Dan kad se Hamdo zaljubio u sebe

Trčale su njemu kao mušice, a onda bježale kao od zmije. Možda bi vrijedilo s nekim pouzdanim o tom porazgovarati? Možda?! I pogledao se u prolazu. Svu noć nije spavao. Jutro je bilo čisto kao ogledalo. Namigivalo mu je. Gledao se pažljivo i pitao šta to one vide, što je očito skriveno, jer on ne vidi

Pažljivo se počešljao pred ogledalom, namignuo sebi i krenuo. Sastanak je bio dogovoren ispred Tašlihana, jer se odatle najlakše moglo prošetati do mjesta na koje su mislili poći. A nije ni želio da ga vide njeni roditelji.

Slutio je u njoj uzdrhtalu srnu koja se još nije odlučila hoće li se poigrati s njim ili ne.

Nije došla. Lijepa kao slika, doduše, ali očigledno glupa kao noć. Osma od početka godine, pomisli. Šta sad učiniti?

Ispunio ga je neki ledeni bijes koji mu je dao i privid zadovoljstva što razmišlja sabrano i smireno. Možda se dogodilo nešto što je moglo opravdati ovakav njen postupak. Međutim, bilo je kasno razmišljati o tom. Za sve je bilo kasno. Uostalom, nije ona prva djevojka koja mu je ovakvo nešto učinila. Iza svega je postojala pravilnost koju nikako nije mogao razumjeti. A kamoli opravdati. Trčale su njemu kao mušice, a onda bježale kao od zmije.

Možda bi vrijedilo s nekim pouzdanim o tom porazgovarati?

Možda?! I pogledao se u prolazu.

Svu noć nije spavao.

Jutro je bilo čisto kao ogledalo.

Namigivalo mu je.

Gledao se pažljivo i pitao šta to one vide, što je očito skriveno, jer on ne vidi.

I vidi Hamid da je lijep. Ogledalo ne laže.

Poznavao je jednog liječnika koji je nekako bio uvezan s njegovom porodicom. I potražio ga. Nije doktor u početku htio razgovarati. Jedva ga je uhvatio, u žurbi.

– Hajde, bolan. Previše razmišljaš o tom. A živiš, je li tako?

– Živim. Živim, naravno, ali ja bih htio dužu vezu…

– To će doći samo.

– Kako?

– Kako sam ti rekao.

I ode. Dugo ga poslije toga nije vidio.

Novi razgovor bio je mnogo ozbiljniji. Dogovorio ga je telefonom. Međutim, žurba je nepredvidiva. I šta li mu je taj narcisizam?

– Slušaj, Hamide, tvoj je problem što si narcis, a nisi svjestan da si narcis.

– Kakve veze ima cvijet?!

– Nije riječ o cvijetu. Cvijet je dobio ime po Narcisu, a ne Narcis po cvijetu.

– Znam nekoliko Narcisa i svi su dobili ime kako su dobili, ali nijedan nije nalik na cvijet.

– To je njihov problem. I ostavi se te flore, tj. primijenjene botanike. U pitanju je ozbiljna stvar kad je riječ o toj riječi.

– Ne razumijem je. Ni te riječi o riječima. Sve su to neke mitske riječi.

– Nekad bile. Sad su medicinske. Sve ti je to tako na svijetu.

– Mit / nemit, ali udara i kad ne znaš da udara.

– Priznajem, ništa mudrije nisam čuo od tebe.

– Živi bili pa vidjeli. Tek ćeš čuti.

Tako se završio Hamidov čas psihoanalize.

A Hamid je nakon njega donio svoje sasvim jasne i prosvjetljujuće zaključke.

Koračao je tih dana po gradu odsutno, ne znajući ni gdje ide niti zašto ide. Kad bi se zaustavio, za trenutak, bilo gdje, odjedanput bi shvatio koliko je važno da stoji baš tu, pred izlogom, i gleda u izbor različitih stvari koje će mu izgledno pomoći u izgledu.

I kupovao je. Uređivao se.

A sastanci s doktorom postali su skoro redovni. U gradu. Na ulici.

– A što ti stalno nešto pričaš s onim doktorom? – upita ga jedanput napasna komšinica. Dopadljiva je, doduše, ali opasna mahalska sveznalica i jezičara.

– Kojim doktorom?

– Znaš kojim. Karabajom – i pokaza prstima kao da je neko lud.

– Ne zove se on Karabaja. Uostalom, Karabaić je odavno na onom svijetu. Jeste i moj prijatelj neki doktor doduše, ali ne družim se zato s njim.

– Nego zašto se družiš?

– Porodične stvari. Baš sam tebe čekao da ti kažem.

Gleda u ogledalo, kasnije, brije se i pjevuši.

Sliku svoju ljubim, šapćem svoje ime.

Najednom mu neko kaže srdito glasno:

– Nije Zdravković pjevao sebi.

– Nego kome, bolan?!

A bio je sam u sobi. Jedino ako se doktor nije javio preko radija. Karabaić se zvao Salvator, pomisli. Sve neka znakovita imena.

Prije sna se sjeti da sutra u gradu ima važan neoficijelni razgovor za posao. Možda je zato san bio tako neobičan. Hamdo, mlad i lijep, nalik na poznatog glumca koji glumi uglavnom uloge ljubavnika, stoji na raspuću i ne zna gdje bi krenuo. Jedan od putova vodi do krčme u kojoj uglavnom sjedi i onaj doktor. I Hamdo, inteligentan kakav već jest, shvati u tom trenutku da u ruci drži ogledalce koje potom s gnušanjem baci i osta razočaran jer se ogledalce nije razbilo. Ni drugi se put nije činio obećavajućim. Ličio je više na drvored. To je za šetače, nemam ja tu šta tražiti – pomisli. Kako su se samo rasprostrli. Nude se. “A znam ja kako sve to obično završava.” Jedan je od putova bio ispunjen putokazima. “Nemoj tamo, nemoj onamo…”, ili “Ovdje možeš pronaći to, a tamo ono – ti si sam svoja preporuka.” Činilo se da je to sasvim dobar put. Potreban je samo lukavi putar. A putaru valja platiti. Nije to neka nevolja.

I Hamdo zakorači na izabrani put, kad odnekud dojuri veseo automobil i udari ga svom silinom svoje brzine. Kakva nepravda!

Probudi se Hamdo i ne zna je li živ ili mrtav. Dobar je to put u svakom slučaju, pomisli. A sad na sastanak.

– Kako se ti ono zoveš?

– Hamdo – reče Hamdo.

Gospođa dotičnog zatrepta očima i vidje Hamdo da je u snu napokon izabrao svoj put. Privlačnost je početak, a kasnije ni bjekstvo nije loše.

 

 

 

Prethodni članak

Uvijek donji

PROČITAJTE I...

Imao sam, dakle, plaćen hotel u centru Bostona, ali sam radije želio odsjesti kod nekog od naših ljudi. U hotelima je dosadno i čovjeku naumpadaju svakakve gluposti. Javim se Šehi, za koga sam znao da je boravio prije nekoliko ramazana u Bostonu – to je ta mreža koju samo hodže imaju – da mi sredi konak negdje u Bostonu na tri-četiri večeri. “Smatraj to završenim”, ekspresno mi je odgovorio Šeha, “ima jedan domaćin, sigurno će mu biti drago da te ugosti”

Slušao sam redovno o čovjeku koji se obnoć vraćao kući s druge smjene ili polazio na treću. Jednom je u šumi iznad puta čuo korake. Spazio je kravu. Bila je krvava i zguljena i ukorak je pratila njegov hod nekoliko metara iznad njega. Ha hudi čovjek potrči, potrči i hajvan, on stane, stane i ona. Uz sto muka i strahova, nekako se uspio promoliti u selo. Najednom zakukurikaše pijevci, a ona životinja ga pogleda i krupnim glasom reče

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!