Čovjek koji je napisao historiju

Pet godina trajalo je istraživanje i intenzivno pisanje, no na kraju mu je uspjelo. Narednog mjeseca iz štampe izlazi monografija FK Sarajevo, koju je napisao Semir Zilić. Za Stav govori o tome kako je, nakon četrdeset godina, nastala monografija jednog od najvećih sportskih timova u BiH

Trebale su proći četiri decenije da FK Sarajevo dobije svoju monografiju. Klub koji postoji sedamdeset godina, koji je osvojio pet naslova prvaka, što Jugoslavije, što Bosne i Hercegovine, i najuspješniji je bh. predstavnik u evropskim kupovima, nije imao svoju ličnu kartu još od 1976. godine, kada je monografiju napisao Uroš Žarić, dugogodišnji uposlenik Sarajeva, između ostalog, zadužen i za klupsku statistiku. Nakon toga, u januaru 1983. godine izašla je iz kluba knjižica s pregledom statističkih podataka, i to je bilo posljednje zvanično klupsko izdanje.

Sve do danas, kada je monografiju sa zvaničnom statistikom napisao Semir Zilić. Niti je uposlenik kluba, niti je ikada radio u njemu. Semir je navijač Sarajeva, odmalena fasciniran brojkama, matematikom i statistikom. Zaražen novinskom arhivom, požutjelim člancima i almanasima, prije sedam-osam godina počeo je objavljivati kolumne o historiji FK Sarajeva na internetskoj navijačkoj stranici. Kolumne su prerasle u članke, a nakon toga je rođena ideja o knjizi u kojoj će detaljno biti ispisana historija kluba.

ZARAŽEN STATISTIKOM

Sve je počelo u ratnim godinama, još dok je Semir bio dječak.

“Moj otac Mehmedalija zaista je ‘bolesnik’ Sarajeva. Jedina zanimacija mu je bila u ratu, kada se vrati s linije, da lista i sređuje članke o Sarajevu koje je godinama skupljao. Onda smo nas dvojica to slagali, sređivali njegove rukom napisane podatke o utakmicama, sastave… Tada mi je postajalo bitno da imam sve izvještaje s utakmica, sve podatke o svom klubu. Tada nisam ni sanjao da ću jednoga dana napisati knjigu.” Prvo je počeo istraživati klupsku arhivu, no brzo je shvatio da ona skoro i ne postoji. “Tragična je činjenica da je od 1992. do 1995. godine nestala gotovo sva arhiva FK Sarajevo, ostale su neke fotografije, neke su djelomično uništene. Jedan dio sam uspio iskoristiti za monografiju. Dobar dio fotografija bio je razbacan, nesortiran, neoznačen, na njima nisu bili napisani datumi. Uspio sam rekonstruirati dobar dio tih fotografija i vratiti ih klubu na raspolaganje”, priča Zilić.

Semir nakon toga počinje istraživati u svim arhivima koji su mu bili dostupni. Trajalo je pet godina dok nije završio posao na koji ga je natjerala ljubav prema klubu, posao koji je radio u slobodno vrijeme, nakon povratka sa svog radnog mjesta, tokom pauza na poslu ili godišnjeg odmora. Izvori su bili svi mogući arhivi, sve što je moglo biti izvor. Istraživanje je bilo mukotrpno, sati su provedeni u arhivima svih jugoslavenskih i bh. dnevnih novina, sedmičnih novina, magazina… “Kopao” je po zvaničnim dokumentima Fudbalskog saveza Jugoslavije, kasnije BiH, razgovarao s desetinama bivših igrača Sarajeva, razmjenjivao članke s kolekcionarima iz cijele bivše države. “I onda sve završim, ali mi nedostaju podaci o dvjema utakmicama. Nisam mogao doći do podataka za utakmicu koju je Sarajevo igralo s francuskim Angersom. Nisam mogao naći zvaničan sastav Sarajeva i nekako sam došao do momka, kolekcionara iz Francuske koji mi je pronašao zapisnik s te utakmice”, sjeća se Zilić.

“Drugi je problem bio naći sastav Sarajeva iz utakmice koju je igralo protiv Sutjeske iz Nikšića 2. marta 1992. godine. Nisam mogao pronaći novine niti zapisnik s utakmice, i onda je Enes Sijarić Sirko nekim svojim vezama uspio naći Oslobođenje u kojem je bio izvještaj s utakmice.” Knjiga je, kaže, koncipirana kao konkretna priča o historiji kluba, a priča počinje 1945. godine, kada su osnovani Sloboda i Udarnik i završava u junu 2016. godine. “Knjiga je podijeljena u 13 poglavlja, otprilike na po pet godina”, pojašnjava Zilić. “Dva su poglavlja malo šira, ono od 1985. do 1992. i od 1993. godine do danas. Svaka je sezona priča za sebe, sa svim podacima o mečevima iz te godine. Otprilike je svaka sezona opisana na četiri strane, osim šampionskih sezona koje su opisane na deset strana. Opisan je svaki detalj, mjesta gdje su bile pripreme, kadrovske i igračke promjene i, naravno, u knjizi je svaki sastav, strijelci, izmjene i kartoni iz svake utakmice.”

RAZBIJANJE MITOVA

Semir kaže kako njegova knjiga, zasnovana isključivo na zvaničnim podacima, razbija i neke od mitova koji su se vremenom uvriježili među ovdašnjim svijetom. “Ne samo onih koje su stvorili navijači drugih klubova. Možda se nekima neće svidjeti, ali knjiga razbija i neke od mitova koje su kreirali navijači ili igrači Sarajeva. Poput onog o utakmici u Manchesteru, na Old Trafordu, i priče kako je lopta izašla pola metra van terena pa je pritrčao fotoreporter i vratio je rukom natrag u teren pa je Manchester postigao gol. Jedan je od mitova i čuvena utakmica Željezničara i Hajduka u sezoni u kojoj je Sarajevo postalo prvak Jugoslavije. I da je Hajduk pobijedio u meču, Sarajevo bi opet postalo šampion jer im je bio dovoljan bod koji su osvojili u Skoplju, pa da u posljednjem kolu u Sarajevu, pobjedom nad Crvenom Zvezdom, osvoje titulu. Utakmica u Skoplju završila je 2-2, Faruk Hadžibegić je promašio penal za pobjedu, s tim bi bodom Sarajevo i dalje ovisilo samo o sebi. Detaljno se razbija i mit o tzv. otimanju igrača Željezničara u vrijeme kada je osnovano Sarajevo. Prelazak se dogodio, i to nije sporno. Sport je tada bio republički projekt. Željezničar je bio u teškoj situaciji i pred ispadanjem, šanse da ostanu u ligi bile su u domenu teorije. Nije tačno da su ispali iz lige zato što su ostali bez tih igrača, oni bi i s njima ispali. Štaviše, neke od pobjeda koje im nisu pomogle da opstanu ostvarili su bez igrača koji su otišli u Sarajevo. Prvo su prešla dvojica fudbalera, a za njim još šesterica. Jedan od te dvojice bio je Franjo Lovrić, igrač sarajevske Slobode koji je postao igrač Željezničara samo spletom okolnosti. Za Slobodu je igrao sve do 24. oktobra i, kada su se Sloboda i Udarnik spojili u Torpedo, konfuziju je iskoristio Željezničar i doveo Lovrića. Šest-sedam mjeseci kasnije, Lovrić je došao, odnosno vratio se u Sarajevo.”

Knjiga istražuje i pojašnjava priču još jednog igrača oko kojeg je godinama kasnije nastao mit.

“Joško Domorocki? Naravno da nije uhapšen niti je otišao u zatvor. Joško Domorocki je ostao i igrao u Željezničaru još šest godina i onda je istjeran iz Željezničara. Klub ga je suspendirao i otjerao zbog propovijedanja vjerskih sloboda. Mit je i priča o 1972. godini, da je Sarajevo pustilo utakmicu Crvenoj Zvezdi kako Željezničar ne bi bio prvak. Željezničar uopće nije ovisio o toj utakmici. Bio je prvi i trebao je pobijediti Partizana da postane prvak Jugoslavije. Sarajevo je uradilo sve da pobijedi tu utakmicu. Ulaz na Koševo bio je slobodan za svakog ko na utakmicu dođe s zastavom Sarajeva ili Željezničara. Uprava Sarajeva je osigurala posebne premije za tu utakmicu svojim igračima iako je bila za njih rezultatski potpuno nebitna. U trenutku dok je rezultat u Beogradu bio neizvjestan, dok je Željezničar vodio 1-0, na Koševu je bilo 2-2. Kada je Željezničar poveo s 3-0, i tako praktično postao šampion, Sarajevo je primilo dva gola.” Monografija bi iz štampe trebala izaći za mjesec dana. Recenzenti su Vahidin Musemić, Mehmed Janjoš i Emir Obuća, igrači iz triju različitih šampionskih generacija FK Sarajevo.

“Od osnivanja do danas za Sarajevo je u zvaničnim utakmicama igralo 607 igrača, ne računajući one koji su debitirali u ovoj sezoni. Golove je postizalo 326 igrača”, kaže Semir Zilić.

“Mene su uvijek nervirali uopćeni novinarski podaci i oni su bili i jedan od razloga što sam krenuo detaljno u ovu priču. Recimo, lahko se napiše kako je neki igrač odigrao 700 utakmica za Sarajevo i postigao 400 golova. Htio sam da se zna tačno koliko je neko odigrao utakmica i koliko je postigao golova. Onda sam naišao na drugi problem, problem sa starijim igračima. Njima je bilo teško prihvatiti činjenicu da statistika priznaje samo zvanične utakmice, da se ne računaju nastupi u prijateljskim mečevima, i tu je bilo dosta otpora. Zvanična statistika kaže da je Ibrahim Biogradlić odigrao najviše zvaničnih utakmica za Sarajevo, nastupio je 378 puta. Nakon njega Faruk Ihtijarević s 314 utakmica, pa Svetozar Vujović 299, Muhidin Zukić 295, Edhem Šljivo 286, Muhamed Alaim 270, Faruk Hadžibegić 265… Najbolji je strijelac Asim Ferhatović sa 100 golova u zvaničnim utakmicama. Na drugom je mjestu Safet Sušić s 96, pa Dobrivoje Živkov s 90, Emir Obuća s 89, Vahidin Musemić 83 gola, Salih Šehović 75…”

PROČITAJTE I...

Blaž Slišković, nekada veliki nogometaš, u poratnim godinama neuspješan selektor nogometne reprezentacije BiH i nekoliko klubova iz inostranstva, u euforiji nakon osvajanja svog prvog trofeja u trenerskoj karijeri, sablaznio je ovdašnju javnost izjavama o Zrinjskom i Veležu, tvrdeći, između ostalog, da mu poznatiji mostarski klub “nikada ništa nije dao”. Stav piše o tome zašto Sliškovićeve izjave, zapravo, nisu iznenađenje za one koji ga malo bolje poznaju

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!