Danas džemre u glavu udara

“Kažem ti, hoće da izlude ionako isprepadani svijet. Gledaš li ti ikada ove njihove prognoze? Malo-malo pa upalio se neki alarm, te narandžasti, te crveni, te vaki, te naki. Kakav, bolan, crni alarm, pustite ljude da malo dahnu dušom! Svemu se danas nalaze nekakva opravdanja. U moj se vakat za teška i neotesana insana govorilo 'nehora'; danas su to nekakve meteoropate”

Ima jedan, plaho fine čehre. Gleda on samo svoja posla i od njega će te teško glava zaboljeti. Naruči kahvu ili čaj pa dugo lista novine ako su slobodne. S vremena na vrijeme otpije dva-tri piha i zabulji se kroz prozor kao da iščekuje najveće svjetsko čudo koje će svakog momenta bahnuti. Ne govori mnogo, a kad ga vidiš, rekao bi da i ne umije bogzna kako zgodno besjediti.

Ipak, nemojte ni najmanje sumnjati u njega. Istina, možda on i nije pročitao toliko knjiga, ali kada ga uspijete “otvoriti”, onda vam nema druge nego pomno slušati i kimanjem potvrđivati, a ne bi bilo loše, ako pri sebi imate kakav librić, ponešto i pribilježiti. On kad priča, kazuje iz životne knjige koja se ispisuje cijelih osam desenica, i nešto malo jače.

Meni nekako lahko polazi za rukom da se ispričamo.

“Ima li šta pametno u novinama?”, započnem, onako, s vrata.

Nisam siguran da mi je ikada odgovorio na ovo pitanje. Vjerovatno to ne smatra vrijednim truda. Umjesto toga mi naišareti da sjednem i pridružim mu se.

Tako je bilo i nekidan. Ušao sam i, uslijed vala toplote koji me je, onako promrzlog i isprezeblog, zapahnuo, stresao se kao mačka nakon što se kutariše vode u koju iznenada upadne.

“Kako ti izlaziš nakraj s ovim minusima?”, upitah, siguran da slijedi vrlo zanimljivo izlaganje.

Najprije me je pogledao, i to tako prodorno i pomalo iznenađeno da sam se na trenutak zastidio svog pitanja. Uslijedio je blag osmijeh. Neko vrijeme listao je novine i očima mi pokazao na neke od stranica.

“Pogledaj ovo!”, rekao je, više kao konstataciju negoli naredbu. Letimično sam pregledao naslove i brzo uočio da dominiraju fraze tipa “Sibirska zima”, “Nezapamćeni minusi”, “Rekordno niske temperature”…

“Ljudi su vazda bili ovce, ali ovo što se danas radi s jadnim svijetom van je svake pameti. Vidiš li ti da je cilj do kraja izluditi jadnog insana. Čuj ‘niske temperature’, eto, bit će da nikad prije nije bilo hladno. Ti se nikad nisi smrz'o, je l’ de?”

Nije on to čestitao ni izgovorio, a ja sam već negdje iza svog sela, na nekoj od brojnih strmih livada. Sankamo se. Zapravo, ne znam može li se to uopće tako nazvati jer su te sprave na kojima smo sjedili i jurili strminama ličile na sve osim na saonice. Današnji su skafanderi misaona imenica za ono što smo mi tada imali, ali u tome nije bio ključni problem. Muke su nastupale već nakon prve ili druge vožnje, i to uglavnom na predjelu staze na kojoj smo dograđivali tzv. skakaonice, nakon kojih bismo redovno završavali do vrata u snijegu. Sankanje nije čestito ni počelo, a već smo bili mokri do gole kože. Ipak, nema predaje, jer, ako se tada predaš, onda je dan već izgubljen. Kući smo dolazili s mrakom, a prste na nogama i rukama osjećali bismo tek iza ponoći.

“Hajde, molim te, pa isprepadaše hudi narod”, trznu me on i nastavi: “Ja sam svaku promjenu vremena znao i unaprijed predosjećao, i to po ovoj mojoj lijevoj nozi. Jednom me bukva dobro prignječila pa je i noga u pitanju bila. Hvala milosnom Allahu, ostala je i od tada mi ne treba nikakva prognoza. A vala, čim se kaže prognoza, sve ti je rečeno. To ti ga dođe nešto kao moglo bi biti, a i ne mora. Imaju oni danas te aparate i svakojake instrumente, ali opet samo prognoziraju i nagađaju. Oni fino kažu: ‘Umjereno do pretežno oblačno, s mjestimičnim intervalima sunčanog vremena i mogućnost povremene kiše’, pa ti uzmi šta ti odgovara. Ja se sjećam, stotinu puta sam konja osedlao pa u planinu, a snjegovi navaljali do pasa. Grabi ono kljuse, a sve mu se puši iz nozdrva. Gore malo predahnemo, ja svučem jednu cigaru, natovarim drva pa strmu. Ili, šta sam samo puta pokisao do gole kože; uđem u kuću, časkom se presvučem i hajmo dalje. Danas toga nema.”

“Danas se, izgleda, ljudi pitaju otkud zime upo zime, ili otkud ljeta u julu. Kako god da je vrijeme, ne odgovara, ali, hvala Allahu pa se On pita i određuje!”, dodam i ja, tek toliko da nešto kažem.

“E vala baš, dobro si to rekao. Otkud zima upo zime!? Kažem ti, hoće da izlude ionako isprepadani svijet. Gledaš li ti ikada ove njihove prognoze? Vidiš li šta su sve uveli? Malo-malo pa upalio se neki alarm, te narandžasti, te crveni, te vaki, te naki. Kakav, bolan, crni alarm, pustite ljude da malo dahnu dušom! Svemu se danas nalaze nekakva opravdanja. U moj vakat se za teška i neotesana insana govorilo ‘nehora’; danas su to nekakve meteoropate. Čovjeka koji se ni u šta nije mogao ubrojiti mi bismo zvali mrcinom, tersom ili nesojem. Danas su i takve integrirali u društvo i dali im pitomiji naziv – bohemi. I još ti takvi ispadnu kao neki umjetnici i velikani. Nije šala, bohem čovjek! Kakav bohem, bolan ne bio, to je živo spadalo od čovjeka koje nigdje nije prispjelo u životu!”

“Gadan vakat!”, javim se opet ja.

“Ma jok. Ne može vakat biti gadan. Vakat je vakat. Insan je pokvaren. Nema hljeba bez motike. Danas bi svi nešto nabrzinu. Ne ide to tako. I onda se čudimo što na svakom ćošku niču apoteke. Zar nismo vazda govorili: ‘Bože zdravlja i sreće’? I, eto nam, na svakom ćošku samo apoteke i kladionice. I još ću ti nešto reći…”

Zapiljio sam se pomnije i osjetio da je vrijeme za finiširanje.

“Niko ti više ne prati džemreta, a nekad su ona narodu, posebno na selu, bila sve i sve. Eto, znaš li ti kad udaraju?”

“Sad nekad”, izvukoh se sjetivši se da sam nedavno tabirio Takvim.

“Neko posebno džemre je gruhnulo, i to direktno u glavu, a od toga ti, prijatelju moj, nema lijeka.”

PROČITAJTE I...

Kako se postaje pisac? Je li to neki zanat? Uči li se kakva škola za to i odakle, uopće, tim ljudima, Selimoviću, Mulabdiću, Kulenoviću, Zoli, Kunderi i ostaloj kompaniji, dakle, odakle im ideje za knjige? Činilo mi se tada da mi apsolutno ne bi bio problem da je i ja napišem – samo da mi je neku ideju

Kad bi srbijanski tenkovi razvalili linije naše odbrane, tumbe isprevrtali rovove komadajući tijela bosanskih vojnika u njima i kad bi se kroz kovitlac prašine i gustog dima prosuli jezoviti krici ranjenih i urlajuće komande podoficira za povlačenje, izlazio bi Ibrahim naoružan RPG-om na spaljenu čistinu, oči u oči s tenkom T-72, mirno podešavao daljinomjer, nišanio, okidao i onesposobljavao ga, a potom još mirnije odlazio, nogu pred nogu, a da se ne osvrne i ne pogleda u gvozdenu grdosiju koju je razbucao

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!