“Da se nikada i nikome ne ponovi Srebrenica” događa se Rohinjama

Gledajući slike užasa koje dolaze iz ove daleke zemlje i uplakane majke s djecom, kao da vidim sebe u julu 1995. godine. Tada sam imao osam godina i, držeći majčinu ruku, strepio sam od straha. Tako strepe i djeca u Mijanmaru. Nažalost, mnoga su ubijena

Bosna, Palestina, Sirija, Mijanmar… Srebrenica, Gaza, Halep, Arakan. U Mijanmaru se trenutno dešava genocid. Najbrutalniji oblik zločina – GENOCID. Žrtve su muslimani – narod Rohinje koji živi u zapadnom dijelu Mijanmara, uglavnom u području Arakana. Najugroženija nacionalna manjina na svijetu žrtva je većinskog budističkog stanovništva, a riječ je o autohtonom narodu na tom području, što im se osporava. Oni koji bi da ih nema kažu da su doseljeni za vrijeme kolonijalne vlasti Britanaca nad ovim područjem, te da zbog toga ne pripadaju mjestu gdje su rođeni i gdje su stoljećima živjeli njihovi preci. Od 1982. godine uskraćene su im i ukinute temeljne građanske slobode i prava te su bez prava na državljanstvo.

Progon i stradanje traje decenijama, a u posljednje vrijeme je kulminiralo. Koliko je mrtvih, ne zna se tačno, ali zna se da je više od 350 hiljada protjeranih. Njihove su kuće spaljene, a članovi porodice ubijeni. Ne tako davno, Bošnjaci su slično proživljavali. Gledajući slike užasa koje dolaze iz ove daleke zemlje i uplakane majke s djecom, kao da vidim sebe u julu 1995. godine. Tada sam imao osam godina i, držeći majčinu ruku, strepio sam od straha. Tako strepe i djeca u Mijanmaru. Nažalost, mnoga su ubijena.

Pokušavajući da pobjegnu pred smrću i dođu do Bangladeša, majke s djecom u naručju kao da idu istim stopama majki i djece Srebrenice. Teške su te stope. Zbog toga što sam preživio stradanje Bošnjaka u Srebrenici 1995. godine, zbog toga što je moj otac danima putovao preko šuma da dođe do slobodne teritorije, zbog toga što je hiljade Bošnjaka ubijeno na sličan način, zbog toga na svojoj vlastitoj koži osjećam stradanje Rohinja i najdublje suosjećam iako doskoro nisam znao ni da postoje.

Suosjećam i zbog toga što je tada, kao i sada, svijet šutio. Svjetski “mirotvorci” i danas nijemo šute i prave se slijepi pred užasom koji se dešava. Šta smo mogli vidjeti do sada, osim da se Turska javno uključila i pokušava pomoći? O genocidu nad Rohinjama svjedoče potresne slike i snimci ubijene, spaljene, obješene, utopljene, raskomadane djece, žena, mladića, staraca. O genocidu u Srebrenici svjedoče danas preživjeli, svjedoče haške presude, svjedoče snimci ubijanja srebreničkih dječaka i muškaraca. Stradanje Bošnjaka događalo se na kraju 20. stoljeća, kako vole neki reći u civiliziranoj Evropi, a stradanje Rohinja dešava se u zemlji kojom vlada dobitnica Nobelove nagrade za mir Aung San Suu Kyi. Ona nije pokazala nikakvo protivljenje načinu na koji se tretiraju muslimani Rohinje niti je preduzela bilo kakve mjere u vezi sa zlostavljanjem koje provodi vojska. Govorimo o osobi koja je dobila Nobelovu nagradu za mir, što kao da samo za sebe svjedoči sav užas licemjernog svijeta u kojem živimo.

Teško da će riječi nas iz Srebrenice pomoći Rohinjama, ali ljudska je dužnost i obaveza reći i upozoriti na stradanja nevinog stanovništva ma gdje ono živjelo i ma koje vjere i nacije bilo. Kada kažemo “da se nikada i nigdje ne ponovi Srebrenica”, to treba ozbiljno da mislimo i borimo se da ni jedna majka ne ostane bez svog djeteta, da ni jedno dijete ne osjeti tešku vojničku ruku na svom vratu kao što sam je ja osjetio, da ni jedna kuća ne bude spaljena, ni jedna džamija ili crkva srušena, da ni jedan čovjek ne bude svirepo ubijen i njegovo tijelo bude pronađeno u nekoliko masovnih grobnica. Naše je da govorimo i borimo se za pravdu. Rohinje zaslužuju mir, pravdu i pravo na život.

PROČITAJTE I...

Edis Mulalić, sveznalica i djelitelj lekcija, ponaša se, u najmanju ruku, kao čovjek koji je osvajao prvenstva i kupove kao trener. A, ustvari, bilanca je jasna. Radeći kao trener, Željezničar nije doveo do Evrope, sačuvao je crnogorski Dečić od ispadanja, a Mladost je spustio stepenicu niže, pa je igrao ligu za opstanak.

Uzgoj malina u Bosanskoj krajini, kako trenutno stvari stoje, ipak neće dovesti do snažnog privrednog zamaha, kako se na početku očekivalo. Razloga je više, a glavni su, tvrdi Sulejman Kišmetović, slaba otkupna cijena i neredovni poticaji od države. U posljednje vrijeme javlja se i problem naplativosti novca od otkupljivača koje malinari čekaju i po godinu kako bi dobili svoj pošteno zarađeni novac, a sada se nedostatak radne snage nameće kao glavni problem

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!