Dario, Irena i ja

U prvi razred Osnovne škole “Ragib Dizdar” u Stocu išli smo zajedno Dario, Irena i ja. Budi Bog s nama, naše računice nikako nisu ispadale na isti rezultat. Je li za to kriv učitelj Vicko, ne znam. Bojim se izreći tu tvrdnju, ali, eto, jedino što na kraju sigurno znam jeste da smo Irena i ja našli zajednički jezik

Kad je na jednom gala partiju u našoj maloj južnjačkoj čaršiji došla da pjeva, u evropskim razmjerama velika, grupa Feminem, nosi Ahmo papir i olovku, pa prilazi jednoj plavuši i kaže:

– Može potpis?

– Može, naravnoodgovori mu smiješeći se.

– Evo, evo!

Potpisa se Ahmo i pruži joj papir s njegovim potpisom.

Situacija nije bila nimalo dobra, a dalje se razvijala kao nešto u stilu:

– Ma marš, budalo!

– Ne kaže se marš, nego mrš!

– Mrš i tebi.

U svoje pravdanje Ahmo kaže samo to da voli da se s plavušama igra jezikom. I da je to jedino izvodljivo ako imaju isti.

– IQ? Ne, ne, isti jezik. S njima nikako da nađem zajednički jezik ­– Ahmo će.

Baš jeste, zanimljivo je kad imaš s kim da se igraš jezikom. A posebno je zanimljivo ako tražite zajednički.

Evo, recimo, Budi Bog s nama, pošto mi nismo kao Trinidad i Tobago, naprimjer, baš je li u pravu onaj vispreni što je predlagao da se skraćenica BiH ima pisati Bih?

Je li, s nama bili Božiji melaići, još više u pravu jedna moja draga i uvažena kolegica što je javno izrazila protest zbog gnusne greške u pisanju administrativnih jedinica naše države:

– Dokle će i nepismenost promovirati državnost?! U pravopisima svih triju standardnih jezika samo se prva riječ višečlanih naziva za administrativne jedinice piše velikim slovom. Jedno je Unsko-sanski kanton, Dubrovačka županija, Republika srpska…!

Dakle, odsad Republika srpska! Aminuju li i oni tamo, i oni ovamo? Aminuju, bezbeli. Jedino što bi iz Rima mogla doći depeša, nešto u stilu: “Ma sve je to hereza, kod nas se kaže amen!”

Jesam li u pravu, ja, lingvistički heretik, ako utvrdim da s nama ne žive bosanski Hrvati i bosanski Srbi, već srpski Bosanci/Bošnjaci i hrvatski Bosanci/Bošnjaci?

U pomoć prizivam velikog crnog Obamu. Da ne kažem Afroamerikanca, afričkog Amerikanca, Amerikanca porijeklom iz Afrike, ali ipak Amerikanca.

Tako sam onomad prigodnom zgodom morao prepričavati anegdotu što sam je k’o dijete lično preživio:

– Šta ima kod vas u Hercegovini? (Pita me nadobudna prodavačica kifli u nekoj od radnji u hercegovačkom gradiću Jablanici.)

Ne znam, vala, pitajte Konjičane! – odbrusim joj smjelo. (A kod nas je ono do nas, a u nas je to tvoje kod nas, sam se mislim.)

 

Isto tako, baš jučer u Mostaru kažem:

– Idemo u Mostar! (Obraćajući se trogodišnjoj djevojčici.)

– Pa u Mostaru smo – začuđeno će.

– Jesmo, ali idemo u čaršiju – pokušavam joj objasniti.

 

Isto sam nekom morao objašnjavati kakve veze ja u Mostaru imam s Bosnom.

– Poznato je da rijetko prelazim granice, a često iz Sarajeva putujem u Mostar – kazao sam.

Zato sam objašnjavao da se obično, iako ste u šumi, naprimjer, jednostavno opet veli: Bjež'mo u šumu! Kao: Bjež'mo (dalje, dublje) u šumu. Isto k'o što se, iako ste u gradu, opet kaže: Hajmo u grad! (I niko vam, valjda zato što nema tri godine, ne odbrusi: Pa u gradu smo!)

Idem do u Mostar – bit će precizan vispreni južnjak. – A gdje ćeš onda? – Preko grane, u Metković. Idem iz Bosne! (Iz Bosne ideš u Mostar, ili iz Mostara ideš u Metković pa kažeš iz Bosne? Ili oboje?)

Ne znam šta bi od ovoga imalo spadati u herezu, ali sam se grohotom smijao kad sam čuo onog što zbunjenoj gospođi na parkingu koja malo manje zna da upravlja onim muškim stvarima, mislim na auta, da budem direktan, reče sasvim otvoreno:

– Gospođo, hoćete li da vam ga ja utjeram?

– Ma marš, budalo! – ona će ti njemu.

– Ne kaže se marš, nego mrškaza on njoj glasno, ali poprilično opušteno (taj visoki nabildani utjerivač auta).

P. S. U prvi razred Osnovne škole “Ragib Dizdar” u Stocu išli smo zajedno Dario, Irena i ja. Budi Bog s nama, naše računice nikako nisu ispadale na isti rezultat. Je li za to kriv učitelj Vicko, ne znam. Bojim se izreći tu tvrdnju, ali, eto, jedino što na kraju sigurno znam jeste da smo Irena i ja našli zajednički jezik. Za Darija (još) ne znam. Malo mi se gadi, iako znam da jedino tako možemo u Evropu.

 

PROČITAJTE I...

Jeste li čuli za najnoviji zajednički jezik? Po Heršak-Merunkinom zakonu uskoro dobijamo češkohrvatski, odnosno, čehohrvatski ili hrvatskočeški kalup za novi jezik. Ideja je preuzeta od tzv. Ozaljskog književnojezičkog kruga i hrvatskog lingviste Juraja Križanića, koji je 1665. napisao hrvatsku općeslavensku gramatiku kao čakavsko-kajkavsko-štokavsku stilizaciju jezika i kao prvu interslavensku gramatiku, koja je, doduše, više ruska nego hrvatska, i čiji je naziv Gramatično izkazanje ob ruskom jeziku, ali koja se kolokvijalno može zvati i zrinsko frankopanska (kao današnji naziv jedne ulice u mom, nadasve “hrvatskom” Stocu, mada se, recimo, mostarski hrvatski nogometni klub zove Zrinjski, a ne Zrinski)

A, znate li da ova genocidna dijalektologija ima kapacitet mnogo širih razmjera i da, recimo, granice genocidne tvorevine Republike Srpske uglavnom idu linijom rasprostranjenosti progresivnog i novoštokavskog istočnohercegovačkog dijalekta – kako je označen na jednoj od srpskih dijalektoloških karti (kao “dijalekta srpskog jezika ijekavskog izgovora”)? Svi štokavci Srbi, kao druga varijanta one Srbi svi i svuda

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!