CRV SUMNJE

Ono što znamo jeste tako mali čun u beskraju našeg neznanja kojim prolazimo, u kojem živimo i u kojem tek ponekad, za sretnih trenutaka oslobođenja, prepoznajemo nešto i od onog što nosimo u sebi, kao pitanje i odgovor istovremeno

Idealan film, smatrao je Buñuel, film koji bi izbjegao svim oblicima cenzure (a posebno onoj najpogubnijoj – vlastitoj), bio bi film koji bi se vrtio u zatvorenoj kinodvorani čovjekove lobanje, film samo za jednog čovjeka, samo za jednog svjedoka i sudionika. Buñuel je čak vjerovao u budućnost takvih projekcija, a ovaj njegov stav određuje otprilike i njegovu poetiku. Ne ulazeći sad u razloge iz kojih se iskristalizirala ova Buñuelova čežnja za oslobođenom umjetnošću filma (a koji su, uostalom, i dosta jasni), pokušajmo da zamislimo idealnog gledaoca i, sljedstveno tome (jer je riječ samo jedan od elemenata filma), idealnog čitaoca, onog koji bi doista u jeziku prepoznavao sve njegove konotacije (u riječi čaša čašku cvijeta, u riječi čempres prevedeni kiparis, u riječi barbar onog koji traži vode…). Zar se ne bi takvom čitaocu svaki roman učinio kao more, svaka pjesma kao rijeka, a jezik sam kao kosmos u kojem je moguće naslutiti tek jedan majušni dio, onaj koji je sasvim blizu njegove svijesti, onaj zapečaćeni mali dio vasione u vlastitoj glavi, a koji bi se mogao označiti kao znanje.

A ono što znamo jeste tako mali čun u beskraju našeg neznanja kojim prolazimo, u kojem živimo i u kojem tek ponekad, za sretnih trenutaka oslobođenja, prepoznajemo nešto i od onog što nosimo u sebi, kao pitanje i odgovor istovremeno.

U gorostasnoj šumi Neznanja, pogotovo ako nam se ona predočava kao Znanje, skriva se jedan mali crv. To je taj legendarni crv sumnje, koji je ustvari crv znanja kojeg nismo svjesni.

I zašto baš crv?

Nije li se taj crv (obratno od platonovskog svijeta ideja koje se preseljavaju u zbilju, da bi potom svoje selidbe nastavljale i dalje – u umjetnost), nije li se ovaj crvić iz same zbilje, zaobljavajući dokraja umjetnost crvotočine, daleko od svojih termitnjaka-velegradova (pred očima zaprepaštenih ljudi u prah se sasipa drvena kuća koja je do tog trenutka izgledala posve cijela i netaknuta), nije li se ovaj crv sumnje iz svijeta zbilje preselio u svijet ideja?

Onaj koji je vidio kuću što se ruši, izjedena iznutra, tu prašinu nakon termitske gozbe, nikad više nijednu kuću neće moći pogledati bez zazora.

A koliko je samo kuća u našem životu i koliko onih kuća za koje mislimo da ih dobro poznajemo?!

Kuća jezika isuviše je velika da bi je bilo ko od nas vidio, i tu smo možda jedino u prilici da vidimo kuću iz njenih zidova, iz opeka od kojih su ti zidovi sačinjeni, iz molekula koje čine te opeke. U kući jezika smo pomiješani s termitima, češemo se o njih, oni nas gurkaju – crv sumnje neko je s kim živimo, neko čije smo prisutnosti svjesni čak i kad spavamo. Jer, jezik je i u zraku kojeg udišemo i naša šutnja, čak i kad je svjesni čin otuđenja, ne zaustavlja njegovo vibriranje, njegovo trajanje u našim damarima. Naša šutnja i naša nijemost samo su blijesak ili sjena u svjetlucanju bezmjerna jezika.

A crv sumnje uvijek je tu: ispred ili iza nas, ponekad i pod našom kožom.

Ako primijetite prazne i šuplje riječi oko sebe, znajte da je on tu negdje, ruje, ruje, svrdla, možda je već stigao i do vaših riječi, možda je opasno ugrozio zid koji i vi pridržavate… ipak, kuća jezika isuviše je velika i:

RIJEČI SE OBNAVLJAJU KAO ŠTO SE OBNAVLJA LANJSKI CVIJET.

Sve rečeno čini se kao prolegomena za fantastički roman.

Kuća čiji je krov od mora.

Dovoljno je malo zaviriti u bilo koju odaju kuće i vidjeti da se svaka priča nastavlja i da je svaki početak ujedno i kraj.

Argonauti su istovremeno na svom početku, kao i na kraju.

Jazon skuplja svoje junake za brod Argo, istodobno uzima zlatno runo i užasnut je osvetom ljubomorne svoje Medeje, koju upoznaje tek i rastaje se s njom nakon toliko godina zajedničkog života. I u strašnom trenutku smrti djece koju su zajedno izrodili.

Sve se u jeziku dodiruje.

Jedino nove riječi potiskuju stare, potiskuju ih u dubinu, sve dok se i same ne utope, a onda stare riječi izranjaju kao nove i vrtlozi u misaonoj plazmi jezika nastavljaju svoje ključanje, svoj tajanstveni i jasni ključ.

Tako se dodiruju i gradbe od riječi.

U besanim zavičajnim noćima, dok sam čekao da dođu po mene i moju porodicu, pričao sam priče.

Sjedili smo uz svijeće jer nismo imali struje.

Bile su to priče utemeljene na detekciji i događale su se na mjestima na kojima sam nekad bio i boravio.

Mnogo godina kasnije, moja kćerka koja živi u Londonu ispričala mi je kako je jedanput zastala na ulici jer su joj u svijest došle scene iz nekog filma kojeg se nije mogla sjetiti.

– Zamisli, tata, to je ona priča o ukradenoj djevojčici s porodičnog portreta, sjećaš se, ona koju si nam pričao jedne noći?!

Naravno da sam se sjećao. Nikad te noći neću zaboraviti.

Ni priče.

O aleksandrijskim sviračima.

Venecijanskoj čaši.

O nezaboravnom platnu velikog francuskog slikara s kojeg je nestala naslikana djevojčica. Iza svega se skrivala porodična tajna, mračna mreža koja je uzrokovala brojne postupke nasljednika. Ipak, iščezla djevojčica nastavila je živjeti u buñuelovskom filmu.

I sad:

ovdje je mjesto za roman,

roman, naprimjer, o mitskom, zlatnom, piramidalnom vrhu piramide koji se naziva piramidion.

Počnite da ga čitate od početka, sredine ili kraja, kako želite, od Herodota ili Vesne Krmpotić, od Hermesa Trismegistosa ili Platona, od Alberta A. ili Tesle N., od… inkomenzurabilni roman Piramidion – čitajmo ga zajedno.

 

 

 

PROČITAJTE I...

Otac, barem ne u cijelosti, nije mogao finansirati moje školovanje, a što je, opet, za posljedicu imalo glad. I, zaista, bio sam doslovno gladan. Tako, ujutro bih kupio burek, presjekao ga napola, pojeo polovicu, a drugu ostavio za poslijepodne, kad se s predavanja vratim u iznajmljeni i vazda hladni ubogi sobičak

Adem Pin vješto izbjegava potjeru i zamke po dalmatinskim, hercegovačkim i bosanskim gradovima i, na kraju, uvjeren da je zametnuo trag, vraća se u Daorson dok ne shvati da su ga tu čekali i da su mu tu namjestili konačnu zamku. U đubrovniku nalik na stećak (možda nešto za imaginarni muzej poput Trokutovog) slučajno ugleda ubijenog i bačenog čovjeka – čovjeka toliko nalik sebi kao da se pogledao u mrtvačko ogledalo. Adem Pin se uspinje na Daorson s fiksidejom da se preobrazi u sokola i poleti odozgo iznad predjela, sve dok ne pronađe, među svim stećcima, svoja vrata za bijeg na Radimlji

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!