Čudnovati život Omera ibn Saida

Slavna autobiografija Omera ibn Saida, koja se općenito ubraja u začetke američke robovske literature, započinje podužim odlomkom sure Vlast (Mulk), koju Omer ni nakon dvadeset i četiri godine u kršćanskoj zemlji nije zaboravio. Izbor nije slučajan; sura se otvara tvrdnjom da sva vlast pripada Bogu i stoga je savršena aluzija na robovlasništvo, na apsolutnu moć kroz posjedovanje

Duboko je i mudro jesenje nebo nad Sjevernom Karolinom, mudrije od svih povijesti, dublje od svih sudbina.

Koračam niz cestu Old Fayetteville, koja vodi, kroz doline pune vlage i ravnice istačkane prastarim stablima, kroz kratkotrajne šume i pored siromašnih potoka, kroz nepregledne farme na kojima blješte razna krda, prema nekoliko desetina milja udaljenom starom južnjačkom gradu Fayettewilleu. Sve je spektakularno tiho – kao prije Kolumba; teturam sa svojim dvogodišnjim Omerom kroz zlatno lišće iz kojeg probija, kao proplamsaji unutarnje groznice, neki divni grimiz. Omer lovi vjeverice koje, opet, love jedna drugu uz beskrajne spirale debala, gađa ih žirevima, grančicama i šišarikama; podižem jednu šišariku i divim se savršenstvu bodljikave arhitekture. Ptice love sjemenke u valovitim jezerima lišća, a jedan rakun izviruje ispod ceste Old Fayetteville, koja vodi, ponad zgrade u kojoj živim, prema starom južnjačkom gradu Fayettevilleu, u koji je 1810. godine, kroz doline pune vlage i ravnice istačkane prastarim drvećem, kroz nevidljive potoke i pored nepreglednih farmi na kojima su blještala razna nedostižna krda, stigao Omer ibn Said, odbjegli rob iz Charlestona u Južnoj Karolini.

Omer neumorno trči za vjevericama i sve je tiho kao prije Kolumba… Na diskretno izgrickanim korama čistokrvnih kestenova, hrastova, borova i jablanova drveće kaligrafijom lišajeva slavi Stvoritelja, vlasnika svega.

U julu 1825. filadelfijski žurnal The Christian Advocate izdaje kratku biografsku natuknicu o “Princu Mori”, čiji je autor neimenovani liječnik iz Fayettevillea u Sjevernoj Karolini. Natuknica opisuje čudesni bijeg jednog roba koji je, napokon što je uhvaćen u Fayettevilleu i tu pritvoren, na zidovima ćelije, pepelom i ugljem koje je pronašao na podu, “ispisao majstorskom rukom, zdesna nalijevo, rečenice na jeziku nepoznatom lokalnim ljudima”.

Omer ibn Said imao je oko trideset i sedam godina kada je zarobljen u blizini rodnog mjesta u Zapadnoj Africi, a potom ukrcan na brod koji je tridesetak dana plovio preko Atlantika prema zloglasnom Charlestonu u Južnoj Karolini. Stigli su krajem 1807. godine, posljednje godine legalnog uvoza robova, a na dokovima su ih dočekali pobožni američki džentlmeni s cilindrima na glavama, Biblijama u džepovima i bičevima u rukama. Nakon što je proveo dvije stravične godine kao rob na plantaži riže, 1810. godine uspijeva pobjeći, a dvadeset i jednu godinu poslije suludog bijega piše autobiografiju na arapskom; manuskript je poslije preveden i objavljen u American Historical Reviewu, izdanju posvećenom čudesnom životu Omera ibn Saida. Rodio se oko 1770. u bogatoj i aristokratskoj porodici u afričkoj regiji Futa Tooro, smještenoj između slavnih rijeka Senegala i Gambije. Prema vlastitom svjedočenju, dvadeset i pet godina školuje se učeći arapski jezik, klasične islamske discipline, od kiraeta do hadisa, te osnove ekonomske nauke.

Nakon što je odveden u roblje i prodan južnokarolinskom plantažeru, “opakom čovjeku po imenu Johnson”, “potpunom nevjerniku koji nije imao ni najmanje straha od Boga”, Said, mali i nemoćni čovjek nesposoban za teški rad, uspijeva pobjeći – prvo s plantaže, a onda iz jedne Karoline u drugu; nakon mjesec dana grozomornog odmetničkog skrivanja, dospijeva u Fayetteville, gdje, izranjavan, gladan i izhaviješćen, ulazi u neku “kuću” kako bi obavio namaz.

“Na nebu je sijao mladi mjesec”, sjetit će se godinama poslije kada bude slabašnom ulemanskom rukom opisivao svoj život na krhkom papiru. Nije jasno šta u autobiografiji misli pod kućom: na crkvu, štalu ili javno konačište? Tu ga je primijetio neki mladić koji je brzo odjahao da obavijesti oca o odbjeglom robu. Stigli su s čoporom pasa i zatvorili ga, opet u “kuću” (“koju na kršćanskom jeziku zovu jail”), gdje je ostao šesnaest dana i noći. Konačno će ga kupiti izvjesni Bob Mumford, da bi ga poslije ustupio zetu, generalu Jamesu Owenu (bratu budućeg guvernera Sjeverne Karoline), koji je u Saidu prepoznao obrazovanog čovjeka i koji ga je, stoga, makar prema Saidovom svjedočenju, dobro gledao. Ali, prije toga će naići čovjek po imenu Mitchell, koji će također za Omera ponuditi novac, želeći ga “odvesti u mjesto po imenu Charleston”, staru destinaciju njegove patnje. Prijedlog ga je zaprepastio; Johnson bi ga rastrgao između konja ili bičevao do smrti; sjećanje na Johnsonovu okrutnost i slike užasa kroz koje je prošao na plantaži iz njega su ispalili zastrašujući rafal: “No, no, no, no, no, no, no, no, no, no…”

James Owen cijenio je pismenost svog roba; mi procjenjujemo da se i hvalisao s njim. Omer u autobiografiji hvali svog gospodara i njegovu porodicu: nisu ga tukli niti zvali ružnim imenima, niti su mu, tokom skoro dvadeset godina, učinili ništa ružno. “O ya people of America, do you have… such a good generation that fears Allah such much?”, napisat će o Owenovim opisujući svoj žalosni život. Pa ipak, Omer nikad nije oslobođen i, kako zapaža Ala Alryyes, “svaka izjava o njegovom gospodaru mora ostati pod ovom sjenkom”.

Slavna autobiografija Omera ibn Saida, koja se općenito ubraja u začetke američke robovske literature, započinje podužim odlomkom sure Vlast (Mulk), koju Omer ni nakon dvadeset i četiri godine u kršćanskoj zemlji nije zaboravio. Izbor nije slučajan; sura se otvara tvrdnjom da sva vlast pripada Bogu i stoga je savršena aluzija na robovlasništvo, na apsolutnu moć kroz posjedovanje.

“Prije nego što sam stigao u kršćansku zemlju, moja je vjera bila vjera Muhammeda, Allahovog poslanika, Allah ga blagoslovio. Odlazio sam u džamiju prije izlaska sunca, prao svoje lice i glavu, i ruke, i stopala. Obavljao sam namaz oko podne, i poslijepodne, i nakon zalaska sunca, i noću. Svake sam godine davao zekat: zlato, srebro, sjemenje, krave, ovce, koze, rižu, pšenicu i ječam. Davao sam desetinu na sve navedene stvari. Svake sam godine išao u sveti rat protiv nevjernika. Išao sam na hadž u Meku kao što su to radili svi koji su bili u mogućnosti. Moj je otac imao šest sinova i pet kćerki, a moja majka tri sina i kćerku. Kada sam napustio svoju zemlju, imao sam trideset i sedam godina… Brojna vojska stiže u moju zemlju. Pobiše mnogo svijeta. Uhvatiše me i odvedoše do velikog mora, gdje me prodadoše nekom kršćaninu koji me ukrca na brod na velikom moru.”

U nastavku teksta ponovo se vraća Owenovim, pojašnjavajući kako je “prije volio čitati plemeniti Kur’an”, a sada mu general i njegov žena svakodnevno čitaju gospel, Indžil. Prije se obraćao Bogu, dalje piše Omer, ovako: “Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova, Milostivom i Samilosnom, Vladaru Sudnjeg dana, Tebi se obraćamo i od Tebe pomoć tražimo, uputi nas na pravi put…”, a sada se moli ovako: “Oče naš…”

Nakon objavljivanja autobiografije, Omer postaje celebrity; Francis Scott Key, autor američke nacionalne himne, šalje mu Bibliju na engleskom nadajući se da će mu pomoći da lakše pređe na kršćanstvo. Oslovljavanog još i s Omeroh, Umeroh, Moro, Morro, Meroh, Moreau i Monro, mučne misterije ne prestaju obavijati Omer ibn Saidovu pravu vjeru ili, možda, vjere. Neimenovani autor članka u spomenutom The Christian Advocateu proklamira Saidovu konverziju s “mahomedanske religije” na kršćanstvo naglašavajući kako je nakon dobijanja arapskog primjerka Biblije “Princ Moro” “sada mogao čitati Sveto pismo na maternjem jeziku slaveći Onoga koji je učinio da iz zla bude dobro tako što ga je učinio robom”. Ali, Omer u autobiografiji nije nedvosmislen poput prozelističke američke javnosti. Niti odbacuje islam, vjeru svoje mladosti, niti prihvata kršćanskog bogočovjeka; tek je fokusiran na jezičke različitosti starih i novih molitvi: “Kada sam bio Muhamedanac, molio sam ovako… Sada se molim ‘Naš Oče’, riječima našeg gospodina Isusa Mesije.” Čak ni u autobiografiji namijenjenoj američkoj javnosti i dalje ne može izgovoriti Muhamedovo, a.s., ime bez salavata, a reference na “Isusa Mesiju” samo su paralelni kur’anski opis Isusa (koji se u Kur'anu naziva “mesija” ukupno jedanaest puta), dok je izraz “našeg gospodina” (سيدنا) uobičajeno muslimansko iskazivanje počasti svim poslanicima i ni u najcrnjoj mori se ne može miješati s “Gospodarom” (رب), kako je već na engleski prevođen ovaj izraz (Lord).

Njegova životna priča, u kojoj se uvijek i uvijek osvjetljava konverzija, biva tema u brojnim magazinima i historijskim pamfletima. Omer s Owenovim 1836. godine seli na novu farmu u Sjevernoj Karolini, a tokom Građanskog rata ponovo mijenjaju boravište. Vjeruje se da je imao devedeset četiri godine kada je umro (oko 1864), iako tačne okolnosti smrti ostaju nejasne. Nije se ženio.

Sačuvani manuskripti – autobiografija nije jedini sačuvani Omerov rukopis – omogućuju bolji uvid u dramu vjerovanja koja prati veliki broj američkih robova. Transkripcija dvadeset trećeg stiha Psalama, kojeg je Said napisao na arapskom mnogo godina nakon autobiografije, a profesor E. D. Wilson drugi put preveo na engleski, otkriva kako psalm počinje Bismillom i salavatom. Said, dakle, dodaje tipičnu muslimansku invokaciju svetom tekstu judeokršćanske tradicije – na jeziku kojeg njegov bijeli gospodar nije mogao razumjeti. Drugi artefakt jeste kartica teksta napisana također Saidovom rukom. Objašnjenje koje je ponudio engleski prijevod glasi: “Molitva Gospodinu koju je zapisao ujak Moreau (Omer), rođeni Afrikanac, danas u vlasništvu generala Owena od Wilmingtona, North Carolina. Ima osamdeset i osam godina i posvećeni je kršćanin.” Pokazat će se kako je arapski tekst, kojeg je, zdesna nalijevo ispisala majstorska Saidova ruka, zapravo sto prva kur'anska sura, Pomoć (Nasr) koja – a svi znamo “Iza džā'e…” – predviđa masovno prelaženje ljudi na islam. Ostaje nejasno kako je prvobitni prevodilac na engleski – jedan tadašnji stanovnik Charlottea, također u Sjevernoj Karolini – zaključio da Saidov zapis predstavlja kršćansku “molitivu Gospodinu”, ali pogrešan prijevod bit će opomena kasnijim istraživačima da oprezno pristupe prijevodima Saidove autobiografije.

Od 1831. godine, kada je Said zapisao svoju autobiografiju na petnaest stranica na arapskom jeziku, sačinjeno je više prijevoda, a originalni tekst bio je dugo godina nedostupan široj javnosti. Dvadesetih godina dvadesetog stoljeća rukopis nestaje i tek 1995. godine biva pronađen u starom prtljažniku u Virginiji. Tu ga otkupljuje jedan privatni kolekcionar koji ga ustupljuje Harvardovoj biblioteci i Međunarodnom muzeju muslimanskih kultura u Jacksonu, u Mississippiju.

Svi imaju životnu priču, a neki robovi rođeni su jedino da bi umrli: okruženi gospodarima tuđe vjere, zauvijek izgubljeni u prijevodu, s čoporom pasa za vratom, s bičevima na koži. Moj dobri Omer ili, kako sam sebe zove, Óma, i dalje bezbrižan lovi vjeverice koje ga nadmoćno izigravaju. Ulicom povremeno skoro nečujno projuri automobil ili autobus; vjetar raznosi melanholiju lišća, punu smežuranih ožiljaka od ljetnog uživanja pod uzvišeno tihim azurnim nebom. Priroda, lišena upečatljivog haosa novog rađanja, izdiše blagi smrad truhlog lišća. Da li bih nakon dvadeset pet godina u tuđoj zemlji, u tuđem životu, pod tuđom vlašću, zaboravio suru Mulk, da li bih nakon pedeset godina totalnog iščašenja mogao zaboraviti suru Nasr?

Drveće kaligrafijom lišajeva slavi Stvoritelja, jedinog vlasnika svega. Lišajeva koji su me podsjetili na kur’anske ajete ispisane tokom šesnaest dana i šesnaest noći prije više od sto pedeset godina, prašinom i ugljem, na zidovima jedne zatvorske ćelije u starom južnjačkom gradu Fayettewilleu.

 

Sljedeći članak

KULINA BANA VOJSKA JE

PROČITAJTE I...

Nakon promptne reakcije Bruxellesa i Berlina, a njih mala Hrvatska sluša bespogovorno, stvari su se izmijenile. Mainstream mediji koji su sukreirali dvodnevno gubljenje opće pameti promijenili su ploču, pa se malo dalo čuti i vidjeti i o zločinima Praljkove družine i njihovih nalogodavaca iz UZP-a. Stvarno, šta bi bilo da EU nije svoju malu i nedoraslu članicu “zašpotala”, kako kažu Zagrepčani? Knjiga žalosti za Praljkom nije otvorena u nekom zvaničnom prostoru, već u udruzi generala. A hrvatski Bošnjaci? Najveći Hrvat među njima, Zlatko Hasanbegović, upisao se u knjigu žalosti. Od njega se očekivao ultimativan izraz lojalnosti – pljuvačka na žrtve svog naroda, i on je to učinio

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!