Crna beštija zbog koje je drhtala Španija

Prema Dikru, popularnom historiografskom djelu o Al-Andalusu koje je napisao anonimni muslimanski autor koji je živio između 14. i 15. stoljeća, znamo da je Almanzor osvojio i uništio gradove Zamoru, Simancas, Sepúlvedu, Coimbru, Astorgu i Pamplonu, i to dva puta. Sepúlveda i Barcelona gradovi su koji su osvojeni i uništeni na brutalan način. U oba napada Almanzorove snage koristile su almajaneque, divovske katapulte kojima su bacali i po pet stotina kilograma teško kamenje kako bi uništili zidove utvrda

 

“Prešli su granice kršćanstva i počeli uništavati mnoga njihova kraljevstva i ubijati mačem. Devastirali su gradove i dvorce i uništili cijelu zemlju sve dok nisu stigli do pomorskih zona Zapadne Španije i uništili Galiciju.” Tim je tužnim riječima biskup iz 11. stoljeća Sampiro opisao ratne pohode jednog od najvećih neprijatelja kršćanstva na Iberijskom poluotoku. Zvao se Abu Amir Muhammad ben Abi'Amir al-Ma'afirí, poznatiji je bio kao Almanzor.

Kada je umro, napisano je: “Umro je Almanzor i pokopan je u paklu.” Onaj koji je to napisao bio je pun mržnje, ali je dobro znao što govori. Almanzor je između 977. i 1002. godine vodio najmanje pedeset šest vojnih akcija uglavnom protiv kršćanskih kraljevstava na sjeveru poluotoka. Vrhunac njegovog vojevanja bio je 997. godine, kada je opustošio Santiago de Compostelu. “Uništio je crkve, samostane i palače i spalio ih vatrom”, napisao je Sampiro. Ostavili su netaknutim samo grob jednog apostola iz razloga koji i danas ostaju enigma. Strah ili poštovanje? Nikada nećemo saznati.

Rođen je 938. godine u porodici dugačke vojne tradicije. Njegovi preci bili su dio muslimanskih vojnih snaga koje su prešle Gibraltarski tjesnac 711. godine kako bi napali Iberijski poluotok. Almanzor je studirao u halifatu Cordoba. Tamo se počeo penjati na političkoj ljestvici u palači sve dok nije imenovan za učitelja sina Halifa al-Hakama II. “Bilo kako bilo, 22. februara 967. upravljanje imovinom prestolonasljednika Abderramana bilo je povjereno Ibn Abi Amiru s plaćom od petnaest dinara mjesečno. Istodobno je postao upravitelj svojstava Subha”, objašnjava Ana Echevarría Arsuaga, profesorica srednjovjekovne historije, u svom radu o Almanzoru. Nakon toga, i nakon prerane smrti njegovog učenika, nastavio je s istom ulogom s nasljednikom Abu'l-Walidom Hisamom. Postao je jedan od najpouzdanijih ljudi halife.

Posljednji poticaj u njegovoj političkoj karijeri dogodio se 976. godine, nakon smrti Al-Hakama II. Od tada je počela borba za prijestolje, u kojoj su mnogi htjeli i insistirali na preuzimanju palice od mladog Hisama II. Ibn Abi Amir tada je postao njegov najveći branitelj i završio (bilo mačem ili političkim intrigama) sa svakim ko je stao na put novom halifi, ali ne zato što je tog dječaka smatrao sposobnim političarem već zato što mu je u ranoj dobi omogućeno da postane pravim vladarom iz sjene. Godine 981. u Cordobi je postalo jasno da Almanzor teži postati halifom. Te je godine Ibn Abi Amir porazio svog punca Galiba unatoč činjenici da je Galib imao pomoć grofa Castille i kralja Navarre. Nakon toga je dobio nadimak “Al-Mansur” (Almanzor, pobjednik), što je bila privilegija samo halifa tog vremena. Isto se dogodilo kad se preselio u Medinu Alzahiru, grad koji je izgrađen kako bi u njega bila premještena muslimanska prijestolnica poluotoka.

“Almanzor je za kršćane bio užasan lik koji je uništio Santiago de Compostelu, srušio Barcelonu, ​​uništio Pamplonu i okončao kraljevstvo León. To je učinilo da ostane u kršćanskim hronikama upisan kao zvijer. Međutim, za muslimane je on bio historijska veličina, osoba koja je halifat napravila mediteranskom silom, osoba koja je činila velika djela, sponzorirao radove kao što je širenje džamije ili izgradnja dvorskog grada Medine Alzahira”, kaže pisac i historičar Jesús Sánchez Adalid, autor knjige Los baños del pozo azul.

Od tada je Ibn Abi Amir započeo dugačak popis vojnih kampanja protiv susjednih kraljevstava koje nije prekidao sve do svoje smrti. Prema izvorima kakav je muslimanski historičar iz 10. stoljeća Ibn Hayyan, on nikada nije prestao “tokom svog života” da “napada kršćane, uništava njihovu zemlju i pljačka njihovu imovinu”. To potvrđuje i María Isabel Pérez de Tudela, profesorica Odjela za srednjovjekovnu historiju, u svom radu Rat, nasilje i teror; Uništavanje Santiago de Compostele od Almanzora prije hiljadu godina. Stručnjaci kažu da napadima nije samo htio pobijediti nego “poniziti i kazniti svoje neprijatelje”.

U to je doba podijeljeno kršćanstvo bilo mnogo slabije od moćnog muslimanskog susjeda s juga. Hroničari tog vremena kažu da su ga se “kršćani bojali više od smrti”. Historičar Pérez de Tudela kaže kako pohodi nisu bili usmjereni samo ka osiromašenju neprijatelja nego i ka uništavanju njihove vjere. Prema riječima Péreza de Tudele, Almanzor je proveo pedesetak kampanja kažnjavanja kršćanskih kraljevstva od 977. godine, kada je izvojevao prvu pobjedu u zemljama Leona. Većina istraživača tvrdi da je bilo više od pedeset ekspedicija koje je Almanzor vodio tokom svog života. Dikr kaže da ih je bilo pedeset šest.

Prema Dikru, popularnom historiografskom djelu o Al-Andalusu koje je napisao anonimni muslimanski autor koji je živio između 14. i 15. stoljeća, znamo da je Almanzor osvojio i uništio gradove Zamoru, Simancas, Sepúlvedu, Coimbru, Astorgu i Pamplonu, i to dva puta. Sepúlveda i Barcelona gradovi su koji su osvojeni i uništeni na brutalan način. U oba napada Almanzorove snage koristile su almajaneque, divovske katapulte kojima su bacali i po pet stotina kilograma teško kamenje kako bi uništili zidove utvrde. Kada su napadali na Barcelonu, koristili su i drugačiju vrstu municije. “Kada su napadali Barcelonu 985. godine, iz katapulta su na grad ispaljivali odsječene glave kršćana.” Kada je osvojena Barcelona, Almanzor je pobio većinu muškaraca koji su je branili i zarobio većinu žena i djece. Nakon toga je spalio kuće.

U historijskim se dokumentima spominje i veliki broj mrtvih koje je Ibn Abi Amir ostavio za sobom u gradovima kakvi su Simancas ili Toro. “U nekim slučajevima autor zapisuje broj mrtvih: 20.000 u Aguilaru; 10.000 u Montemayoru, a na drugom mjestu stoji da je Almanzor ubio sve ljude u Sacrameniji.” Ekspert za arapsku historiju Španije Luis Molina piše u svom djelu Almanzorove kampanje da su dva najbrutalnija pohoda bila sedamnaesti, onaj na Leon, odakle se vratio s hiljadu zarobljenika nakon što je ubio stotine vojnika, i osamnaesti, na Simancas, u kojem su “vode rijeke obojene crvenom bojom prolivene kršćanske krvi”. U junu 987. poveo je treći napad na grad Coimbru, a prema hroničarima, grad je nakon dvodnevne opsade osvojen, a njegovi stanovnici zarobljeni ili pobijeni. Tri godine kasnije nakon novog napada cjelokupno stanovništvo bilo je prisiljeno na iseljavanje. Dikr bilježi ogroman broj zatočenika koje je Almanzor imao nakon osvajanja, pljačke i spaljivanja kršćanskih gradova. Iz trideset pohoda vratio se s “velikim brojem zarobljenika”, a dobar dio njih bili su žene i djeca.

Iako je gotovo nemoguće izračunati konkretan broj kršćana koje je Almanzor lišio slobode, historičari su izračunali, na osnovu Dikra, da je zarobio 40.000 žena tokom kampanja na Zamoru i Toro, zatim još 70.000 žena i djece nakon napada na Barcelonu te još 50.000 nakon osvajanja Aguilar de Sausa. Kažu da je, kada je Almanzor ušao u Cordobu nakon jednog od svojih pohoda, sa sobom na užetu doveo devet hiljada zarobljenika. Valija iz Toleda, Abdal Ben Abdelaziz, uzeo je za sebe četiri hiljade, stoji u izdanju Historijskog časopisa objavljenog u aprilu 1852. godine. Kada je ratovao, Almanzor nije imao principa niti tolerancije. Za razliku od Saladina, koji je štedio zarobljenike i stanovnike osvojenih gradova, za Almanzora je bilo dovoljno da je protivnik bio kršćanin, da je načinio kakav vjerski prekršaj pa da ga liši osnovnih prava. Almanzor je vjerovatno bio jedan od najokrutnijih ratnika u historiji ratovanja.

 

 

PROČITAJTE I...

Cica s više lica – Pamuk dozira kritiku turskih (ne)prilika u zavisnosti gdje, kako i zašto. Nema u tome neke konzistentnosti. Gledao sam više intervjua koje je davao na ovdašnjim televizijama povodom lansiranja novog romana. U zavisnosti s kim razgovara mijenja stavove...

Gazi Husrev-begova džamija u Sarajevu, kao centralna džamija Rijaseta IZ u našoj zemlji, po svojoj arhitekturi, višestoljetnom trajanju i aktivnostima koje se u njoj odvijaju, izdvaja se od ostalih naših džamija. Jedna od posebnosti ove džamije jeste i ta što se u njoj svaki dan poslije podne-namaza prouči hatma njenom vakifu Gazi Husrev-begu. Već skoro 500 godina, kako to zapisa i u vakufnami ovjeri veliki Gazi Husrev-beg, trideset džuzhana pred njegovu plemenitu dušu prouči trideset džuzeva Kur’ana Časnog. Hatmu uče džuzhani, a obavezni su svaki dan doći u Begovu džamiju, i tu proučiti svoj džuz

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!