Dan ustanka ili dani masovnih zločina

Krajem prošlog mjeseca obilježena je 76. godišnjica ustanka u Drugom svjetskom ratu. Ono što se ne obilježava jesu zločini ustanika nad Bošnjacima i Hrvatima počinjeni u Drvaru, Bosanskom Grahovu, Kulen-Vakufu, Krnjeuši... Za Stav govore svjedoci zločina ustanika u okolini Bosanske Krupe

 

Povodom 76. godišnjice ustanka jula 1941. godine, neke udruge, poput SUBNOR-a u Cazinu, požurile su da obilježe godišnjicu narodnog ustanka. Ustanak je nazvan narodnim iako se zna da su ustanici mahom bili Srbi, a broj pripadnika drugih naroda bio je zanemarljiv. Također, žrtve ustanika bili su uglavnom Bošnjaci i Hrvati, nad kojima su vršeni stravični zločini. Žrtve su klane noževima i kamama, bodene bajonetima, paljene, nabijane na kolac, pečene na ražnju, bacane u bezdane… Za to se sve znalo, ali su žrtve bile primorane na šutnju s obzirom na to da su njihovi dželati kasnije postali vršioci vlasti.

Prisjetimo se “uspjeha” ustanika: 300 ubijenih u Drvaru, 62 u Bosanskom Grahovu, više od 2.000 u Kulen-Vakufu, 240 u Krnjeuši, i tako duž Bosanske krajine, od mjesta do mjesta u kojima su živjeli Bošnjaci i Hrvati. Stravičan bilans žrtava bio je i u dijelovima Hrvatske koje je zahvatio ustanak, a da ne spominjemo žrtve u Bileći, Avtovcu, Gacku, Ljubinju, Foči, Goraždu, Višegradu, Rudom, Čajniču i ostalim gradovima diljem istočne Hercegovine i Podrinja.

Jedan od usuda ove zemlje jeste i to da Bošnjaci Cazina grade spomen-obilježje u Mihaljevcu za Srbe, žrtve ustaškog terora, istovremeno zanemarujući hiljade bošnjačkih žrtava ustaničkog terora čije kosti leže razbacane po desetinama neobilježenih jama, bezdana i masovnih grobnica. Možemo shvatiti da su nam neke stvari pod prisilom nametnute tokom vladavine komunističkog režima, ali ne možemo shvatiti da još ima onih koji vjeruju da je istina ono što kaže “partija”, a ne ono što jasno vidite i čujete. Zdrav razum ne može se pomiriti s “činjenicom” da ubijeno dijete od četiri godine ili ubijeni starac od 90 mogu biti ustaše, a takvu logiku neki iz SUBNOR-a uporno niječu i porodicama žrtava posipaju so na rane. Ovakvi “antifašisti” izgradili su i spomenik na Garavicama kod Bihaća i prvobitno govorili o par hiljada stradalih Srba. Kasnije je broj stradalih povećan na 8.000, pa na 12.000, pa je onda došao Milorad Dodik i ustvrdio da je broj stradalih veći od 20.000, te najavio izgradnju spomen-crkve.

ZLOČINI U PODGRMEČKIM SELIMA

Interesirajući se za julski ustanak 1941. godine, mnogi su u postsocijalističkom periodu počeli istraživati dešavanja tog kobnog ljeta. Na vidjelo su izišle dosad nepoznate stvari, riješene mnoge nedoumice. Isplivalo je na hiljade podataka o zločinima ustanika i komunista. Neke stvari nikad do sada nisu bile zapisane, a tiču se ustaničkih grozota i zlodjela. Stvari koje su desetljećima namjerno i sistematski prešućivane.

Ustanak u okolini Bosanske Krupe otpočeo je krajem jula i početkom augusta 1941. godine. Ustanici su napali na muslimanska sela Veliki Dubovik, Polje, Jasenica, Zalin, Potkrš, Ostrožnicu, Veliki Badić, Johovicu i Mali Badić. Napadnuta je i Bosanska Krupa. Veliki Dubovik napadnut je iznenada. Ustanici iz podgrmečkih sela i Like napali su i masakrirali 23 ljudi. Početni je uspjeh ustanicima dao polet pa su napali i na ostala sela. Među prvim napadnutim selima bila je i Muslimanska Jasenica, bošnjačko selo nadomak Bosanske Krupe, smješteno u ravnici podno brda Ćulumka, Gradine i Kekića glavice.

“Tog ljeta, nekako prije podne, kad je narod krenuo obavljati svoje poslove, vidio se dim iz pravca Dubovika. Neko je dotrčao u selo i rekao: ‘Bježite, Vlasi udarili na Dubovik i pale ga, eto ih i ovamo!’ Nastala je panika, narod trči, ne zna šta će i kud će. Uzimaju ono najpotrebnije i bježe. Krenuli smo i mi. Majka i nas četvero djece. Sestra Fatma bila je najstarija i tad je imala trinaest godina. Bježali smo u Krupu i tamo ostali čitav rat. Oni koji su ostali u selu bili su pobijeni. Među njima je bila i moja nene Seida Alijagić. Nije htjela bježati. ‘Šta ću’, veli, ‘bježati od svoje kuće?!’ Ja nisam nikome ništa skrivila. S njom su ostala i unučad, djeca mojih tetaka koje je nene čuvala. Bilo ih je osamnaestero. Kad su četnici bahnuli u selo, uhvatili su nenu s unučadima i odveli do jame Jasle na Oklincima. Neka su djeca uspjela pobjeći ili se sakriti, oni koji nisu pobjegli bačeni su živi u jamu s mojom nenom. S njima su bačeni u jamu još neki ljudi iz Jasenice i Zalina, Sedići, Mahići i Kekići”, za Stav govori 83-godišnji Adem Eljazović iz Bosanske Krupe, penzionirani bankarski službenik.

Tragediju u Jasenici izbjegao je i Osme Alijagić iz jaseničkog zaseoka Potkrš. Danas ima osamdeset i pet godina i dobro se sjeća napada ustanika na njegovo selo, kada je izgubio i neke članove svoje porodice.

“Bio sam dijete kada su nas napali. Bježali smo da spasimo živu glavu. Moja nane, očeva mati Devla Alijagić, ostala je kod kuće. Nije htjela bježati. Sve smo radili ne bi li je nagovorili da ide, al’ neće, i gotovo. Stavili su je bili i na kola kad su kretali, ali ona je iskočila. ‘Neću od svoje kuće! Od koga da bježim?! Vi hajte, ja ću ostati.’ Ostala je iza nas. Kad su četnici ušli u selo, našli su je i ubili. Bacili su je u jamu Jasle, koja se nalazi evo odmah ovamo gore iznad naših kuća (pokazuje rukom prema brdu iznad kuće). Dosta je ljudi tad ubijeno, sjećam se da su u Dolini ubili i Mahmuta Alijagića. Ne mogu se sjetiti svih ubijenih jer je dosta vremena od tada prošlo”, kazao nam je Osme Alijagić.

Prošlo je dosta od onog vremena kada se nije smjelo pričati o zločinima četnika i komunista. Nije se smjelo ni žaliti za ubijenim. Sve je bilo usmjereno ka tome da svijet nikad ne sazna šta su radili tzv. jugoslavenski antifašisti koji su slavljeni kao junačke i ljudske gromade. Kako bi se sve zataškalo, potrebno je bilo ukloniti i neke svjedoke. Tako su 1945. godine partizani odveli muhtara Hasana (Naima) Alijagića, oca Osme Alijagića. Optužen je da je sarađivao s okupatorom i ubijen je u Krivodolu kod Bosanske Krupe. Istina je ta da je bio dobro upoznat s djelima ustanika. Da li bi slika ovih (anti)fašista bila idealna nakon što bi se saznalo za neka njihova djela, kao što su silovanje i gnusno ubistvo jedanaestogodišnje djevojčice, kćeri Derviša Alijagića iz Potkrša? O ovom je zločinu često pričao rahmetli Muharem Alijagić iz Jasenice, brat djevojčice. Prilikom napada ustanika na Jasenicu, narod je zahvatila panika i strah. U takvoj općoj dezorijentiranosti neka su djeca bila odvojena od roditelja i izgubljena. Mještane koje su uhvatili ustanici čekao je strašan kraj.

“Na svoje vlastite uši sam čula kad mi je pričao Muharem”, započinje priču Suada Alijagić, Osmina supruga, “da je njegova sestra ostala kod kuće kad je narod bježao. Curicu je kod kuće našao naš komšija, zaboravila sam mu ime jer je davno umro. To je bio otac Svete Maleša. On je curicu silovao, a onda je živu bacio u jamu Jasle. Zajedno s njom bacio je i jednog čovjeka, Mahića iz Zalina. Dijete je ostalo živo. Bilo je ugruhano i izranjavano prilikom pada u jamu. Nekako je uspjela da se popne na vrh i izađe iz jame. Otišla je kući ponovo jer nije znala gdje da ide. Tu su je našli četnici koji su došli da pljačkaju. Jedan od njih je zgrabio dijete za kosu i vukao do jedne čatrnje i onda je bacio u vodu. Ona se jadnica tu otimala i pokušavala izaći, ali nije mogla. Onda se tu ugušila.”

Nakon brojnih zločina i zvjerstava, mnogi zločinci stupili su u redove potencijalnih pobjednika‑partizana. Tako je bilo i sa silovateljem i ubicom ove djevojčice. Njen brat Muharem nakon rata bio je primoran da živi u komšiluku i da se često susreće sa silovateljem i ubicom njegove sestre.

PLJAČKA BOŠNJAČKE IMOVINE

Muslimanska Jasenica, kao i ostala bošnjačka sela, bila je bogato mjesto. Nakon napada ustanika, kuće i imanja temeljito su opljačkani, a onda je sve popaljeno. Koliko su divljaštvo ispoljili srpski ustanici, najbolje pokazuje činjenica da su opljačkali i uništili baš sve. Ušli su čak u džematski mezaristan i polupali sve nišane. Jedini nadgrobni spomenik koji je ostao čitav jeste nišan Fehreta, sina Tahira Krupića, iz 1341. hidžretske godine, koji je bio izvaljen i dijelom potonuo u zemlju. Malobrojni Bošnjaci koji su bili sakriveni po okolnim šumama gledali su kako njihove komšije Srbi odnose ono što su teškim radom i znojem stjecali godinama. Svjedok događaja Adem Eljazović nastavlja svoje kazivanje:

“Naša imovina skoro je sva ostala u Jasenici. Ponijeli smo najpotrebnije stvari i potjerali dvije krave sa sobom u Krupu. Od tih krava smo živjeli. Otac nije bio s nama jer je bio zarobljen i odveden u Njemačku. Stanovali smo u blizini džamije i dućana Fetaj-bega Krupića. Naše prve komšije bili su neki Italijani. Ponekad bismo im dali mlijeka, a oni nama namirnice do kojih se onda teško dolazilo, kao što je so. Kad smo se nakon rata vratili u Jasenicu, ništa nismo našli. Sve je bilo opljačkano i popaljeno. Smjestili smo se u neki kameni zid, a krov smo napravili od grana. Kućili smo se ponovo ispočetka. Jednom je tako moja nane, očeva maćeha koju smo zvali nanom, naišla kraj jednog Srbina iz okoline Jasenice koji je čuvao krave. Ona tu prepozna svoje tri krave, pa upita tog Srbina: ‘Čije su to krave koje čuvaš?’, a on reče: ‘Moje.’ Onda će ona njemu: ‘A bi li ti meni dao te krave ako ih ja zovnem po imenima i ako mi dođu?’ On reče: ‘Bih.’ I tako nane pozva one krave njihovim imenima, a one joj sve dođoše jer su je prepoznale. Kad je to vidio taj Srbin, vratio je nani njezine krave.”

DJECA ŽRTAVA PONOVO ŽRTVE

Napaćeni stanovnici Jasenice ponovo su obnovili i izgradili svoje selo. Živjeli su narednih 45 godina od svog rada, uljuljkani u priče o idealnom društvu koje su plasirali komunistički vlastodršci. Stradanja svojih djedova i očeva skoro da su zaboravili. Zaboravili su i izreku da se prošlost koja se ne pamti ponavlja. Tako je bilo u Jasenici 1992. godine. Sve se skoro ponovilo. Žrtve su ovog puta bile djeca žrtava, a zločinci djeca zločinaca iz Drugog svjetskog rata.

Aprila 1992. godine Vojska RS opkolila je Jasenicu i neposredno nakon toga otpočela su ubistva i progon civilnog stanovništva. Mještani koji nisu na vrijeme uspjeli doći do slobodnog teritorija brutalno su mučeni i ubijani. Tako su ponovo, 46 godina nakon Drugog svjetskog rata, ubijani civili, članovi porodica Alijagić, Sedić i Nasić. Dvadesetdvogodišnji Edin Alijagić, sin Osme Alijagića, kojem su u Drugom svjetskom ratu ubili oca i nanu, ubijen je početkom rata. Ubio ga je Joja Plavanjac, zajedno s još 11 zatočenih civila u Bosanskoj Krupi. Ubijeni su još Husnija, Almaz i Redžo, koje su zarobili i odveli u Podvidaču kod Sanskog Mosta. Tamo su ih zvjerski mučili, a potom ubili.

“Mog oca Almaza, strica Redžu i rođaka Husniju strašno su mučili. Tukli su ih, mrcvarili, a onda bi ih svezane i pretučene vukli traktorom. Kada su ih ubili, bacili su ih u masovnu grobnicu”, kaže nam Meho Alijagić, koji je i sam bio zarobljen i zlostavljan u logoru. Ubijene Bošnjake Jasenice, godinama kasnije, pronalazili su u raznim jamama i grobnicama. Edin Alijagić, sin Osme, ekshumiran je iz jame Zvečarka, koja se nalazi na lokalitetu sela Stjepanovići, uz put Lušci Palanka – Bosanska Krupa. S njim u jami pronađeni su mještani Fadil (Ibrahima) Alijagić, Tofik (Šefika) Sedić i Rasim (Mehe) Sedić. Ubijeni rođaci Husnija, Almaz i Redžo Alijagić pronađeni su u jami Podvidača – Čujelo, koja se nalazi u dijelu naselja Čujelo u općini Oštra Luka, koja se nekad nalazila u sastavu općine Sanski Most. Grobnica se nalazila u borovoj šumi 50 metara od crkve. Grobnicu su sami sebi iskopali zarobljenici.

PROČITAJTE I...

Svakog 4. decembra od 1993. godine do danas pripadnici Diverzantskog odreda “Dido”, uz svog komandanta brigadira Seada Rekića i saborce iz drugih jedinica, okupe se na Brezovači u podnožju Igmana kako bi odali počast dvojici poginulih boraca Armije Republike Bosne i Hercegovine: Adnanu Došliću i Samiru Bećiroviću. Ekipa časopisa Stav ove je godine boravila s njihovim saborcima, bilježeći kazivanja o dvojici mladića koji se nisu štedjeli u borbi za odbranu BiH

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!