Ruku na srce, nije mi bilo baš prijatno na leđima konja, nekako je sve bilo pogrešno... Ali, dijete u meni, i dalje gladno Johna Waynea i “kauboja i Indijanaca”, htjelo je puni doživljaj, nešto iskonsko i pretenciozno, a onda i viteško i seljačko. Moj domaćin me okuražio. I on je uzjahao konja, pa smo zajedno jahali satima kroz pejzaže od kojih je zastajao dah. U neka doba sam se opustio, sjedinio sam se s nesretnikom ispod mene koji je tromo zabacivao sve četiri noge
. Ruku na srce, nije mi bilo baš prijatno na leđima konja, nekako je sve bilo pogrešno… Ali, dijete u meni, i dalje gladno Johna Waynea i “kauboja i Indijanaca”, htjelo je puni doživljaj, nešto iskonsko i pretenciozno, a onda i viteško i seljačko. Moj domaćin me okuražio. I on je uzjahao konja, pa smo zajedno jahali satima kroz pejzaže od kojih je zastajao dah. U neka doba sam se opustio, sjedinio sam se s nesretnikom ispod mene koji je tromo zabacivao sve četiri noge. Osjećao sam se kao Cortésov konkvistador zbog kojeg su južnoamerički Indijanci vjerovali da su konj i jahač jedno biće. Kasnije su konji pobjegli jahačima i podivljali, naselili ostatak Amerike, gdje su ponovo ukroćeni od strane sjevernih plemena koja su, jašući na njima, ispisala svoju historiju.</p>
<p>Bosanskog brdskog konja nikada nisam vidio uživo, ali prvi put sam ga “snimio” na fotografijama albuma <em>Šta bi dao da si na mom mjestu</em> Bijelog dugmeta. Na tim fotografijama bend pokušava stvoriti dojam kako je to svakodnevica, kako “pastirski rok” ne može proći bez jahanja (jedini Bebek nije smio zajahati pa je trčao pored ostalih na tim čuvenim Borikama). Nakon toga su uslijedile Berberove fotografije, konja je bilo napretek, a stari je kupio njegovu tapiseriju s konjima na njoj. Napamet mi tu pade i izgubljena Leonardova slika <em>Bitka kod Anghiarija</em>, koja je ostala sačuvana samo na skicama koje je napravio, iako se vjeruje da se slika i dalje nalazi preslikana na zidovima palače Vecchio.</p>
<p>A nepravedno bi bilo da izostavim grčke mitove i legende koje su me fascinirale. Kao klinac sam bez daha čitao Herkulove avanture. Nesretni Herkul jedne je prilike u napadu ludila pobio svu svoju djecu pa je kažnjen tako što je morao da za izvjesnog Euristeja obavi dvanaest zadataka. Nakon što je po zadatku ubio nemejskog lava, lernejsku hidru, uhvati kerinejsku košutu i erimantskog vepra, naređeno mu je da očisti štale kralja Augija. Štale dugo nisu čišćene, a on je to sve morao uraditi za dan. Razbio je dva zida, a onda je (ko zna kako) preusmjerio dvije rijeke koje su za nekoliko sati sve očistile. Kralj Augi nije htio platiti dogovorenu desetinu stoke (ne vjerujući da će ovaj to uraditi) pa ga je Herkul lišio života.</p>
<p>U ta neka doba uslijedio je i film <em>Aleksandar Nevski</em> od Sergeja Ejzenštajna (uz muziku Prokofijeva), u kojem je prikazana ta čuvena bitka na ledu, koja se zaista dogodila 1242. godine. Konji su, naravno, i tu bili u prvom planu prije nego što su njemački teutonički vitezovi nagurani na tanak led krenuli da jedan po jedan propadaju u duboko hladno jezero.</p>
<p>Eric me stalno zove, kaže da je stari indijanski konj i dalje živ i da pita za mene. Ne znam kako da odgovorim, jahanje mi baš ne ide, radije bih sve to posmatrao iz daljine, uživao u zalasku sunca. Umjesto svega toga, zapade me knjiga o Mongolima i njihovim konjima, načinu jahanja i životu provedenom na konjima, na kojima su u Evropu dovukli “crnu smrt”, kugu, koja je od 1346. do 1353. godine ubila između 75 i 200 miliona ljudi.</p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Danas džemre u glavu udaraSljedeći članak
Uskoro bi Thompson mogao pjevati samo po Hercegovini
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo