“Da su na srpskoj zemlji napravili džamiju, nikad u njoj ne bih klanjala”

“Nekako je slučaj da mediji polahko odustaju, na izvjestan način, od ove priče, pa je Savez bošnjačkih nevladinih organizacija odlučio da realizira ovaj projekt u želji da za buduće generacije ostane sjećanje i uspomena na lik i djelo nane Fate. I ne samo to, nego da i na ovaj način, u formi filma, skrenemo pažnju domaće i svjetske javnosti na njenu borbu protiv diskriminacije, protiv nepravde koja joj se sistematski čini u manjem bosanskohercegovačkom entitetu od vlasti RS-a, koja, evo, više od dvije decenije ne želi da ukloni bespravno sagrađenu crkvu”

 

U Multimedijalnom centru Kovači u Sarajevu održana je premijera filma Nana Fata – bosanska heroina. Autor je filma Enes Hotić, a snimanje je pokrenuto na inicijativu Saveza bošnjačkih nevladinih organizacija. Na početku predstavljanja filma istaknuto je da je film o nani Fati Orlović snimljen s namjerom skretanja pažnje domaće i svjetske javnosti na otpor i borbu starice Bošnjakinje koja se godinama bori protiv sistema u RS-u kako bi se iz njene avlije uklonila bespravno izgrađena inat-crkva. Dodano je i to da je u borbi protiv zuluma nana Fata postala simbol borbe svim Bošnjacima i muslimanima i primjer kako se može i treba boriti za djedovinu i domovinu Bosnu i Hercegovinu, te da je ona i reprezentativan primjer koji oslikava svu gorčinu povratnika Bošnjaka u RS-u.

Treba se prisjetiti da je 1996. godine u avliji nane Fate u Konjević-Polju potpuno bespravno izgrađena pravoslavna crkva koja i danas netaknuta stoji na istom mjestu. Fata Orlović je nakon toga sama krenula u borbu protiv ovakve nezakonite radnje. Međutim, nakon brojnih tužbi, ročišta i sudskih presuda u njenu korist, crkva nikad nije uklonjena. Mirsad Spahić, predsjednik Saveza bošnjačkih nevladinih organizacija, objašnjava da se ideja za ovaj film rodila prije dvije godine, u želji da se ponovo u fokus stavi priča o nani Fati, priča koja nije doživjela svoj pravedan završetak.

“OD NANE FATE TREBA UČITI”

“Nekako je slučaj da mediji polahko odustaju, na izvjestan način, od ove priče, pa je Savez bošnjačkih nevladinih organizacija odlučio da realizira ovaj projekt u želji da za buduće generacije ostane sjećanje i uspomena na lik i djelo nane Fate. I ne samo to, nego da i na ovaj način, u formi filma, skrenemo pažnju domaće i svjetske javnosti na njenu borbu protiv diskriminacije, protiv nepravde koja joj se sistematski čini u manjem bosanskohercegovačkom entitetu od vlasti RS-a, koja, evo, više od dvije decenije ne želi da ukloni bespravno sagrađenu crkvu i konačno dovede ovu priču do kraja. Tako da je ovaj film poziv i proziv svima nama, a posebno onima koji su preuzeli brigu, odnosno koji su odgovorni, da u skladu sa zakonskim normama učinimo više i za nanu Fatu, kao i za sve koji su u našoj zemlji obespravljeni”, poručuje Spahić, ističući i univerzalnu dimenziju ovog filma: “Svi ti obespravljeni ljudi su u velikoj potrebi i čekaju našu pomoć. Eto, tako smo se odlučili i završili ovaj projekt, pa se sada nadamo da ćemo im njegovom prezentacijom pomoći, kako večeras, tako i u onome svemu što poslije ovoga slijedi, gdje će masovno, po svim bosanskohercegovačkim gradovima, kao i u dijaspori, ovaj film biti prikazivan. Imamo velika očekivanja da ćemo na ovaj način snažno utjecati na svijest svih ljudi, pa i onih koji su odgovorni za rješavanje ovog pitanja.”

Autor filma Enes Hotić poručio je da dokumentarni film Nana Fata – bosanska heroina oslikava svu gorčinu i bol Bošnjaka povratnika u RS-u.

“Gospođa Fata Orlović reprezentativan je primjer te vrste zuluma koja se čini istim onim ljudima kojima je neko prije dvadeset i kusur godina opljačkao, silovao, pobio njihove najmilije i, u konačnici, njih same protjerao s njihovih ognjišta. Naravno, sve se to desilo naočigled cijelog svijeta u srcu demokratske Evrope. Desio se genocid. Kada neko u vašoj avliji, bez vašeg blagoslova i odobrenja, izgradi crkvu, džamiju, ili neki drugi objekt, onda to nedvosmisleno predstavlja pravni prestup. A u međuvremenu, time se ukazuje i na jednu jako bitnu činjenicu, a to je da mračne sile koje su ovim prostorima harale devedesetih godina prošlog stoljeća još traju. Ta je ideologija živa i aktivna, doduše, danas kroz nešto perfidnije metode u odnosu na one iz devedesetih. Naša nana Fata je osoba od koje bismo mnogi mogli učiti o hrabrosti, o žrtvi, pincipijelnosti, predanosti, saburu, te o tom lijepom bosanskom inatu. Ali, nana Fata nije samo dobar čovjek. Ova žena je uistinu jedna velika, velika heroina”, zaključio je Hotić.

Specijalna gošća premijere bila je nana Fata Orlović, koja je poručila da nikako neće odustati od svoje borbe. “Ja 15 godina hodam po sudu i 15 godina vodim borbu s narodom srpskim. A oni bi sve dali da pobijede, čak bi i naše efendije nagradili da za njima krenu. Ali moj narod nije takav. Ja se za njega borim i šutim, i drugo nemam ništa. A taj isti narod je više nezahvalan. Što su mi god bliži, to su sve više nezahvalni. Jer, oni misle, kada bih ja napustila svoju borbu, da bi svima njima bilo bolje. A nije tako i ja to ne mogu. A ima i dobrijeh ljudi, a ima i dobrijeh mrtvijeh. Jer, da nisu mrtvi legli, mi danas ne bismo hodali. Moramo poštovati ono što je leglo u zemlju, a ne poštujemo ih. Ja više poštujem ono što je poginulo, nego ovo što hoda. A, eto, opet, ima i ljudi.”

Nana Fata je do sada tri puta išla na suđenje, na kojem je, prema njenim riječima, niko ništa nije pitao. “A onda sam dreknula pa im kazala da ja ne mrzim nijednu vjeru. Meni moja vjera, njima njihova. Što se tiče njihove vjere, neka je oni čuvaju i ja to ne mrzim, ali mrzim da je čuvaju u mojoj avliji. Pravi Srbin treba da zna da je to tako, koga je majka rodila i on je upitao: ‘Majka, jesam li ja Srbin, jesam’, eh on mora isto da kaže: ‘Ono je njezino i u pravu je žena.’ Crkva meni ne treba. Ona nema nikakve veze s vjerom, već s nacionalizmom. A u crkvu niko ne dolazi, nejma tu nikako Srba, sve odselilo. I ko će ti onda u nju dolaziti?! Ja da znam da su neđe ubili Srbe i na njihovoj zemlji napravili džamiju, nikad ne bih klanjala u njoj, jer krv je svačija jenaka. Ja bih išla da je oborim, tamam da je Mustafa Cerić sagradio. Ali, slađe bih išla da oborim njegovu džamiju, nego ovu crkvu. Jer, s njima sam u sukobu, a s Mustafom i Islamskom zajednicom nisam”, pojašnjava nana Fata.

“TO JE MOJA ZEMLJA, PA TAMAM PO NJOJ VRANE HODALE”

Nana Fata tvrdi i kako je u stalnim problemima zbog ovog slučaja, te kako su više od dvadeset puta dolazili da se fizički obračunavaju s njom, zašto je dva puta ležala u bolnici zbog teških fizičkih ozljeda. “To je mržnja, to je tuča. Što je bio oni Uželac, pa kako je naiš'o, zgrabio me za prsa i za ruke da me bije. Ma ko ti je to dozvolio da se tako ponašaš, da žene maltretiraš i biješ, i to ti naka vjera. Nema to veze ni s kakvom vjerom, a ja opet ne mogu reći: ‘Svi su mi Srbi krivi.’ Nikako. A ljudi me pitaju što ja neću da je zaždijem, eto neću. Idi je ti zaždij, ja nisam od tog posla.”

Premijeri filma prisustvovao je i crnogorski mitropolit Mihailo, koji je nani Fati, usred njenog obraćanja medijima, uputio riječi: “Gospođo Fato, ja sam došao ovdje u Sarajevo. Mitropolit sam Crnogorske pravoslavne crkve i došao sam ođe lično tebe da vidim i da te pohvalim da si prava plemenita i dobra žena koja želi svakome dobro. I rečenicu koju si rekla, a mi je ne znamo, ona treba da bude pouka svima. Kada si rekla da je neko bespravno sagradio džamiju, da se ti u njoj nikad ne bi molila, alal ti vera tako. Mi u Crnoj Gori imamo nešto slično kao i vama ođi. Mi na Rumiji, jednoj crnogorskoj planini prema Albaniji, na njenom vrhu je napravljena jedna srpska osmatračnica koju nazivaju srpskom crkvom. Mi je još nismo makli, a ti ćeš prije maknuti ovu svoju, nego mi onu gore. Bogami će ti se maći ta crkva, ja ti to garantujem. Ja sam na tvojoj strani. A i to da znaš, to nije crkva, to je izazov, nacionalistički i neljudski. To ljudi ne rade, i zato kažem ja sam s tvoje strane i ja ti u tome pomažem, a i Crnogorska pravoslavna crkva, da se to makne. Neka te Bog čuva i nek ti dadne zdravlja kao i meni.”

Premijeri je prisustvovao i Nezim Halilović Muderris, član Vijeća Saveza bošnjačkih nevladinih organizacija. “Tu sam, na neki način, i po službenoj dužnosti. Ali, i da nije bilo toga, sve što se tiče afirmacije našeg bošnjačkog bića, odnosno naše domovine i naroda, ja sam uvijek tu. Tako da sam, kada je riječ o premijeri ovog filma, imao dvojaku ulogu, onu službenu, i ovu neformalnu, kao Bošnjak koji je svjestan da postoji nereakcije, ili kasne reakcije tužilaštva, odnosno Suda i odgovornih institucija u manjem bosanskohercegovačkom entitetu. Kada je riječ o kršenju elementarnih ljudskih prava u slučaju nane Fate Orlović, mogu kazati da smo svi mi dužni tu istinu proširiti i pokušati da utječemo kako bi se riješio ovaj problem. Mi smo film gledali još u radnoj verziji, tako da mogu kazati da je urađen izuzetno profesionalno, pa se nadam da će imati dobar utjecaj na gledalačku publiku. On ne prikazuje samo običnu borbu jedne žene Bošnjakinje koja se bori za svoje pravo, već film govori o kršenju ljudskih prava na više mjesta i situacija u manjem entitetu, gdje, nažalost, institucije ne reagiraju na adekvatan način”, tvrdi Halilović.

A nana Fata pojašnjava da je njena borba višeslojna, te da se ne sastoji isključivo u traženju prava koja svakom čovjeku pripadaju. Da, ona hoće svoju avliju, ali istovremeno, većinu njene porodice ubili su tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, a ostatak protjerali u, kako i sama kaže, kršćansku zemlju. Sada živi sama i u tome je, zapravo, njena najveća borba.

“Mene ne interesuje njihova crkva, mene ne interesuju oni. A ja nemam 22 svoja sestrića i bratića. Nemam svojijeh deset Orlovića. Što je glavno, nemam ni svoga Šaćira. Djecu su mi išćerali u kršćansku zemlju pa ih ne vidim ni u deset godina jednom. Ja, da ne volim svoj narod i svoju zemlju, ne bih ovo radila. Nudili su mi dva i po miliona maraka da odustanem od svoje zemlje. Za te pare sam mogla kupiti hiljadu puta više zemlje u Americi, a sva su mi djeca tamo. A ja neću, hoću da ostanem ovdje da kažem svijetu da je to moje, pa tamam po njoj vrane hodale. Ne moraju se moji na nju nikad vratiti, ni djeca na njoj nikad poigrati, ali ja hoću da to zagradim i da kažem da je to moje. A ima i mog naroda, nek igraju fudbala na njoj, bolje neg’ crkva. A ima dolje u polju srpske zemlje, što nisu na njoj pravili, ja je nikad ne bih ni pogledala. A znate li vi kada neko ima jedanaestoro unučadi, pa tri snahe, a četiri zeta i četiri šćeri, pa kad pogledaš, a meni nema ko ni vode da dohvati. Znate li kako je to?”

 

PROČITAJTE I...

Bošnjaci moraju konačno shvatiti ono što drugi već odavno znaju: u današnjem svijetu kultura je sjećanja vrijednost, čak neka vrsta društvenog kapitala koji se mora pomno čuvati jer će ga, ukoliko ga se poput zlatnog dukata nemarno ostavi na putu, neko drugi uzeti i zloupotrijebiti u vlastite svrhe.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!