fbpx

Da nije bilo Seada Rekića, mi danas ne bismo pričali u Mostaru

“Mi svi znamo ko je bio Sead Rekić i šta je sve uradio za organiziranje policije i za odbranu Mostara. Vjerujte mi, da ga nije bilo u tim prvim danima u pomoći nama, sigurno ne bi bilo sve ovako, ne bismo ovdje pričali. A to što neki pričaju, ma dajte. Sead Rekić zatim odlazi u Pazarić, a za njim kreće jedan dio rezervne policije. Eto, toliko su mu vjerovali, a vi vjerujte meni i mi smo se s njima ponosili s obzirom na to kakve su rezultate postizali”, odlučan je mostarski ratni načelnik policije Safet Memić, tvrdeći da je policija bila začetnik odbrane Mostara i rasadnik boraca i heroja

 

Piše: Filip Mursel BEGOVIĆ

 

Istina o ratnom putu brigadira Armije BiH Seada Rekića na najbolji način može se rekonstruirati kroz svjedočenja njegovih suboraca i boraca koje je obučavao i predvodio u borbi. “Uvijek uz nas ili ispred nas”, govore svi redom, “što isključuje bilo kakvu mogućnost da je radio za neprijateljsku stranu, jer mi bismo to kroz sve bitke u kojima nas je vodio vrlo brzo skontali.”

Naime, Rekića se desetljećima po medijima razvlačilo da je bio agent KOS-a u redovima Armije RBiH, i to pozivajući se na njegovo priznanje koje je dato nakon višemjesečnih zvjerskih mučenja od marta do maja 1993. godine u prostorijama ratne Službe državne bezbjednosti u Sarajevu, iznuđeno najgorim zamislivim nasiljem. Naime, Rekićeva iznuđena izjava bila je u službi urotničke želje da se iz vodstva Armije RBiH uklone najsposobniji oficiri, što bi direktno pogodovalo neprijatelju. Rekić je u intervjuu za prošli broj Stava ocijenio: “To su radili nekada, a rade to isto i danas, zato se moj lažni i pod mučenjem iznuđeni iskaz stalno ponavlja u medijima koje plaćaju ili s kojim upravljaju isti ljudi koji su radili na štetu odbrane BiH.”

Rekić je 1994. godine od Okružnog vojnog suda u Sarajevu, a iste godine od Vrhovnog suda BiH, od tih optužbi oslobođen izuzimanjem iznuđenog priznanja, da bi se ponovo priključio u odbranu BiH od agresije, i to kao komandant elitnog diverzantskog odreda 3. korpusa Armije BiH. Njegov ratni put rekonstruirali smo kroz svjedočenja njegovih boraca i suboraca, počevši od Mostara (1991–1992), a zatim hadžićkog ratišta (1992–1993), pa do zeničko-dobojskog ratišta (1994–1995). Njihove priče u potpunosti bacaju sasvim drugo svjetlo o Seadu Rekiću, opisujući ga kao iskrenog patriotu, hrabrog borca i komandanta te vrhunskog oficira koji je u borbi ranjavan više puta, a čije su stručno znanje i obučenost, uz to što je bilo iznimno vojno efikasno, spasili veliki broj nepotrebnih žrtava na svim ratištima na kojima je sudjelovao.

Uspostavljanjem Rekićeve doktrine na raznim ratištima omogućeno je izuzetno uspješno suprotstavljanje daleko jačem, organiziranijem i daleko bolje naoružanom neprijatelju, što je rezultiralo očuvanjem slobodne teritorije, a kasnije i njenim oslobađanjem uz minimalne gubitke.

Kad su ga novi borci pitali šta im obećava ako dođu u njegovu jedinicu, svjedoče da im je Rekić odgovarao: “Znoj, krv i smrt.” Imali su povjerenje u harizmatičnog komandanta i svi su ga bespogovorno slijedili u borbi. Slijede ga i danas.

MEĐU NAJBOLJIM OFICIRIMA SVOJE GENERACIJE

Prije svega je bitno istaći s kojim vojnim referencama i pod kojim se okolnostima Sead Rekić uključuje u odbranu BiH od agresije. Vojnu akademiju kopnene vojske, smjer pješadija, umirovljeni brigadir Armije BiH Sead Rekić pohađa u periodu od 1975. do 1979. godine. Po završetku akademije, kao jedan od najboljih studenata, zadržan je kao komandir voda prve godine pitomcima Srednje vojne škole u Sarajevu. Poslije dvije godine stiže prekomanda u Lukavicu kod Sarajeva, gdje vrši dužnost komandira čete u prvom bataljonu 49. motorizovane brigade. U to je vrijeme njegova četa proglašena najboljom jedinicom tog ranga u diviziji.

Nakon četiri godine, postavljen je za zamjenika komandanta bataljona gotovih snaga na čelu s majorom Asimom Džambasovićem, koji je u toku rata bio načelnik štaba u komandi 1. korpusa Armije BiH, a kasnije i načelnik Operativne uprave u Generalštabu Armije BiH. Iste je godine zbog visokih rezultata u radu postavljen za komandanta 2. bataljona također gotovih snaga, gdje mu je zamjenik bio tada kapetan prve klase Nehru Ganić, oficir koji je u Armiji RBiH napredovao do čina generala. Tokom 1988. godine postavljen je na dužnost komandanta 288. samostalnog bataljona Vojne policije, i u to vrijeme zamjenik mu je Momir Tomčić, a pomoćnik za moral Sifet Podžić, koji je u toku rata u BiH bio komandant 101. motorizovane brigade 1. korpusa, a poslije rata na dužnosti komandanta 5. korpusa, a potom komandant Zajedničke komande Oružanih snaga BiH.

Tokom 1990. godine Sead Rekić pohađa Komandno-štabnu školu u Beogradu, gdje završava prvu godinu školovanja (zanimljivo, a o tome će biti riječi u narednom feljtonu, u klasi sa Seferom Halilovićem), a zatim krajem ljeta 1991. godine prelazi u Savezni sekretarijat za unutrašnje poslove na dužnost zamjenika komandanta brigade policije za specijalna dejstva. Godine 1991. Rekić je dio inspekcijskog tima Saveznog SUP-a, koji je vršio inspekcijski nadzor jednog dijela Centra službi javne bezbjednosti i Republičkog MUP-a u BiH. Tada je pozvan od ministra unutrašnjih poslova Alije Delimustafića, koji u prisustvu Omera Behmena s Rekićem obavlja razgovor s prijedlogom da pređe u Republički MUP u Sarajevu, gdje mu se u to vrijeme nalazi obitelj. Rekić oduševljeno pristaje da se riješi službe u Beogradu, gdje je prepoznao neprijateljsko raspoloženje i smjer u kojem je krenula velikosrpska politika. O prelasku u Republički MUP iz Saveznog SUP‑a Rekić je najavio da će iscrpno pisati.

Ako govorimo s aspekta stručnosti ili pak obučenosti i sposobnosti, mogli bismo konstatirati da je Rekićev povratak u BiH po zahtjevu iz Sarajeva, i nakon odobrenja nadležnih u Beogradu, u to vrijeme bio veliki dobitak za Republički MUP. Naime, kao zamjenik komandanta elitne brigade policije za specijalna dejstva, bio je jedini oficir iz njegove generacije koji je bio na tako visokim dužnostima, a u BiH dolazi sa stručnim znanjima koja će ubrzo uveliko pomoći u odbrani BiH od agresije. Dakle, vojna karijera Seada Rekića u bivšoj JNA potpuno je bila posvećena komandnim dužnostima, od komandira voda do komandanta samostalnog bataljona Vojne policije, što je bio ekvivalent puka-brigade, da bi potom prešao u redove specijalne policije u Beogradu, a zatim u Sarajevu i Mostaru. Dakle, u vojnoj karijeri Rekić je bio postavljan na dužnosti koje su bile predviđene čak i do tri čina više nego što je u tom trenutku imao, i to je bio veoma rijedak slučaj u to vrijeme. Ovim se isključuje mogućnost, što nam je i sam Rekić potvrdio, da je za vrijeme svoje službe u bivšoj JNA bio na funkcijama u vojnom obavještajnom ili kontraobavještajnom sektoru, a kamoli da je bio major KOS-a, kako je neprestano lažno etiketiran u medijima.

REKIĆEVA PRESUDNA ULOGA U ORGANIZIRANJU ODBRANE MOSTARA

O ulozi Seada Rekića u Mostaru, gdje ga šalje Avdo Hebib, može ponajbolje govoriti Safet Memić, načelnik policije Stanice javne bezbjednosti Mostar, nakon toga načelnik policije Centra javne bezbjednosti Mostar i načelnik Specijalne policije Bosna 4 u Mostaru. Ugled i ratni put Safeta Memića, danas se nalazi u više nego zasluženoj mirovini, u Mostaru je neosporan, a sjeća se da je Rekić u Mostar poslat s Krešimirom Markićem krajem 1991. godine.

“Markić je djelovao više kao politička figura, a Rekić kao operativac, čovjek od struke i čovjek koji je imao zadatak od Republičkog MUP-a da ustroji kompletnu policiju u Mostaru. Mislim da je, što se tiče operativnog djela, Rekić najviše sarađivao sa mnom, jer sam u to vrijeme bio načelnik policije i mi smo bili zajedno svaki dan. Ovo što ću sada govoriti odnosi se na vrijeme od našeg upoznavanja pa do njegovog odlaska u Pazarić. Rekić ima izuzetne zasluge vezane za formiranje odbrane Mostara unutar policijskih struktura, kako aktivne policije, tako i rezervnog sastava policije, a kasnije pravljenja specijalne jedinice na nivou Centra službe bezbjednosti Mostar”, kaže Memić i dodaje da je upravo ova policijska snaga bila ključna u organiziranju odbrane Mostara. Naime, u gradu na Neretvi odbrana se dominantno konstituirala upravo kroz policijske strukture, a ne kroz Teritorijalnu odbranu ili Patriotsku ligu, Zelene beretke i ostale strukture koje su bile odlučujuće u prvoj godini organiziranja odbrane na nivou BiH, sve do punog i sustavnog organiziranja Armije RBiH. 19. septembra 1991. godine, po naredbi Predsjedništva BiH, u Mostaru je mobiliziran rezervni sastav policije, a unutar toga je bilo organizirano ukupno 13 policijskih stanica.

“Po rukovođenju Rekića, odnosno njegovim preporukama, ovdje u Mostaru sve je funkcioniralo maksimalno dobro i profesionalno. On je kod građana Mostara, kod svih policajaca, ali i mene, uživao povjerenje i opće prihvaćanje. Ako biste upitali, mnogi bi se građani Mostara i danas sjetili Seada Rekića i njegovih zasluga. Po njegovim dolaskom, stvari su se posložile i policija je apsolutno funkcionirala. Naše zasluge u odbrani Mostara dobro su poznate, a unutar tih zasluga veliki je udio Seada Rekića. Ako bi iko bio kompetentan da ocjeni te njegove zasluge, to sam ja. Ako bih bio neskroman, rekao bih da sam najkompetentniji jer sam bio na čelu uniformiranog djela policije, a sa mnom je svaki dan bio Sead Rekić. Ako biste me upitali za ocjenu dok je boravio u Mostaru, od 1 do 5, njegova bi bila čista petica”, kaže Memić.

Jedna od potvora na Seada Rekića bila je da je on, poslat kao neprijateljski špijun, započeo rat u Mostaru. Na to Memić burno reagira:

“Nema ništa od toga. Tako mogu samo zlobnici pričati, a mi svi znamo ko je bio Sead Rekić i šta je sve uradio za organiziranje policije i za odbranu Mostara. Vjerujte mi, da ga nije bilo u tim prvim danima u pomoći nama, sigurno ne bi bilo sve ovako, ne bismo ovdje pričali. A to što neki pričaju, ma dajte. Sead Rekić zatim odlazi u Pazarić, a za njim kreće jedan dio rezervne policije. Eto, toliko su mu vjerovali, a vi vjerujte meni i mi smo se s njima ponosili s obzirom na to kakve su rezultate postizali”, odlučan je Memić i ponavlja da je policija bila začetnik odbrane Mostara te rasadnik boraca i heroja.

“Vjerujte, sa mnom je najviše sarađivao. Znali smo dan i noć biti na terenu zajedno i nikada, ali nikada nije bio iza mene. Uvijek je bio pored mene ili ispred mene. Da je on taj kakvim su ga opisali, ne bi se tako ponašao. Laži o Rekiću pisali su i izmišljali ljudi koji su po svojem mentalnom sklopu i odnosu prema domovini dezerteri. Pa vidite, ja sam 2. juna 1992. godine teško ranjen i operiran. Kad sam se vratio s oporavka, Sejo je već bio s jedinicom u Pazariću. Kad je čuo da sam se vratio, on je po mene poslao vozilo i ja sam ga posjetio u Pazariću. I tada sam se uvjerio o kakvom profesionalcu je riječ jer do tada nisam vidio organiziraniju jedinicu, da svaki zna šta radi i gdje mu je mjesto. Nikad tu razinu vojnog organiziranja i tu vrstu sposobnosti nisam do tada vidio. Onaj ko se dokazao u ratu, taj je poslije rata stavio tačku. Oni koji u ratu nisu dali doprinos, ti se poslije rata žele dokazivati pa se uvaljuju u politiku i sad su pred njima mikrofoni i sad bi oni svjedočili šta je bilo u ratu. Ne mogu takvi svjedočiti ratnu historiju, o njoj mogu svjedočiti ljudi poput Seada Rekića, jer oni su je pravili. Sve što sam vam rekao, iza toga stojim. Ako neko misli drugačije i da je nešto drugo istina, evo, ja sam adresa, pa da vidimo, da sjednemo i da razgovaramo”, poručuje Memić.

ZBOG REKIĆEVA KOMANDIRANJA MALO SE GINE, A PUNO TERITORIJA OSVAJA

O Rekićevoj borbi u vezi sa suzbijanjem i hvatanjem četničkih terorista i rezervista JNA koji su divljali po Mostaru svjedoči i inspektor za posebne namjene Republičkog MUP-a Abdulah Grebo.

“U vrijeme 1991. sam iz Republičkog MUP-a u Sarajevu poslan s jednom radnom grupom i s posebnim zadacima, da se u Mostaru smire tenzije i po mogućnosti otklone uzroci i posljedice nemilih događaja i da se nađe rješenje za miran razgovor. Seada Rekića susrećem i upoznajem u Mostaru. Bilo je više događaja gdje su vojnici iz kasarni JNA dejstvovali po lokomotivi i putničkim vozilima. U Mostaru uveliko kuha. Moj zadatak bio je da omogućim slobodan protok tih roba i putnika. Ja sam to postigao, ali u Mostaru su postavljene barikade, provociranje je bilo sa svih strana.

JNA rezervisti patroliraju s dugim cijevima desnom stranom Mostara, što uzrujava i plaši građane Mostara. Tražio se sastanak s komandom JNA i tada Sejo odigrava veliku ulogu jer poznaje damar armije i s njima pregovara i te patrole sprečava. Na tim razgovorima Rekić upozorava komandanta kasarne bivše JNA da je upućivanje takvih patrola koje koriste i snajpere potpuno kontraproduktivno jer plaše narod i djecu, ugrožavaju sigurnost građana, stvaraju nepovjerenje kod građana i da je to u suprotnosti i s bilo kojim pravilima. Također, Sejo govori komandantu te kasarne da će i policija slati po gradu svoje daleko jače patrole i da će osiguravati javni red i mir. Rekić na taj način uspijeva i od tada vojne patrole nisu boravile u gradu, čime smo na veoma mudar način ovladali i kontrolirali grad Mostar”, kaže Grebo.

“Ministar Pušina nam je dao zadatak da, kako god znamo, izvučemo prislušnu opremu iz policijske stanice Bileće i prebacimo u Mostar. Ta oprema bila je vlasništvo Republičkog MUP-a, oduzeta od JNA i korištena za dubrovačko ratište. Sead i ja smo tu opremu digli na prevaru. Da je taj dežurni koji se zvao Risto shvatio da smo ga prevarili, sve bi bilo blokirano i mi bismo vjerovatno bili ubijeni. Meni je tada Rekić rekao: ‘Ako budem ranjen, ti mene dovrši, a ako ti budeš ranjen, ja ću tebe.’ Mi smo se iz Bileće jedva izvukli preko Stoca, zaobilazeći četničke barikade. Oprema je teško stala u službenog Golfa 2, i čak je jedan dio bio u Sejinom krilu. Dok sam ja vozio, Rekić je u rukama držao otkočen hekler i pištolj s municijom u cijevi i bio spreman da u slučaju potrebe, pucajući iz oružja, osigura naš nasilni prolazak. Snimljene kasete koje su bile uz opremu kasnije su Hrvati koristili u Hagu na suđenjima za dubrovačko ratište”, kaže Grebo, koji je s Rekićem aktivno obilazio hercegovačka sela i lobirao među narodom da sudjeluju na referendumu za nezavisnost BiH. Grebo tvrdi da je uloga Rekića u Mostaru bila vrlo pozitivna  i da je uvijek štitio interese Bošnjaka i pri tome pokazao izuzetnu hrabrost i požrtvovnost.

“Djelovao je na smirivanje situacije i u svrhu zaštite građana. To je bilo realno tako. Bio je komandant specijalne policije tamo. Obučio je ljude, bio je stručan. Svi su za njega tamo pričali da je vrhunski oficir koji ih je obučio, vodio ih i borio se s njima. Stvarno sam se čudio nakon rata svemu što su pisali o Rekiću, a da uopće o tome ne pitaju ni njega, ni njegove saborce, ni njegove nadređene. Ja nikad nisam vidio ni opazio u Mostaru da on djeluje kao neprijateljski agent i čudio sam se, nije mi bilo jasno zašto to pišu jer Seada Rekića sam upoznao kao iskrenog patriotu”, sjeća se Grebo, koji je iz Mostara prebačen u Bosanski Brod na mjesto načelnika policije, a zatim je tokom rata osiguravao prolaz humanitarnih konvoja.

Mustafa Hadrović bio je policajac koji je bio prisutan kada je Rekić stigao u Mostar. Kaže da je kasnije on ostao u Mostaru, ali da je Rekića u Pazarić pratio njegov nećak Dragan i s njim tamo ratovao šest mjeseci. Hadrović je za vrijeme rata bio zapovjednik na Starom mostu, a na tu funkciju ga je postavio načelnik Safet Memić.

“Kao što mogu reći o mom načelniku Memiću, isto mogu reći o Rekiću. Mogu da kažem sve najbolje. Mogu da kažem da je stvorio specijalnu jedinicu u Mostaru. Mogu da kažem da meni nema ko šta da priča jer ja sam vidio Rekića u borbi, vidio sam svojim očima koliko vrijedi u borbi jedan takav specijalac. Mi svi možemo biti sretni da smo imali takvog čovjeka da nas obuči i nauči. Ta njegova obuka nije bila samo efektivna u smislu uništavanja neprijatelja, bila je efektivna i u pogledu očuvanja naših života, imovine, ma svega. Nikada se nije dopuštao kriminal i slično. Meni je Rekić ostao u sjećanju kao jedan pravi komandant specijalnih jedinica i šta da vam kažem osim da se zahvalim tom čovjeku što je došao u Mostar da napravi jednu takvu jedinicu. Svi koji za njega kažu da je KOS-ovac, pa ti svoj prljav veš hoće njemu prebaciti, neka oni pokažu svoj obraz jer mi Rekićev obraz dobro poznajemo. On je svoj obraz pokazao u ovom gradu za vrijeme rata. Svi njegovi borci će vam to reći. Oni koji su s njim iz Mostara otišli u Pazarić meni su govorili da se, hvala Bogu, zbog Rekićevog komandiranja malo gine, a puno teritorija osvaja. Dok sam god ja živ i dok su živa moja djeca, Rekić će biti spominjan u našoj porodici po dobru”, kaže Hadrović, koji je kasnije u toku rata bio zarobljen i odveden u konclogor Heliodrom.

Jedan od mobilisanih pripadnika rezervnog sastava policije koji se kasnije s Rekićem zaputio u Pazarić jeste Mostarac Senad Ovčina.

“Mobilisan sam i od načelnika Memića raspoređen u policijsku stanicu u Donjoj Mahali, gdje sam bio s rahmetli Naserom Maksumićem i rahmetli Mustafom Mučom (op. a. Naser Maksumić je nakon Rekićevog zatočenja preuzeo vođenje njegove Diverzantske jedinice “Dido” u Pazariću, te poginuo u do sada nerazjašnjenim okolnostima). Bilo nas je još, ali ovu dvojicu spominjem jer su oni sa mnom slijedili Rekića u Pazarić. Nakon što su Rekić i Memić oslobodili rahmetli Hujku i ostale u Sjevernom logoru, formirana je specijalna jedinica Centra službe bezbjednosti Mostar. Ona je pokrivala čitavu ovu regiju. Srbi su se već bili otcijepili, a u ovoj jedinici je čak bilo više Hrvata nego Bošnjaka. Ja sam tu jedinicu napustio kada je Sead krenuo za Sarajevo. S nama je još bio Mustafa Muča i Midhat Bajrić. Vjerovao sam Rekiću.

Pa da nisam, ne bih familiju ostavio u Mostaru i krenuo s njim. Smatrali smo da je u tom trenutku puno važnije djelovati oko Sarajeva i tamo se pokušati organizirati i ustrojiti odbranu. Krećemo gore, radimo obuku i uzimamo kasarnu u Pazariću. Poslije deblokade Mostara 13. juna, u kojoj su vrlo važnu ulogu odigrala ta naša specijalna mostarska jedinica, a ona se nije razjedinila kako neki tvrde, otvara se slobodnog prostora i nama u Pazarić dolazi još policajaca iz Mostara. Tada dolazi legendarni Naser Maksumić, pa Azer Penava, Dragan Hadrović i niz drugih sjajnih momaka. Mi se ekipiramo i postajemo uz dodatne obuke zaista respektabilna i mobilna jedinica pod nazivom Diverzantski odred ‘Dido’. Mi nismo djelovali samo u Hadžićima, kretali smo se u čitavoj toj regiji, a ulazili smo čak 20 kilometara u neprijateljsku teritoriju. Stalno smo se premještali, upadali iza njihovih linija i stvarali dojam da smo puno jači nego što smo bili. Za to se trebalo biti dobro obučen i dobro hrabar. U svemu šta je Rekić radio, od naše obuke pa do borbi u koje nas je vodio, tačno se znalo ko šta radi, a mi smo svi znali da nas vodi pouzdan i nevjerovatno sposoban, hrabar i školovan oficir”, kaže Ovčina i dodaje da ga jako bole laži o Rekiću poput one da je izazvao rat u Mostaru, da se specijalna jedinica u Mostaru raspala kad je Rekić otišao u Sarajevo, da je KOS-ovac, izdajnik i slično.

“Umjesto da je za svoja djela, ranjavanja i uspjehe dobio ‘Zlatnog ljiljana’ ili Zlatnu policijsku značku, njega proganjaju oni koji nikad nisu vidjeli ni pušku, ni metak, ni neprijateljskog vojnika, osim na televiziji. I dok su takvi uživali u kabinetima sigurni i zaštićeni, jeli bifteke, pušili ‘Marlboro’ i pili viski, Rekić je sa svojim borcima prolijevao krv i oslobađao Bosnu i Hercegovinu. Pa ko je izazvao rat u Bijeljini, u Bihaću, Foči, ko je silovao naše majke, pobio i poklao Krajišnike u Tomašici i po drugim mjestima i logorima? Jesmo li možda trebali nositi bijele trake i u Mostaru i da li je još jednom trebalo da ubijemo sami među sobom bilo kakvu ideju o buđenju nacionalne svijesti Bošnjaka, ubijajući i proganjajući i vlastite heroje, gdje pripada i moj komandant Sejo Rekić?

Želim jasno da kažem da sam cio rat učestvovao u borbi u najtežim uvjetima, teško sam ranjavan više puta i sigurno je: da nisam prošao Rekićevu obuku, poginuo bih i ja i mnogi drugi jer nas je tek Sead Rekić naučio kako se ponašati u borbi. U predahu između borbi i u samim borbama obučavani smo kako planirati borbena dejstva i ta je obuka bila bolja od bilo kakvih vojnih akademija jer smo to sve radili u borbenim uvjetima. Pokušavali smo da ga spriječimo da ne ide u borbu s nama. Međutim, nismo uspijevali u tome, nekoliko puta sam ga onesviještenog i krvavog izvlačio iz borbe i odvozio u bolnicu, ali dok se osvijestio, ili kad mu stave zavoje, odmah je tražio da se vrati u borbu i da bude s borcima. U borbi je učestvovao čak i gipsom do pasa kad je ranjen u koljeno od granate, a oni što su ga ispitivali gurnuli su mu vrh olovke u tu ranu i rekli da je sam sebe ranio pištoljem. Ja sam bio kad je dobio tu ranu i pošao da ga izvučem, ali stavio je pištolj na glavu i rekao da prvo izvučemo Roleta jer je bio teže ranjen. Strašno je da neko proganja takvog i druge heroje odbrane BiH, sramota je da napadaju Alagića, Patkovića, Rekića, Hamdu iz 5. korpusa, a napada se sve do samog Alije Izetbegovića. To rade izdajice Bosne i kukavice koje su nas uvijek, pa i danas, prodavale za malo vlasti i para.

Po tim novinarima, mi smo Bošnjaci započeli rat, pa, po tim koji to naručuju i onima koji to pišu, ispada da ne bi bilo agresije da nije bilo Seada Rekića. Ne treba biti previše pametan da se shvati koliko je to besmisleno i ludo tvrditi. Sead je nas vodio u borbi i mi smo tamo vidjeli ko je on i kako se odnosi prema nama i zato smo mu bili toliko odani. Ja sam bio jako odan i načelniku Safetu Memiću jer nikada nije mijenjao stav. Ja sam se kasnije, kada je Sead bio zatočen, vratio u Mostar i nikada neću zaboraviti kada sam u Šantićevoj bio dežurni i prvi do nas dolazi načelnik. Znate li vi koliko to znači za jednog borca? Granatira se, puca se, opći haos, a načelnik, kojem je sin poginuo na prvim linijama, dođe vas obići i ohrabriti i kaže: ‘Ja sam tu, ja sam s vama!’ Tad je moral do neba”, objašnjava Ovčina.

 

PROČITAJTE I...

Bosna i Hercegovina je preživjela, nije nestala, ona je trebala da nestane. Prvi koji su zaslužni za to jesu branioci Bosne i Hercegovine, oni su branili i odbranili državu. Kada nas nisu mogli izbrisati, onda je došlo pitanje “šta sad”. Željeli su da nam se klanja dženaza, a mi se još uvijek bavimo s nekim našim građanima koji su postali dosta antagonistični prema našim liderima i optužuju nas da smo dopustili genocid. Na kraju, dr. Silajdžić i ja, iako smo imali nekada neke nesporazume, mi smo znali i imali zajedničku strategiju s predsjednikom Izetbegovićem i svim drugim liderima, uključujući Hrvate i Srbe u našim redovima, da treba da se gura ili da Zapad i UN prihvate ili pravu intervenciju da se završi rat ili da podignu embargo na oružje da se mi možemo braniti. Na kraju, mi smo pokazali da se možemo odbraniti, ali se nismo mogli osloboditi jer nismo imali takvu vrstu oružja, vojna ofanziva traži vrstu oružja koju mi nismo imali, a krv i hrabrost da odbranimo većinu Bosne i Hercegovine smo imali

Po diplomatskim pravilima svakome se daje ponešto, svi će biti nezadovoljni, ali ćemo postići cilj kojem težimo. Nažalost, napravljena su velika odstupanja. Prihvatanjem Republike srpske, koja je nastala na protuustavan način, kršeći ustavni poredak tadašnje Republike Bosne i Hercegovine, koja je kasnije nastala na ratnim zločinima i genocidu. Jedna takva tvorevina koja je nastala nasiljem, iako u međunarodnom pravu postoji striktno pravilo koje kaže da ono što se osvoji silom neće biti priznato, nažalost je priznata. To je bio najveći ustupak. Osim toga, zadržan je pojam Republika srpska, dok se Bosni i Hercegovini to oduzima i ostaje država Bosna i Hercegovina

Odgovori na bosanac2 Poništi odgovor

KOMENTARI

  • bosanac2 10.01.2018.

    Memicu mora da si radio ili jos radis za KOS jebo te rekic ati Rekica stoko ne opjevana nebi me cudili u da zlocinca TUTU ne proglasite herojem on vam jebo sve na svijet

    Odgovori