Ćurak na Maslinovoj grančici

Najvažnije pitanje, zbog kojeg su “mirovni aktivisti” i otpočeli problematizaciju spomenika, jeste prenošenje informacija i formiranje kolektivnog sjećanja. Da bismo bolje shvatili agende onih koji predlažu mirenje po cijenu zaboravljanja, dovoljno se zapitati šta bi dolazeće generacije mogle naučiti iz mirotvornih “give peace a chance” spomenika kakve Ćurak predlaže, a šta bi mogle saznati i naučiti iz onih koji bi simbolički jasno saopćili šta se desilo, kada se desilo, ko je napadao, a ko se branio? Šta šalje jasniju poruku, šta je važnije saopćiti, šta je bliže istini?

Fino je kada je neko idealistični pacifista poput Nerzuka Ćurka, ali nije fino kada pokušava promovirati pacifizam po svaku cijenu, i to nauštrb istine i kolektivnog pamćenja. Pogotovo je degutantno kada se zarad afirmacije “mirnog i tolerantnog društva” želi zaboraviti proživljeno i preživljeno i kada se autentičnim načinima prisjećanja i obilježavanja proživljenog lijepe etikete poput militarizma.

Jer, nema ničega militantnog u činjenici da je Sarajevo odbranjeno puškom i bombom, a ne maslinovom grančicom. Gradovi se nikada i nigdje nisu odbranili maslinovim grančicama i stavljanje takvog simbola u kontekst spomenika braniteljima ne liči toliko ni na pacifizam koliko na defetizam. Izgleda da je glavni problem u tome kako se sjećati i radi čega se sjećati. Za Ćurka, njegove istomišljenike i određenu ideološku grupaciju koja već neko vrijeme problematizira načine sjećanja na ratne događaje, memorijalizacija javnog prostora ima funkciju prevladavanja onoga što se desilo po svaku cijenu i uz najmanju moguću dozu nelagode za sve “zainteresirane” strane, kao da je riječ o nekoj prirodnoj nepogodi.

Najvažnije pitanje, zbog kojeg su “mirovni aktivisti” i otpočeli problematizaciju spomenika, jeste prenošenje informacija i formiranje kolektivnog sjećanja. Da bismo bolje shvatili agende onih koji predlažu mirenje po cijenu zaboravljanja, dovoljno se zapitati šta bi dolazeće generacije mogle naučiti iz mirotvornih “give peace a chance” spomenika kakve Ćurak predlaže, a šta bi mogle saznati i naučiti iz onih koji bi simbolički jasno saopćili šta se desilo, kada se desilo, ko je napadao, a ko se branio? Šta šalje jasniju poruku, šta je važnije saopćiti, šta je bliže istini?

Sve bi ovo možda bilo i na nivou neke akademske i umjetničke rasprave da nije činjenice da je skoro potpuni i od bivšeg režima represijom nametnuti izostanak bilo kakvog kolektivnog sjećanja Bošnjaka na stradanja u Drugom svjetskom ratu u dobroj mjeri jedan od razloga za potpunu nespremnost generacija koje su preživjele agresiju da na vrijeme uoče odakle i od koga dolazi opasnost. Opet zagovarati sličan postupak, zaborav u ime mira, najviše liči na stvaranje uvjeta da nam se opet sve isto ponovi.

PROČITAJTE I...

Već nekoliko mjeseci traju prepirke mještana Fojnice u vezi s premještanjem Muharem efendijine džamije u ovom gradu. Stara građevina iz 17. stoljeća već je odavno postala suviše mala za sve tamošnje vjernike i neuvjetna za sve aktivnosti; dio džematlija želi premještanje džamije i ugrađivanje njenih dijelova u novu džamiju, za čiju su gradnju pronađeni donatori, ostatak džemata takvoj se ideji protivi

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!