko dugo, stoljećima već, manje ili više uspješna dosjetka, odnosno zapažanje, ovisno u kom trenutku i na kom je mjestu iskazano? I zašto je baš daska nadjačala kamene ploče amfiteatara, travnate zaravanke i razne druge ambijente? Na to je pitanje zaista teško dati odgovor. Neke izreke ponašaju se poput ponornica: neko ih iskaže u trenutku kao prigodnu dosjetku, potom bivaju zaboravljene, da bi nakon godina i godina (ponekad i stoljeća) izronile iz usta nekog sasvim drugog (ili desetog), na sasvim drugom (ili desetom) mjestu. Moglo bi se primijetiti u ovom slučaju da su skuti Talijini toliko široki i dugački da je potrebno vremena i vremena dok se ne zgrabi i povuče isti kraj (ako se, naravno, već neko ne drži za nj kao što je to u ovom primjeru).

Nije li prvi glumac, onaj čije ime ne znamo iako ga poznajemo, stao na neko bure prije negoli se otkačio u novi život, u život koji su svi prisutni vidjeli? Jer, jasno je, oni koji su dosad viđali tog novopečenog mimika, možda ga i poznavali, kao i njegovo ime N. N., sad više nisu mogli biti sigurni da je taj N. N. koji u zanosu izgovara neobične riječi i misli i skreće im pažnju na nešto o čemu dosad nisu razmišljali ili pak nisu bili svjesni da razmišljaju – onaj N. N. Činilo se da je to doista neko drugi.

Ipak, kad je sišao s bureta, mogli su primijetiti, po nekom pokretu ili grimasi, da je to onaj stari N. N.

Zaista, nekakvo se čudo događalo kad god bi se N. N. popeo na to svoje bure. Tako je Talija začarala sve one što su stajali oko bureta, tako je to bure bilo dovoljno da se N. N. popne i nestane, a potom da se na isti način vrati. Radoznalce je, naravno, zanimalo jedino ko je postao N. N. kad više nije bio N. N.

I onda je pokušao da im odgovori Tespis, otac tragedije.

Potom je Eshil uveo drugog glumca, a Sofoklo je doveo za ruku i trećeg.

O ostalim glumcima nećemo trošiti riječi, nećemo pričati, nećemo pričati o tome kako se hor pocijepao i kako su došli i oni drugi. Euripid je otvorio prostor koji živi do dana današnjeg.

Toliko što se tiče tragedije, i što se tiče Aristotela, i što se tiče dasaka… Toliko što se toga tiče, jer, naravno, tragedije više niko ne piše, a komedije se sve više igraju kao tragedije.

Toliko o tome, a podsjetimo se samo (kad već govorimo o daskama i o životu) da su Shakespeareovo prezime čitali i kao Binotresac, kao i to da je gluma na svom početku i na kraju isto:

Prvo je ogledalo lice drugog.

Prvi je glumac ogledalo.

 

Nisam se ubio. Glumac sam.

Tako se završava moja drama Glumac. Bio sam šesnaestogodišnjak. Napisao sam je pokraj Vrbasa i dao je na čitanje glumcu koji je tad plijenio u banjalučkom teatru – Borisu Kovaču, sjajnom glumcu i režiseru. Bila je to monodrama koja, vjerovao sam u to, omogućava glumcu da u različitim scenskim pristupima istraži sebe. Bio je zamišljen kad je pročitao. Kazao mi je tad, blagonaklono me gledajući, kako je on inače okrutan čitač, ali da ja svakako nastavim pisati dramske tekstove. Potom je tekst pročitao Adem Ćejvan kad se vratio u rodni kraj. Nije ga igrao, ali je kasnije izabrao moj tekst Šeremet za završetak svoje glumačke karijere. Igrao je, također, na radiju moj monodramski tekst Kuburović.

 

Mnogo kasnije sam zapisao Traktat o igri kao minisinopsis koji bi se mogao i odigrati. Prvi čin bio je NAJAVA TEKSTA:

 

PISAC: Dogodilo se.

GLUMAC: Događa se.

PISAC: Napisao sam to iz najdubljeg uvjerenja, dao sam svoje damare, krv i mozak.

GLEDALAC: Događa se.

 

Drugi čin: PREMIJERA

 

GLEDALAC: Dogodilo se.

PISAC: Događa se.

GLEDALAC: Ništa nisam razumio. Tako je danas.

PISAC: Događa se. Uvijek je bilo danas.

GLEDALAC: To je ono isto što se dogodilo meni. Ali zašto je smiješno ono što uistinu nije smiješno?

PISAC: Događa se.

 

A treći čin POSLJEDNJA REPRIZA:

 

PISAC: Ništa se nije dogodilo, a ja sam vjerovao… vjerovao sam da je to zgusnuta priča koju živimo…

GLEDALAC: Događa se da se ništa ne događa.

PISAC: Vjerovao sam u igru.

GLEDALAC: Zar ovo sve nije igra?

 

Tu je, naravno, i EPILOG:

 

Ja sam se ustvari rodio kao Prolog, ali uvijek igram pogrešnu ulogu.

 

Kao i zaboravljeni PROLOG:

 

Produženi epilog, kao i produženi prolog, samo su znak da se s nama igraju. IGRA JE IZMEĐU.

 

Zaista, predstave (čak i one koje nisu igrane na daskama nego samo u našoj svijesti dok smo ih čitali) i, prije svega, glumci vječno žive u pamćenju gledalaca.

 

 

 

PROČITAJTE I...

Trezveni ljudi ne mogu se načuditi količini pesimizma i crnila koje se širi bosanskim medijima, dok se u Hrvatskoj tresu ekonomski temelji zbog afere “Agrokor”, koja svakodnevno dobiva nove forme stvarajući sve veće i pogubnije posljedice – ekonomske, političke i sigurnosne. Zvijer koju je hrvatska država svojim nerazumnim tetošenjem “Agrokora” i njegovog lažnog rasta uzgojila polahko se oslobađa i teško će ju biti zaustaviti

Doktori su rekli da je duša u mozgu, a ne u srcu, a njen se mozak bio ugasio. Sada su pritiskali porodicu da potpiše dokument kojim odobrava isključivanje s aparata. Ionako će je isključiti, prije ili kasnije. Za prije, trebaju potpis porodice. Nisu znali šta da rade. U tom očaju, u toj mori, upitali su me, nakon što me je domaćin predstavio kao gosta s “Islamskog fakulteta”, za mišljenje. Izgubio sam se: kako da dam ad hoc “mišljenje” o nečijem životu, ili, tačnije, o smrti

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!