Da je konj biti lahko…

Ruku na srce, nije mi bilo baš prijatno na leđima konja, nekako je sve bilo pogrešno... Ali, dijete u meni, i dalje gladno Johna Waynea i “kauboja i Indijanaca”, htjelo je puni doživljaj, nešto iskonsko i pretenciozno, a onda i viteško i seljačko. Moj domaćin me okuražio. I on je uzjahao konja, pa smo zajedno jahali satima kroz pejzaže od kojih je zastajao dah. U neka doba sam se opustio, sjedinio sam se s nesretnikom ispod mene koji je tromo zabacivao sve četiri noge

Prije nekoliko godina sam u Wyomingu, na ranču kod Erica, prvi put zajahao konja. Nešto sam već prije pisao o tom putovanju kroz sjeverozapad Amerike i sigurno sam spomenuo i ovaj detalj. Konj je imao pedigre. Bio je potomak konja kojeg je jahao čuveni indijanski poglavica Chief Joseph iz čuvenog plemena Nez Percé, koje se grčevito opiralo guranju u rezervate, da bi na kraju, nakon dugotrajnog i nepravednog rata, pristali na to. Mir im nije donio ništa bolje, gubili su sve više i više teritorije, zgurani u rezervate i poniženi. Danas su vlasnici kazina i restorana uz autoputeve što prolaze kroz rezervate. U tim rezervatima i sad žive u nemilosti države koja im svako malo još nešto otme.

Stalno se u mislima vraćam tom momentu. Osjetio sam nešto što je čovječanstvu toliko dugo prirodno. Hiljadama godina konji su tu s nama i današnja civilizacija ne bi se mogla zamisliti bez njih. Sve prolazi kroz glavu, od najranijih reljefa asirske umjetnosti pa do čuvenog konja koji se za vrijeme rata ubio na Treskavici ne mogavši više da podnese svakodnevni teret vojne opreme (nesretnik se bacio u ambis – urbani mit). Ruku na srce, nije mi bilo baš prijatno na leđima konja, nekako je sve bilo pogrešno… Ali, dijete u meni, i dalje gladno Johna Waynea i “kauboja i Indijanaca”, htjelo je puni doživljaj, nešto iskonsko i pretenciozno, a onda i viteško i seljačko. Moj domaćin me okuražio. I on je uzjahao konja, pa smo zajedno jahali satima kroz pejzaže od kojih je zastajao dah. U neka doba sam se opustio, sjedinio sam se s nesretnikom ispod mene koji je tromo zabacivao sve četiri noge. Osjećao sam se kao Cortésov konkvistador zbog kojeg su južnoamerički Indijanci vjerovali da su konj i jahač jedno biće. Kasnije su konji pobjegli jahačima i podivljali, naselili ostatak Amerike, gdje su ponovo ukroćeni od strane sjevernih plemena koja su, jašući na njima, ispisala svoju historiju.

Bosanskog brdskog konja nikada nisam vidio uživo, ali prvi put sam ga “snimio” na fotografijama albuma Šta bi dao da si na mom mjestu Bijelog dugmeta. Na tim fotografijama bend pokušava stvoriti dojam kako je to svakodnevica, kako “pastirski rok” ne može proći bez jahanja (jedini Bebek nije smio zajahati pa je trčao pored ostalih na tim čuvenim Borikama). Nakon toga su uslijedile Berberove fotografije, konja je bilo napretek, a stari je kupio njegovu tapiseriju s konjima na njoj. Napamet mi tu pade i izgubljena Leonardova slika Bitka kod Anghiarija, koja je ostala sačuvana samo na skicama koje je napravio, iako se vjeruje da se slika i dalje nalazi preslikana na zidovima palače Vecchio.

A nepravedno bi bilo da izostavim grčke mitove i legende koje su me fascinirale. Kao klinac sam bez daha čitao Herkulove avanture. Nesretni Herkul jedne je prilike u napadu ludila pobio svu svoju djecu pa je kažnjen tako što je morao da za izvjesnog Euristeja obavi dvanaest zadataka. Nakon što je po zadatku ubio nemejskog lava, lernejsku hidru, uhvati kerinejsku košutu i erimantskog vepra, naređeno mu je da očisti štale kralja Augija. Štale dugo nisu čišćene, a on je to sve morao uraditi za dan. Razbio je dva zida, a onda je (ko zna kako) preusmjerio dvije rijeke koje su za nekoliko sati sve očistile. Kralj Augi nije htio platiti dogovorenu desetinu stoke (ne vjerujući da će ovaj to uraditi) pa ga je Herkul lišio života.

U ta neka doba uslijedio je i film Aleksandar Nevski od Sergeja Ejzenštajna (uz muziku Prokofijeva), u kojem je prikazana ta čuvena bitka na ledu, koja se zaista dogodila 1242. godine. Konji su, naravno, i tu bili u prvom planu prije nego što su njemački teutonički vitezovi nagurani na tanak led krenuli da jedan po jedan propadaju u duboko hladno jezero.

Eric me stalno zove, kaže da je stari indijanski konj i dalje živ i da pita za mene. Ne znam kako da odgovorim, jahanje mi baš ne ide, radije bih sve to posmatrao iz daljine, uživao u zalasku sunca. Umjesto svega toga, zapade me knjiga o Mongolima i njihovim konjima, načinu jahanja i životu provedenom na konjima, na kojima su u Evropu dovukli “crnu smrt”, kugu, koja je od 1346. do 1353. godine ubila između 75 i 200 miliona ljudi.

 

PROČITAJTE I...

Uz natuknicu kako su Sarajlićeve pjesme izražavale lutalački, proleterski duh nezaposlenih radnika i umnih buntovnika, Begić navodi i bizaran i tugaljiv podatak o njemu: “Napisao je mnogo pjesama koje su, izgleda, poslije njegove iznenadne smrti pred II svjetski rat, nepažnjom bile uništene. A uništila ih je, kako se moglo doznati, njegova vlastita mati, koju je neviđenom ljubavlju volio, ne znajući šta to predstavlja, ona je njegove papire spalila odlažući s njima vatru”

Iskustvo čovjeka na ovom tlu prožeto je nekom ukletošću. Jedini kontinuitet zapravo je neprestano građenje utvrda i ograda, odnosno rušenje tih tvrđava i gradina, rušenje i građenje, rijetko na istom mjestu, rijetko kao nastavak iskustva, gotovo uvijek kao novi početak. Zemlja je bremenita svojim pričama, a mi smo još gluhi za te njene priče, još nemamo dovoljno želje, a to odmah znači i sredstva, da uistinu zaokružimo svoje znanje o bivšem kako bismo jasno mogli pogledati u buduće

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!