“Da se nikada i nikome ne ponovi Srebrenica” događa se Rohinjama

Gledajući slike užasa koje dolaze iz ove daleke zemlje i uplakane majke s djecom, kao da vidim sebe u julu 1995. godine. Tada sam imao osam godina i, držeći majčinu ruku, strepio sam od straha. Tako strepe i djeca u Mijanmaru. Nažalost, mnoga su ubijena

Bosna, Palestina, Sirija, Mijanmar… Srebrenica, Gaza, Halep, Arakan. U Mijanmaru se trenutno dešava genocid. Najbrutalniji oblik zločina – GENOCID. Žrtve su muslimani – narod Rohinje koji živi u zapadnom dijelu Mijanmara, uglavnom u području Arakana. Najugroženija nacionalna manjina na svijetu žrtva je većinskog budističkog stanovništva, a riječ je o autohtonom narodu na tom području, što im se osporava. Oni koji bi da ih nema kažu da su doseljeni za vrijeme kolonijalne vlasti Britanaca nad ovim područjem, te da zbog toga ne pripadaju mjestu gdje su rođeni i gdje su stoljećima živjeli njihovi preci. Od 1982. godine uskraćene su im i ukinute temeljne građanske slobode i prava te su bez prava na državljanstvo.

Progon i stradanje traje decenijama, a u posljednje vrijeme je kulminiralo. Koliko je mrtvih, ne zna se tačno, ali zna se da je više od 350 hiljada protjeranih. Njihove su kuće spaljene, a članovi porodice ubijeni. Ne tako davno, Bošnjaci su slično proživljavali. Gledajući slike užasa koje dolaze iz ove daleke zemlje i uplakane majke s djecom, kao da vidim sebe u julu 1995. godine. Tada sam imao osam godina i, držeći majčinu ruku, strepio sam od straha. Tako strepe i djeca u Mijanmaru. Nažalost, mnoga su ubijena.

Pokušavajući da pobjegnu pred smrću i dođu do Bangladeša, majke s djecom u naručju kao da idu istim stopama majki i djece Srebrenice. Teške su te stope. Zbog toga što sam preživio stradanje Bošnjaka u Srebrenici 1995. godine, zbog toga što je moj otac danima putovao preko šuma da dođe do slobodne teritorije, zbog toga što je hiljade Bošnjaka ubijeno na sličan način, zbog toga na svojoj vlastitoj koži osjećam stradanje Rohinja i najdublje suosjećam iako doskoro nisam znao ni da postoje.

Suosjećam i zbog toga što je tada, kao i sada, svijet šutio. Svjetski “mirotvorci” i danas nijemo šute i prave se slijepi pred užasom koji se dešava. Šta smo mogli vidjeti do sada, osim da se Turska javno uključila i pokušava pomoći? O genocidu nad Rohinjama svjedoče potresne slike i snimci ubijene, spaljene, obješene, utopljene, raskomadane djece, žena, mladića, staraca. O genocidu u Srebrenici svjedoče danas preživjeli, svjedoče haške presude, svjedoče snimci ubijanja srebreničkih dječaka i muškaraca. Stradanje Bošnjaka događalo se na kraju 20. stoljeća, kako vole neki reći u civiliziranoj Evropi, a stradanje Rohinja dešava se u zemlji kojom vlada dobitnica Nobelove nagrade za mir Aung San Suu Kyi. Ona nije pokazala nikakvo protivljenje načinu na koji se tretiraju muslimani Rohinje niti je preduzela bilo kakve mjere u vezi sa zlostavljanjem koje provodi vojska. Govorimo o osobi koja je dobila Nobelovu nagradu za mir, što kao da samo za sebe svjedoči sav užas licemjernog svijeta u kojem živimo.

Teško da će riječi nas iz Srebrenice pomoći Rohinjama, ali ljudska je dužnost i obaveza reći i upozoriti na stradanja nevinog stanovništva ma gdje ono živjelo i ma koje vjere i nacije bilo. Kada kažemo “da se nikada i nigdje ne ponovi Srebrenica”, to treba ozbiljno da mislimo i borimo se da ni jedna majka ne ostane bez svog djeteta, da ni jedno dijete ne osjeti tešku vojničku ruku na svom vratu kao što sam je ja osjetio, da ni jedna kuća ne bude spaljena, ni jedna džamija ili crkva srušena, da ni jedan čovjek ne bude svirepo ubijen i njegovo tijelo bude pronađeno u nekoliko masovnih grobnica. Naše je da govorimo i borimo se za pravdu. Rohinje zaslužuju mir, pravdu i pravo na život.

PROČITAJTE I...

“Analizirajući zakonski tekst kao cjelinu, sa sigurnošću se može utvrditi da on ne predviđa izvođenje nastave u Kantonu Sarajevo na samo jednom od zvaničnih jezika. Ne može se nazivati diskriminacijom to što se nastava neće izvoditi na jeziku koji Ustavom i Zakonom nije priznat kao zvanični jezik. Niti jednim aktom nije utvrđeno postojanje jezika koji bi se imenovao kao ‘bosanski, hrvatski i srpski jezik’”

Edina Solak, Rasprave o jeziku u Bosni i Hercegovini od 1850. do 1914. godine, Institut za jezik, Sarajevo, 2014. godine, 278 stranica Knjiga Rasprave o jeziku u Bosni i Hercegovini od 1850. do 1914. godine Edine Solak među rijetkim je studijama ove vrste koje u obzir uzimaju literaturu i dokumente na osmanskom turskom jeziku. Pisana iz aspekta sociolingvistike, definirajući istovremeno šta je u jezičkoj politici pitanje struke a šta politike, studija na pregledan način predstavlja značaj i kontekst rasprava o jeziku u Bosni i Hercegovini u periodu koji obrađuje te ukazuje na činjenicu da se jezik u Bosni stoljećima nazivao bosanskim.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!