Crvene brigade se postrojavaju, mediji šute

Odličan primjer takvog istančanog ukusa ili, bolje rečeno, ideološki obojene selektivnosti u izvještavanju jeste tretman koji u medijima ima izvjesna Partija rada i sadržaji koje ovaj pokret, stranka ili grupacija pušta u javnost.

Sudeći po akcijama i reakcijama većine ovdašnjih regionalnih ili lokalnih medija na ono što oni smatraju udarnim vijestima ili skandalom stječe se utisak da određene etikete i termine čuvaju samo za partikularnu demografiju ili ideologiju.

Odličan primjer takvog istančanog ukusa ili, bolje rečeno, ideološki obojene selektivnosti u izvještavanju jeste tretman koji u medijima ima izvjesna Partija rada i sadržaji koje ovaj pokret, stranka ili grupacija pušta u javnost.

Iako baštini totalitarnu i krajnje ekstremističku ideologiju, iako odašilje sasvim nedemokratske poruke, iako javno plasira izuzetno sporne fotografije članova svog pokreta, iako se bavi antizapadnom retorikom koja uključuje paljenje državnih zastava, iako je iz takvih sadržaja uočljivo prisustvo njenih članova na raznim protestnim skupovima (npr. borački protesti od 1. marta) koje pokušavaju instrumentalizirati, ništa od toga nije dovoljno da probudi bilo kakvu a kamoli ozbiljnu medijsku pažnju.

Čak i klipovi maskiranih pripadnika ove radikalne komunističke organizacije – koji ih prikazuju kako na logorovanju u sakrivenim šumskim kampovima vrše što paravojnu obuku, što indoktrinaciju militantnom i boljševičkom literaturom – već gotovo godinu dana nezapaženo sakupljaju prašinu u ćoškovima YouTube servisa.

Možemo li samo zamisliti šta bi se dogodilo da je, recimo, riječ o nekoj organizaciji islamističkog predznaka koja se odmetnula u kampiranje po šumama i gorama i kakve bi samo reakcije bile u tom slučaju?

Ne samo da bi vazduh treperio od histeričnih medijskih krikova već i od zvuka nadolazećih dronova. Ovako, nikome ništa, ovim boljševičkim ekolozima možda čak kapne i neka donacija od nekog od ovdašnjih fondova za “otvoreno društvo”.

PROČITAJTE I...

“Mogla sam i ja otići kao i mnogi. Nije ova država lahka za život, ali i studenti iz Njemačke idu u Francusku da studiraju, odlaze ljudi odsvakuda, traže nešto bolje. Ali ti kao insan ne možeš pobjeći od sebe, možeš samo ponijeti dio sebe. U ovoj situaciji ne treba bježati, po čemu smo mi poznati, nego treba rješavati probleme, treba ovdje najbolje što možeš raditi svoj posao. Možda bi nam, kada se ne bismo predavali olahko, bilo bolje”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!