Ćurak na Maslinovoj grančici

Najvažnije pitanje, zbog kojeg su “mirovni aktivisti” i otpočeli problematizaciju spomenika, jeste prenošenje informacija i formiranje kolektivnog sjećanja. Da bismo bolje shvatili agende onih koji predlažu mirenje po cijenu zaboravljanja, dovoljno se zapitati šta bi dolazeće generacije mogle naučiti iz mirotvornih “give peace a chance” spomenika kakve Ćurak predlaže, a šta bi mogle saznati i naučiti iz onih koji bi simbolički jasno saopćili šta se desilo, kada se desilo, ko je napadao, a ko se branio? Šta šalje jasniju poruku, šta je važnije saopćiti, šta je bliže istini?

Fino je kada je neko idealistični pacifista poput Nerzuka Ćurka, ali nije fino kada pokušava promovirati pacifizam po svaku cijenu, i to nauštrb istine i kolektivnog pamćenja. Pogotovo je degutantno kada se zarad afirmacije “mirnog i tolerantnog društva” želi zaboraviti proživljeno i preživljeno i kada se autentičnim načinima prisjećanja i obilježavanja proživljenog lijepe etikete poput militarizma.

Jer, nema ničega militantnog u činjenici da je Sarajevo odbranjeno puškom i bombom, a ne maslinovom grančicom. Gradovi se nikada i nigdje nisu odbranili maslinovim grančicama i stavljanje takvog simbola u kontekst spomenika braniteljima ne liči toliko ni na pacifizam koliko na defetizam. Izgleda da je glavni problem u tome kako se sjećati i radi čega se sjećati. Za Ćurka, njegove istomišljenike i određenu ideološku grupaciju koja već neko vrijeme problematizira načine sjećanja na ratne događaje, memorijalizacija javnog prostora ima funkciju prevladavanja onoga što se desilo po svaku cijenu i uz najmanju moguću dozu nelagode za sve “zainteresirane” strane, kao da je riječ o nekoj prirodnoj nepogodi.

Najvažnije pitanje, zbog kojeg su “mirovni aktivisti” i otpočeli problematizaciju spomenika, jeste prenošenje informacija i formiranje kolektivnog sjećanja. Da bismo bolje shvatili agende onih koji predlažu mirenje po cijenu zaboravljanja, dovoljno se zapitati šta bi dolazeće generacije mogle naučiti iz mirotvornih “give peace a chance” spomenika kakve Ćurak predlaže, a šta bi mogle saznati i naučiti iz onih koji bi simbolički jasno saopćili šta se desilo, kada se desilo, ko je napadao, a ko se branio? Šta šalje jasniju poruku, šta je važnije saopćiti, šta je bliže istini?

Sve bi ovo možda bilo i na nivou neke akademske i umjetničke rasprave da nije činjenice da je skoro potpuni i od bivšeg režima represijom nametnuti izostanak bilo kakvog kolektivnog sjećanja Bošnjaka na stradanja u Drugom svjetskom ratu u dobroj mjeri jedan od razloga za potpunu nespremnost generacija koje su preživjele agresiju da na vrijeme uoče odakle i od koga dolazi opasnost. Opet zagovarati sličan postupak, zaborav u ime mira, najviše liči na stvaranje uvjeta da nam se opet sve isto ponovi.

PROČITAJTE I...

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od toga susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

Ove godine, 20. oktobra, navršava se stotinu četrdeset godina od austrougarske okupacije naše domovine, događaja u kojem je hiljade Bošnjaka svjedočilo svoju ljubav i odanost prema svojoj domovini, vjeri i narodu. Hiljade naših predaka i prethodnika dalo je tada svoje živote da bismo mi, njihovi nasljednici i potomci, danas živjeli. I evo, sto četrdeseti put dočekujemo godišnjicu okupacije bez ijedne riječi ili slova o njima. Za sto četrdeset godina nismo podigli nijedan spomenik našim junacima niti smo se puno trudili da bar sačuvamo njihove mezaristane, kojih je iz godine u godinu sve manje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!