Ćurak na Maslinovoj grančici

Najvažnije pitanje, zbog kojeg su “mirovni aktivisti” i otpočeli problematizaciju spomenika, jeste prenošenje informacija i formiranje kolektivnog sjećanja. Da bismo bolje shvatili agende onih koji predlažu mirenje po cijenu zaboravljanja, dovoljno se zapitati šta bi dolazeće generacije mogle naučiti iz mirotvornih “give peace a chance” spomenika kakve Ćurak predlaže, a šta bi mogle saznati i naučiti iz onih koji bi simbolički jasno saopćili šta se desilo, kada se desilo, ko je napadao, a ko se branio? Šta šalje jasniju poruku, šta je važnije saopćiti, šta je bliže istini?

Fino je kada je neko idealistični pacifista poput Nerzuka Ćurka, ali nije fino kada pokušava promovirati pacifizam po svaku cijenu, i to nauštrb istine i kolektivnog pamćenja. Pogotovo je degutantno kada se zarad afirmacije “mirnog i tolerantnog društva” želi zaboraviti proživljeno i preživljeno i kada se autentičnim načinima prisjećanja i obilježavanja proživljenog lijepe etikete poput militarizma.

Jer, nema ničega militantnog u činjenici da je Sarajevo odbranjeno puškom i bombom, a ne maslinovom grančicom. Gradovi se nikada i nigdje nisu odbranili maslinovim grančicama i stavljanje takvog simbola u kontekst spomenika braniteljima ne liči toliko ni na pacifizam koliko na defetizam. Izgleda da je glavni problem u tome kako se sjećati i radi čega se sjećati. Za Ćurka, njegove istomišljenike i određenu ideološku grupaciju koja već neko vrijeme problematizira načine sjećanja na ratne događaje, memorijalizacija javnog prostora ima funkciju prevladavanja onoga što se desilo po svaku cijenu i uz najmanju moguću dozu nelagode za sve “zainteresirane” strane, kao da je riječ o nekoj prirodnoj nepogodi.

Najvažnije pitanje, zbog kojeg su “mirovni aktivisti” i otpočeli problematizaciju spomenika, jeste prenošenje informacija i formiranje kolektivnog sjećanja. Da bismo bolje shvatili agende onih koji predlažu mirenje po cijenu zaboravljanja, dovoljno se zapitati šta bi dolazeće generacije mogle naučiti iz mirotvornih “give peace a chance” spomenika kakve Ćurak predlaže, a šta bi mogle saznati i naučiti iz onih koji bi simbolički jasno saopćili šta se desilo, kada se desilo, ko je napadao, a ko se branio? Šta šalje jasniju poruku, šta je važnije saopćiti, šta je bliže istini?

Sve bi ovo možda bilo i na nivou neke akademske i umjetničke rasprave da nije činjenice da je skoro potpuni i od bivšeg režima represijom nametnuti izostanak bilo kakvog kolektivnog sjećanja Bošnjaka na stradanja u Drugom svjetskom ratu u dobroj mjeri jedan od razloga za potpunu nespremnost generacija koje su preživjele agresiju da na vrijeme uoče odakle i od koga dolazi opasnost. Opet zagovarati sličan postupak, zaborav u ime mira, najviše liči na stvaranje uvjeta da nam se opet sve isto ponovi.

PROČITAJTE I...

Mora se priznati da je Nacrt manjkav i da ga treba doraditi, ali daleko od toga da treba biti odbačen. Svako ko studira ili je studirao na Univerzitetu Sarajevo svjestan je da je normiranje ponašanja studenata i profesora neophodno. Činjenica je da ima profesora koji pijani dolaze na predavanja, koji piju na fakultetima, profesora koji uzimaju mito i studenata koji ga daju (makar to bila čokolada “Milka”), studenata koji na predavanja i vježbe dolaze u šorcevima, studentica koje dolaze u odjeći koja više priliči “Zvezdama Granda”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!