Dan ponosa i slave bužimskih vitezova

Ako je 505. viteška brigada ARBiH imala svoj najveći i najteži dan, onda je to bez imalo dileme bio 12. septembar 1994. godine. Vojnici komandanta Izeta Nanića tog su dana ponovo zaposjeli državnu granicu s Hrvatskom i spriječili spajanje dviju srpskih paradržava

Peti korpus Armije Republike Bosne i Hercegovine 21. augusta 1994. godine porazio je Narodnu odbranu, paravojsku Fikreta Abdića, i u potpunosti zauzeo njegovu paradržavu. Nakon poznate operacije “Sloboda ‘94”, bosanske snage umarširale su u Veliku Kladušu, a u borbama za osvajanje Abdićevih uporišta istakla se posebno 505. viteška brigada Petog korpusa i njen komandant Izet Nanić, čiji su vojnici prvi umarširali u oslobođenu Kladušu. Zbog svojih ratnih podviga, ova brigada i njen komandant bivali su sve ozbiljnija prepreka srpskim planovima u ovom dijelu Bosne i Hercegovine.

NAPAD ISPLANIRAO RATKO MLADIĆ

Poslije vojnog poraza Autonomne pokrajine Zapadna Bosna, srpske ideje o osvajanju Bihaćkog okruga pomoću Abdićeve paradržave doživjele su krah. Toga je bio svjestan i general Vojske RS-a Ratko Mladić, pa je lično isplanirao operaciju s težištem borbe uperenim ka Bužimu i 505. brigadi, kao “kičmi” Petog korpusa. Mladić se nadao da će uništenjem 505. brigade brže slomiti i Peti korpus, koji je i bio glavni cilj operacije: brzim napredovanjem iz smjera tzv. Suhe Međe slomiti 505. brigadu, zauzeti Bužim i razračunati se s lokalnim stanovništvom (ostala je upamćena Mladićeva rečenica da “ni pile ne smije ostati živo”), a potom brzim napredovanjem zauzeti Cazin i Bihać i spojiti se sa srpskim snagama kod aerodroma Željava u Bihaću. Time bi Bihaćki okrug bio prepolovljen: sjevernom dijelu (Velika Kladuša i okolina) bila bi ponovno instalirana Abdićeva APZB, a južni bi ostatak vjerovatno stradao, bilo u borbi ili poslije, kao Srebrenica godinu kasnije. Realizacija takvog plana trebala je napraviti prevagu na frontu i olakšati poziciju srpske pregovaračke strane na političkoj sceni. Srpska je strana zbog toga u operaciju polagala velike nade, a neuspjeh se nije mogao ni zamisliti jer je “mozak” svega bio sam Ratko Mladić.

Isplanirana operacija dobila je ime “Breza”, vjerovatno tako nazvana po mjestu osmatračnice (okružene brezama) s koje je Mladić posmatrao tok cijele operacije na državnoj granici, tzv. Suhoj Međi. Na drugoj strani, pripadnici 505. brigade nisu mogli ni naslutiti takvu veliku operaciju koja će se ubrzo svaliti na njihova leđa. Izmoreni oslobađanjem Velike Kladuše, očekivali su predah. Ratko Mladić je užurbano skupljao sve što je mogao i dobro se pripremio za nadolazeću borbu.

Već prvog dana septembra 1994. godine srpske snage napadaju Bosansku Bojnu, što će biti uvod u veliki napad koji će uslijediti tri dana kasnije. Napad iz Bosanske Bojne osujećen je, a već 3. septembra neprijateljske snage počinju snažnu artiljerijsku vatru na linije odbrane duž Suhe Međe. Sutradan, 4. septembra, kada je i počela operacija “Breza”, bilo je jasno da je napad na Bosansku Bojnu bio, ustvari, pokušaj odvraćanja pažnje branilaca s glavnog pravca te da su srpski artiljerci dan prije samo uštimavali svoje nišanske sprave.

Težište napada srpske vojske bilo je skoncentrirano na pravcu Banjani – Baštra – Ćorkovača –  Radoč, a najteže u predjelu bužimskog naselja Radoč na lokalitetu Sip, dok su duž linija Suhe Međe bile raspoređene srpske snage koje su trebale razvući bosansku odbranu. Narednih dana neprekidno je tukla neprijateljska artiljerija, a poslije svakog udara slijedio je kombinirani pješadijsko-tenkovski napad Mladićevih jurišnika. Okosnicu Mladićeve vojske u ovoj operaciji činili su borci 1. i 2. krajiškog korpusa. U svakodnevne napade slana je velika vojska sastavljena od više brigada Vojske RS-a, koju su činili vojnici 5. kozarske, 6. sanske, 1. novogradske, 43. prijedorske, 33. dvorske brigade, kao i Specijalna brigada “Panteri” pod zapovjedništvom Ljubiše Savića Mauzera. Ostalo je zabilježeno da je u jednom danu na položaje 505. brigade palo više od 1. 500 različitih projektila, a da su linije odbrane i poslije toga ostale nepromijenjene.

PROTUUDAR 505. BRIGADE

Prema kasnije zarobljenoj dokumentaciji, 505. brigada saznala je da je u “Brezi” bilo angažirano više od 9.500 veoma dobro opremljenih vojnika Vojske RS-a. U borbama je korišteno 6 helikoptera, 14 tenkova, gađano je iz 58 minobacača, 23 topa, 7 haubica… Borci 505. brigade bili su u do tada najtežem ratnom izazovu s kojim se bilo teško nositi, posebno zbog činjenice da nisu imali značajnije artiljerijsko naoružanje.

Višednevne iscrpljujuće borbe oslabile su znatno odbranu zbog čestih ranjavanja i pogibija boraca 505. brigade. Do 12. septembra lakše su ranjena 104 borca, 34 teže, a 16 ih je poginulo. Želeći što više naštetiti braniocima, Mladić se služio i nečasnim metodama, pa je nerijetko raketnim sistemima “Orkan” i “Volhov” granatirao civilne ciljeve u Bužimu i Cazinu. Komandant Izet Nanić u takvim uvjetima donosi veoma važnu odluku. Borci 505. brigade moraju se pregrupirati i krenuti u protunapad. U uvjetima ogromne koncentracije srpskih snaga, protunapad se činio gotovo nemogućim. Ali, ne u Nanićevim planovima! Borci 505. brigade ponovno su razradili svoj dobro isprobani plan: provući se iza neprijatelja i udariti sleđa. Ostatak brigade imao je zadatak spriječiti napredovanje Vojske RS-a do momenta udara elitnih snaga iza neprijateljskih leđa. Valja napomenuti da ovakav plan Nanić nije radio protiv volje svojih boraca koji su jedva čekali da se srpskim bezuspješnim pokušajima svakodnevnih proboja jednom stane u kraj. Mladić je imao vojske na pretek, pa su njegovi odmorni vojnici mogli iz dana u dan jurišati. S druge strane, 505. brigada bila je svakog dana sve iscrpljenija i sve je teže branila linije i bilo je pitanje vremena kada će posustati. Toga je Nanić bio svjestan, pa je pribjegao staroj mudrosti: napad je najbolja odbrana!

Osmog dana ofanzive Vosjke RS-a, 12. septembra 1994. godine, 505. brigada izvršila je protunapad. Napad je trebao krenuti dan ranije, ali je kasnio zbog minskih polja i slabog napredovanja boraca prema položajima. U noći 12. septembra borci su zaposjeli položaje i napad je mogao početi rano ujutro, a bio je zakazan u pet sati. Koincidencija je bila da je tog ponedjeljka i srpska strana odredila jutarnji napad u pet sati. Mladićevi vojnici bili su tačniji i krenuli su prvi u napad, koji je bio tako silovit da su njegove tenkove trenuci dijelili da probiju prve linije odbrane 505. brigade. U tim je momentima, prema kasnijim svjedočenjima očevidaca, Nanić, svjestan težine situacije, zagrmio na motorolu i bez ikakvih šifri tražio od komandira “Hamzi” Muharema Šahinovića Harija da napadaju ili, u suprotnom, ode Bužim. I zaista, uprkos sitnom kašnjenju, javilo se 500 bosanskih vojnika u pozadini i svojim djelovanjem odlučilo bitku tog 12. septembra.

Zadatak je izvršen onako kako je i bio zamišljen, a to je značilo da su u odsudnim trenucima, kada su tenkovi srpske vojske probijali liniju odbrane, bosanski vojnici neprijatelja silovito iznenadili sleđa. General Mladić izgubio je bitku. Jutarnje sate tog 12. septembra preživjeli srpski vojnici pamte po panici i strahu. Bukvalno su minute dijelile 505. brigadu od mogućnosti da zarobe i generala Ratka Mladića. Mladićevu osmatračnicu na granici pogodio je projektil, pa je i on bio teže ranjen. Dok su ga izvlačili, pukom srećom izbjegli su okruženje i zarobljavanje.

BOSANSKI VOJNIK PONOVNO NA BOSANSKOJ GRANICI

Ovom pobjedom propao je srpski plan pokoravanja “bihaćkog džepa” i uništenja 505. brigade, kao i još jedan plan spajanja dviju srpskih paradržavnih tvorevina. Bužimski borci odbranili su slobodnu teritoriju i ponovno nakon 12. septembra zaposjeli državnu granicu s Republikom Hrvatskom na potezu Ravnice – Ćulumak – Makarovača – Ćorkovača, odnosno tzv. Suhu Među. Kolika je bila pobjeda bužimskih vitezova, najbolje pokazuju statistika.

Potučene su elitne jedinice Vojske RS‑a, iz čijeg je stroja izbačeno oko 360 vojnika, a ranjen je i sam Ratko Mladić. Zarobljen je jedan tenk (T-55), a jedan je uništen. Zarobljeno je i 11 minobacača, 2 protuavionska topa, 2 rakete Strela 2-M, 6 motornih vozila (a 2 uništena), 3 terenska vozila (među njima i Mladićev puh). Također, veliki broj granata i municije raznih kalibara postali su dijelom bogatog plijena 505. brigade.

Ako je 505. viteška brigada imala svoj najveći i najteži dan, onda je to bez imalo dileme bio 12. septembar 1994. godine. Taj je dan 505. brigadu vinuo u do tada neviđenu slavu, poslije koje su je mnogi smatrali jednom od najsposobnijih jedinica cijele bosanske armije. Za slavu i slobodu, tada je poginulo 15 bužimskih vitezova, a 26 je lakše i 16 teže ranjeno.

Pravih namjera Vojske RS-a bili su svi svjesni tek nakon završetka borbe, a saznavali su ih čitajući zarobljenu neprijateljsku dokumentaciju koje nije nedostajalo. Značajna je bila zarobljena dokumentacija Ratka Mladića, Momira Talića, komandanta 1. krajiškog korpusa, i Save Sokanovića, Mladićevog pomoćnika za moral. U toj dokumentaciji pronađeni su opisi i ciljevi operacije, a pripadnici 505. brigade s čuđenjem su čitali neke od navoda. Na jednom mjestu pisalo je da je “Breza” ustvari dug prema Cazinu iz Drugog svjetskog rata! Slamanjem ove ofanzive Vojske RS-a, taj “dug” nije naplaćen, naprotiv, ostvarena je jedna od najvećih pobjeda Petog korpusa i Armije Republike Bosne i Hercegovine u odbrambeno-oslobodilačkom ratu (1992–1995).

PROČITAJTE I...

Sukobi u Saboru počeli su prilikom rasprave o Nacrtu zakona o poštanskoj štedionici krajem 1910. i početkom 1911. godine, a pokretanje jezičkog i agrarnog pitanja u Saboru prekinulo je definitivno sporazumni rad i dovelo do pregrupiranja i traženja saveznika među političkim grupama te do nastojanja Zemaljske vlade da stvori radnu većinu, sastavljenu od poslanika iz sve tri vjersko-nacionalne grupe

Bez ZAVNOBiH-a, i na njemu izgrađenih institucija javne vlasti, ne bi bilo ni aktualne državne neovisnosti. Bošnjaci su uvijek Bosnu smatrali svojom domovinom, baš kao i danas, te tradiraju sve pozitivne tekovine jedne takve ideje, bez obzira na to u kakvim se povijesnim kontekstima ona razvijala

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!