Da se Dodik za vrijeme rata barem fotografirao s Mladićem, lakše bi mu bilo

Što se Srba u Republici Srpskoj, pa i u samoj Srbiji tiče, van je svake sumnje da je svakim danom sve manje onih koji Radovana Karadžića i Ratka Mladića doživljavaju kao heroje. To što, međutim, takva vrsta intimnog doživljaja još uvijek nema snažniju javnu prođu jeste problem politike koja se još uvijek nije oslobodila ambicija koje su devedesetih pokrenule ratnu mašineriju na prostoru bivše Jugoslavije. Dodik je u tom smislu najilustrativniji primjer

Ne treba gajiti prevelike nade da će se u nekom skorijem vremenu sjećanje na žrtve genocida u Srebrenici obilježavati samo na način koji bi za cilj imao samo osudu zločina. Atmosfera na svjetskim relacijama od samog početka nije bila naklonjena takvom pristupu, a prisjetimo se vremena kada su Ujedinjeni narodi javno demonstrirali vlastitu nemoć da stanu u zaštitu “zaštićene”, a kamoli nezaštićenih zona, kada su svakome ko iole misli jasno stavili do znanja da su ništa drugo do najobičnija igračka u rukama velikih sila. Nespremnost da preuzmu krivicu za zločin koji se dogodio ostavila je dovoljno prostora za manipulaciju, ne samo različita viđenja i poimanja nego i sam čin sjećanja na najveći masakr koji se na evropskom tlu dogodio nakon Drugog svjetskog rata.

Takav odnos, uz nedopustivu sporost Haga kao najodgovornije pravosudne institucije u procesuiranju zločina, samo je nastavak jedne nedosljedne politike koja je suštinski omogućila da se pokolj može obilježavati na dva načina. Jedni će se tako s bolom i tugom prisjećati nedužnih žrtava; drugi će u činu masovne likvidacije prepoznavati i veličati izvršioce i nalogodavce “herojskog” obračuna s nemoćnim i nenaoružanim i sve to uzdići na razinu nacionalnog ponosa, i to još u skladu s “demokratskim pravima i slobodama”.

Samo u atmosferi potpunog “demokratskog ludila”, koji je prije dvije i po hiljade godina nagovijestila “prva žrtva demokratije”, glasoviti grčki filozof Sokrat, upozoravajući da će upravo takvo društvo “važne uloge podariti huljama, lopovima i prevarantima”, moguće je izgovoriti riječi koje je povodom najave banjalučkog okupljanja podrške Ratku Mladiću, jednom od najodgovornijih za masovni pokolj u Srebrenici, izgovorio prvi čovjek manjeg bh. entiteta Milorad Dodik. “Mi nismo zemlja koja ugrožava pravo mišljenja i okupljanja”, izjavio je Dodik komentirajući odluku banjalučke policije da odobri kasnije ipak zabranjeni skup podrške haškom optuženiku.

Razmatrati poruke “Zavetnika” o Mladiću, kojeg ovo udruženje naziva najvećim srpskim junakom dvadesetog stoljeća, nije izazov za raspravu, nego predstavlja svojevrsno udaljavanje od teme. Naime, više je od besmislice upuštati se u bilo kakvu raspravu o najbjednijim kukavicama, jer samo su naoružane kukavice spremne pokazivati “herojstvo” nad nenaoružanim i nemoćnim. To je naprosto aksiom koji odbija i samu pomisao na bilo kakva različita poimanja. Dodikova “demokratska otvorenost”, koja u jednom, van svake sumnje, zatrovanom svijetu ne nailazi na prepreku, jeste suštinski problem o kojem treba govoriti.

Što se Srba u Republici Srpskoj, pa i u samoj Srbiji tiče, van je svake sumnje da je svakim danom sve manje onih koji Radovana Karadžića i Ratka Mladića doživljavaju kao heroje. To što, međutim, takva vrsta intimnog doživljaja još uvijek nema snažniju javnu prođu jeste problem politike koja se još uvijek nije oslobodila ambicija koje su devedesetih pokrenule ratnu mašineriju na prostoru bivše Jugoslavije. Dodik je u tom smislu najilustrativniji primjer, jer on se svim silama trudi da, iskazivanjem dobre volje spram svih mogućih inicijativa iz zločinačkih krugova, opravda vlastito odsustvo “energičnijeg angažmana” u vrijeme rata. Da ga je barem kamera uhvatila negdje blizu Mladića u to vrijeme, lakše bi mu bilo. Ali, kako nije, on se više nego vidljivo, u pojedinim momentima i napadno, dodvorava četnicima i njihovoj ideologiji, nastojeći im staviti do znanja da se i on tu negdje vrtio na svoj način dajući doprinos srpskim junacima koji su se herojski, pod vodstvom najvećeg srpskog junaka dvadesetog stoljeća, obračunali s nenaoružanim protivnicima, ženama, djecom.

 

Njih više od osam hiljada.

Prethodni članak

NIKAD DRUMOM, UVIJEK ŠUMOM

Sljedeći članak

Muke višeg reda

PROČITAJTE I...

Našao sam se u potpuno nepoznatom kvartu Damaska i beizdejno šetao. Nakon nekog vremena, našao sam se u aleji s luksuznim građevinama. Očigledno je to bio rezidencijalni dio grada. Ispred jedne vile prišao mi je stražar i ljutito zagrmio na mene. Pokušavao sam objasniti kako sam dospio tu, ali nije pilo vode. Tek kada sam, na upit odakle dolazim, spomenuo svoju zemlju, lice smrknutog brkice razvedrilo se. Počeo me je grliti i skoro kroz plač govoriti o Bosni

U neko od stabala znali smo se u jurnjavi zabiti sankama, pa se i dan danas pipa mjesto gdje je nekada davno stršila ogromna čvoruga. Drugo neko stablo bilo je zaklon za vrijeme odsudnih borbi s “adnanovcima”, susjednom rajom. Treće vraća sjećanje na takmičenje u gađanju plastičnim praćkama kupljenim u Robnoj kući. Četvrto je sakrivalo pogled na komšinicu koja se presvlačila. Svako stablo na Džidžikovcu krije nešto, taj neki naš duboko prepleteni zajednički život

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!