Ćumur iz Kutuzera

Mi imamo čovjeka iz Tišće koji dolazi svako mjesec dana ovdje i odvozi ćumur. Bude to u prosjeku jedan veći kamion ćumura. Posla ovdje ima ko hoće da radi”, priča Halil. Povratnika kao što su braća Ajšić priličan je broj u srebreničkim selima. Oni koji su vrijedni, hoće raditi, ponekad i naporno kao Ajšići, žive solidno od svog rada

 

Do sela Kutuzero od Srebrenice treba autom dobrih sahat vremena, dijelom asfaltom, a dijelom po lošem makadamskom putu. U ovom selu je prije rata živjelo oko 300 osoba, a danas desetak porodica. Među povratnicima su i braća Ajšić s porodicama.

Halil, Muhamed i Murat s porodicama žive u Kutuzeru. Bave se stočarstvom i poljoprivredom, a odskoro i proizvodnjom ćumura. Majka Zejna Ajšić rodila je šestericu sinova. Amira, blizance Muju i Halila, Murata, Muhameda i Ramu. Amir i Mujo ubijeni su tokom rata, a ostala braća Ajšić su se 2003. godine vratila u svoje selo.

“Ja sam se 2003. godine vratio u svoje selo. Živim ovdje sa suprugom. Imam dvoje djece. Jedna kćerka se udala, a druga ide još u školu”, priča najstariji brat Halil. Braća Ajšić su vrijedni, a bave se stočarstvom i poljoprivredom. Imaju oko 200 ovaca, dvadeset koza i krave, a odskoro su počeli da proizvode ćumur.

“Vidjeli smo da ljudi rade i proizvode ćumur, pa smo mislili i odlučili da probamo i mi. Tako je krenulo. Nas trojica braće to sad radimo. Kupili smo ćumuranu, ona je od lima. Kažu, ko god je koristio, da je ovaj ćumur kvalitetan. Sve zavisi od ljudi koji prave ćumur kakav će biti. Proces je sljedeći. Dovučemo drva, iscijepamo, složimo u ćumuranu i zapalimo. Nije to neka velika procedura. Potrebno je oko 24 sata da proces prođe i da ćumur bude spreman. Svaka ćumurana ima cugove i mi po njima pratimo dokle je proces stigao. Pravljenje ćumura se isplati zato što se može koristiti razno drvo, i onaj otpad, i one kvrge, i stabla koja su sama pala u šumi. Ne radimo mi ovo tokom cijele godine, nego imamo i stoku”, govori Halil i kaže da ćumur koji se proizvede može i da se proda.

“Mi imamo 200 komada ovaca, 20 koza, krave. Stoka je malo problematična, jer sad imamo situaciju da mi moramo da tražimo kupca za janjadi, dok je to do prije godinu-dvije bilo obrnuto. Nama su kupci sami dolazili i tražili. Kada je proizvodnja ćumura u pitanju, mi imamo situaciju da nam ljudi dolaze i traže. Tako da ćemo vidjeti kako ćemo i šta ćemo. Možda malo smanjimo broj stoke, a povećamo proizvodnju ćumura. Sve zavisi od tržišta. Imamo i svoje šume, a može se i državne otkupiti. Tržište traži ćumur”, priča Halil.

Braća Ajšići kažu da svaki mjesec u prosjeku proizvedu po jedan kamion ćumura. U prosjeku, od jednog metra bilo kakvog drveta proizvede se oko 130 kilograma ćumura.

“Mi imamo čovjeka iz Tišće koji dolazi svako mjesec dana ovdje i odvozi ćumur. Bude to u prosjeku jedan veći kamion ćumura. Posla ovdje ima ko hoće da radi”, priča Halil.

Povratnika kao što su braća Ajšići priličan je broj u srebreničkim selima. Oni koji su vrijedni, hoće raditi, ponekad i naporno kao Ajšići, žive solidno od svog rada.

“Imamo mi naših ljudi koji misle samo da odu i da je tamo negdje lakše. Ono kao, hajmo mi samo, pa ćemo tamo negdje vani, u Njemačkoj, imati sve gotovo i sve će nas čekati. Valja raditi svugdje. Nema nigdje ništa onako”, govori Halil i dodaje da s braćom planira proširiti proizvodnju ćumura.

“Mi ovdje imamo dosta posla, radimo. U narednom periodu ćemo vidjeti i da se ozbiljnije posvetimo, pa da sami sebi plaćamo penziono osiguranje. Međutim, mora se malo i politika u Srebrenici promijeniti, pogotovo odnos prema ljudima. Treba podrška ljudima koji rade i koji hoće da rade. Bošnjačka politika mora malo da se promijeni, a naše je da radimo”, govori Halil.

U proizvodnji ćumura braća podijele poslove, a za dobar ćumur bitna je dobra priprema.

“Mi imamo svoje obaveze i poslove. Nije teško proizvoditi ćumur. Mi živimo u kraju gdje ima dosta šume, gdje ima dosta popadalih stabala. Isplati se raditi ovo. Bolje da sami radimo nešto, nego ići na dnevnicu. Bitno je u proizvodnji ćumura sve pripremiti kako treba. Drvo dobro pripremiti i pustiti da proces ide kako treba. Mora se pustiti da se vatra sama ugasi i onda je ćumur sigurno dobar”, kaže Muhamed Ajšić, koji dodaje da se susreću i s određenim problemima, prije svega kada je u pitanju put do sela.

“Imamo mi i određenih problema. Put je prilično loš, i to je najveći problem. Posla ima, i mi hoćemo da radimo, ali bilo bi nam lakše da imamo bolji put. Ako bude išao dobro posao, mi ćemo još da proširimo i nabavimo još dvije-tri ćumurane”, kaže Muhamed.

Murat Ajšić najmlađi je od trojice braće i kaže da on uglavnom priprema drvo za proizvodnju ćumura.

“Ja najviše radim s motorkom, pripremam drvo. Samo drva dosta i bude i ćumura. Kupimo državne šume i radimo. Ovakva drva koja mi koristimo za pravljenje ćumura se ne mogu prodati, ali ćumur može. Ukoliko proširimo i kupimo još koju ćumuranu, bit će više posla. Ovako je ovo još uvijek početak”, kaže Murat.

PROČITAJTE I...

Bošnjaci moraju konačno shvatiti ono što drugi već odavno znaju: u današnjem svijetu kultura je sjećanja vrijednost, čak neka vrsta društvenog kapitala koji se mora pomno čuvati jer će ga, ukoliko ga se poput zlatnog dukata nemarno ostavi na putu, neko drugi uzeti i zloupotrijebiti u vlastite svrhe.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!