Dan sandžačkog novinarstva: Sjećanje na daleku 1932.

U Sandžaku se 1. februar obilježava kao Dan sandžačkog novinarstva. Sjećanje je to na dan kada je u Prijepolju 1932. pokrenut list Sandžak. Bio je to iznimno značajan moment za ovu kasabu i oblast, posebice u godinama u kojima se broj pismenih ljudi u tadašnjem Sandžaku jedva mjerio trocifrenim brojkama i vremenu koje je prethodilo velikoj svjetskoj kataklizmi.

 

U Sandžaku se 1. februar obilježava kao Dan sandžačkog novinarstva. Sjećanje je to na dan kada je u Prijepolju 1932. pokrenut list Sandžak. Bio je to iznimno značajan moment za ovu kasabu i oblast, posebice u godinama u kojima se broj pismenih ljudi u tadašnjem Sandžaku jedva mjerio trocifrenim brojkama i vremenu koje je prethodilo velikoj svjetskoj kataklizmi.

List Sandžak, kako je u glavi novine pisalo, “za kulturno i ekonomsko podizanje Sandžaka” pokreće, uređuje i izdaje Milivoje Žugić, istaknuti intelektualac i novinar. U mraku sandžačkog vilajeta u kome je, kako je ostalo zabilježeno na stranicama lista u jednoj sandžačkoj hićaji, još uvijek bilo “kamenje svezano a paščad pušćena” pojava novine bila je mnogo više od događaja. List Sandžak borio se s raznim teškoćama, ali je najteža bila borba s cenzurom. Rukopisi spremljeni za štampu morali su se prije slaganja u užičkoj štampariji nositi na pregled i saglasnost državnom tužiocu.

Da bi omogućila objavljivanje pojedinih slobodnijih članaka, redakcija je, vrlo često, u dogovoru s vlasnikom štamparije, na mjesto dogovorenog materijala ubacivala drugi koji tužilac nije ni vidio. Tako se jedan mali broj primjeraka, koliko se po tadašnjem zakonu o štampi predavalo državnom tužiocu za javne biblioteke u zemlji, štampao prema rukopisima koje je tužilac odobrio, a cio broj namijenjen čitaocima s djelimično izmijenjenim sadržajem. Kada je ovaj “nestašluk” snalažljivih Sandžaklija poslije dvije godine otkriven, prema listu su počele da se primjenjuju vrlo stroge mjere cenzure.

Jedna od nezaboravnih rubrika u Sandžaku i listovima koji su ga nasljeđivali, mijenjajući samo ime, svakako su kratke prigodne priče koje su u listu objavljivane pod naslovom Sandžačke hićaje. Ovim kratkim satiričnim pričama ismijavani su mnogi politički događaji onog vremena, režim pa i sam vladalac. Tako je, naprimjer, jedna hićaja sročena tako da je lopove u zemlji trebalo evidentirati po azbučnom redu imena. Tako je Aleksandar Karađorđević došao na prvo mjesto. Državni tužilac nije uvijek razumijevao ni sandžački žargon ovih priča ni mnoge turcizme u njima, pa ih je zato i puštao u štampu.

Zbog slobodoumnih i britkih riječi, list je dva puta zabranjivan, što je natjeralo redakciju da mijenja ime lista. Tako se od 1935. godine list pojavljivao pod imenom Raška. List Raška je izlazio do februara 1936. i doživio je istu sudbinu. Poslije izvjesne pauze, Žugić je pokrenuo Novi Sandžak. Pod tim imenom list je izlazio od novembra 1937. do januara 1938. godine, kada je, nakon tri broja, zabranjen. U više brojeva Sandžaka, Raške i Novog Sandžaka objavljivana su Pisma Đure Zvjerote iz sela Zabrđa. U njima su sarkastičnim stilom i jezikom izvrgavane kritici sve nepravde onog vremena

PROČITAJTE I...

Uslijedio je tretman koji se ni najgorem dušmaninu ne bi poželio. Tada sam dobro upamtio da graške znoja na čelu nisu nikakva isprazna i izmišljena fraza nego surova realnost s kojom sam se lično suočio. Držali su me babo, amidža i amidžići, a ona je uporno teglila i zavrtala slomljenu nogu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!