“ČUDO” BOŠNJAČKOG INATA

I bez obzira na to da većina Bošnjaka zna da je Komšić političar koji se nije proslavio za vrijeme svojeg osmogodišnjeg mandata u Predsjedništvu BiH, osim što je njegova pojava bila trn u oku Hrvatima, Bošnjaci su mu dali povjerenje jer ga ne vide kao opasnost za opstanak BiH.

Dan nakon Čovićevog poraza, hercegovački analitičar Nino Raspudić obznanio je da su Bošnjaci “izglasali Komšića iz čiste mržnje prema Hrvatima”. Nisu. Izglasali su ga iz čistog straha i iz čistog inata političarima poput Dragana Čovića i prateće medijske kamarile poput Nine Raspudića.

Zanimljiv poučak koji proizlazi iz ovog slučaja: da je kojim slučajem Dragan Čović vodio sasvim suprotnu politiku prema Bošnjacima, vjerovatno bi bio izabran. Odnosno, da je bio relaksiran i dijaloški raspoložen, da nije svako malo slavio hrvatske ratne zločince, da nije zazivao treći entitet, da nije širio fatamorgane o islamistima i radikalima u bošnjačkoj politici, da nije fantazirao o zelenim transferzalama, da nije šurovao s Miloradom Dodikom, Rusima i slično, ne bi bilo razloga da Bošnjaci osjećaju strah od njega. Ovako su iz čistog straha, a zatim inata, Bošnjaci glasali za Željka Komšića, što zasigurno nije fer prema hrvatskom narodu u BiH, ali je posve legalno i legitimno što se tiče zakona.

Štaviše, građani koji su glasali za Komšića, a osim Bošnjaka, bilo je tu i Srba i Hrvata i Bosanaca i ostalih, doživjeli su to kao neku vrstu patriotskog čina. Čovićev poraz dogodio se nakon što je Komšićeva Demokratska fronta bila na koljenima, kadrovski posve potkapacitirana nakon nevjerovatne količine curenja kadrova i okretanja leđa svom lideru.

Najoptimističnija predviđanja po Komšića išla su do mogućih 100 hiljada osvojenih glasova, a osvojenih gotovo 200 hiljada je ni više ni manje nego “čudo”, i to “čudo” bošnjačkog inata. Ovakva podrška Komšiću povukla je i glasove za njegovu Demokratsku frontu, pa bismo mogli reći da je posve neočekivano Komšić dobio još jednu priliku ne samo u Predsjedništvu BiH nego i u parlamentima.

Ono što je sigurno, njegova pobjeda ne predstavlja nikakvu bošnjačku političku urotu protiv Hrvata, kako to žele javnosti objasniti pojedini hrvatski mediji. Komšić, prema onome što smo vidjeli tokom kampanje, nije imao podršku ni bošnjačke političke, ni bošnjačke vjerske elite. Što se bošnjačke nacionalne politike tiče, ona se više-manje ponašala indiferentno prema Komšićevoj kampanji, iako se ranije Bakir Izetbegović negativno izjasnio o principu da jedan narod bira drugom političke predstavnike, a reisul-ulema Husein ef. Kavazović upozorio je pred izbore da to nije korektno, što mu je priskrbilo velike simpatije među Hrvatima i u BiH i u Hrvatskoj i donekle relaksiralo vrlo napete bošnjačko-hrvatske odnose.

Kako god bilo, zakon je takav kakav jeste, a njegova promjena može se dogoditi samo ako postoji povjerenje i spremnost na kompromis. Čović nije dao razlog da bi mu bošnjačka politika poklonila takvu vrstu povjerenja. Stoga, mogli bismo reći da je, što se Komšića tiče sve po zakonu, a da je sam Čović najzaslužniji za vlastiti poraz.

I bez obzira na to da većina Bošnjaka zna da je Komšić političar koji se nije proslavio za vrijeme svojeg osmogodišnjeg mandata u Predsjedništvu BiH, osim što je njegova pojava bila trn u oku Hrvatima, Bošnjaci su mu dali povjerenje jer ga ne vide kao opasnost za opstanak BiH.

No, problem će se širiti ako Čović ne uvidi grešku i nastavi s izazivanjem postizborne krize na koju ga nagovaraju vrle Hrvatine poput Nine Raspudića. Stoga, pokazuje se i ovaj put da je politika dijaloga puno isplativija od politike koju je zadnje četiri godine vodio Dragan Čović.

PROČITAJTE I...

I to je taj paradoks. Prave ustaše misle potpuno drukčije, ali ne priznaju Bošnjake kao naciju. Reducirane ustaše žele dijeliti Bosnu, a protuustaše prema muslimanima generalno, a onda i Bošnjacima imaju zapravo vrlo negativne stavove. Apsurd je dosegao kulminaciju kada je neku Sanju Modrić, novinarku Novog lista, prije par godina na HTV-u ismijao Slaven Letica, desničarski, uglavnom HDZ panegiričar, kada je tvrdila da je Bosna nemoguća država, i to zbog muslimana. Bošnjaci se kao narod i ne spominju. No, ima li se u vidu da je osnivač Novog lista, razočaran Jugoslaven i promotor mita o Crvenoj Hrvatskoj Frano Supilo, kao i Starčević, život okončao u ludnici? Nije li stoga stav Modrićke očekivan?

Kada na takve vrste zabluda i predrasuda dodamo činjenicu da je većina nosilaca ovog političkog trenda za vrijeme agresije ili dezertirala i kukavički pobjegla od obaveze da brani državu, ili bila sklonjena na sigurno, ili jednostavno bila suviše mlada da bi je se sjećala u takvoj mjeri da bi mogla formirati bilo kakva lična iskustva i zaključke, onda možemo razumjeti razliku između ozbiljnosti i osjećaja za državu kod starije generacije ljevičara i tragikomičnog odsustva zdravog razuma i bilo kakve političke odgovornosti kod crvenih “mladih gusana” čije vrijeme tek dolazi

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!