Čovjek koji je imao srce hazreti Hamze

Bio je jedan od brojnih starješina 505. bužimske viteške brigade koji se nimalo nisu štedjeli da štite narod i brane državu od brutalne agresije kojoj su Bosna i Hercegovina i njeno stanovništvo tri i po godine bili izloženi. Tekbir na usnama i metak u grudima posljednji su detalji iz njegova ovodunjalučkog života jer je poginuo u direktnom okršaju s neprijateljskim vojnicima i izgovarajući najuzvišenije riječi koje jedan vjernik može izgovoriti

 

Fotografije: Agan SKENDEROVIĆ

Ponos je i čast biti ratnik o čijim se herojstvima nadaleko priča i kazuje. Gazija koji je, braneći svoj narod i vjeru, toprak i domovinu, zadužio brojna pokoljenja da ga se s poštovanjem sjećaju. Još je veća privilegija svoj život položiti za sve nabrojano. Međutim, doista su rijetki oni koji smrt priželjkuju i iskreno joj se raduju, pa makar to bila i smrt na Božijem putu, šehidska smrt. Jer, od pamtivijeka je u čovjekovoj prirodi utkana žudnja za što dužim ovodunjalučkim životom. To je ta iskonska slabost kojoj se samo rijetki mogu suprotstaviti.

A jedan od onih koji je svoju žudnju za ovodunjalučkim životom u najboljim godinama mladosti uspio poraziti i koji je do trenutka pogibije žudio da bude šehid bio je i Muharem Šahinović, poznatiji pod nadimkom Hari. Muharem Šahinović bio je jedan od brojnih starješina 505. bužimske viteške brigade koji se nimalo nisu štedjeli da štite narod i brane državu od brutalne agresije kojoj su Bosna i Hercegovina i njeno stanovništvo tri i po godine bili izloženi. Tekbir na usnama i metak u grudima posljednji su detalji iz njegovog ovodunjalučkog života. Jer, poginuo je u direktnom okršaju s neprijateljskim vojnicima i izgovarajući najuzvišenije riječi koje jedan vjernik može izgovoriti.

HTIO BITI ŠEHID

Muharem Šahinović rođen je 25. februara 1973. godine u bužimskom naselju Mrazovac. Osnovnu školu završio je u Bužimu, a srednju u Bosanskoj Krupi. Nije bio oženjen niti zaposlen. Prije izbijanja ratnih sukoba učestvovao je u zarobljavanju Milana Martića u Bosanskoj Otoci kod Bosanske Krupe. Kao devetnaestogodišnjak se priključio Štabu teritorijalne odbrane Bužim, a nešto kasnije i 105. bužimskoj brigadi. Sudjelovao je u velikom broju akcija i operacija, od napada na Bosansku Krupu 19. aprila 1992. godine, potom “Munje 93”, skoro svih borbenih dejstava na Prvoj autonomiji, zatim Februarskoj ofanzivi na Grabežu, u “Brezi 94”, “Mostobranu 94” i u nekoliko akcija za vrijeme Druge autonomije.

Bio je komandir voda u 3. bataljonu sve do 19. decembra 1993. godine, kada prelazi na poziciju komandira voda u 2. jurišni bataljon. Nakon Februarske ofanzive na Grabežu u martu mjesecu 1994. godine, dobrovoljno se prebacio u redove elitne jedinice “Hamza”, gdje je ubrzo izrastao u jednog od najboljih boraca 5. korpusa. U svim akcijama bio je na čelu svoje jedinice. Ranjen je 22. jula 1994. godine u rejonu Kestenovačke glave.

Kurs za komandira čete u Regrutno-nastavnom centru Koprivna kod Cazina završio je 4. oktobra 1994. godine, a samo dan poslije proizveden je u čin poručnika Armije Republike Bosne i Hercegovine. Više je puta nagrađivan i pohvaljivan od strane komandanta brigade i komandanta korpusa. Najvećim ratnim priznanjem, značkom “Zlatni ljiljan”, odlikovan je 14. augusta 1994. godine. Poginuo je 21. novembra 1994. godine u rejonu Rajnovca, općina Velika Kladuša, prilikom kontranapada na združenog agresora. Posthumno je unaprijeđen u čin natporučnika Armije RBiH dana 13. februara 1996. godine. Poginuo je kao zamjenik komandira Čete za specijalne namjene “Hamza”.

Pomoćnik komandanta za bezbjednost Zijad Nanić za Harija kaže da je jedan od nekoliko za koje je uvjeren da su, ako Bog da, šehidi, jer su zbilja nastojali da to budu. “Ja znam četvericu takvih u 505. brigadi. To su bili Hari, Osman Mustafić, Vehudin Alešević i Kenan Duraković. Ti su momci stalno pričali da će to biti. I Hari je doista išao u rat bez bojazni od pogibije, štaviše, istinski je žudio da bude šehid. Bio je jako moralan tip koji je držao do vjere. U početku rata je imao problema u svom vodu u kojem su neki borci konzumirali alkohol, a on je to spriječio. Inače je bio momak krasnih manira i vrlo predan borbi. Poginuo je junački, s metkom u prsima. Išao je direktno na cijev, nimalo se ne izmotavajući. Na njegovoj dženazi komandant Nanić održao je jedan dirljiv govor jer je bio pogođen njegovim gubitkom. Taj govor je ostao upamćen i dugo se prepričavao. Njegov put je išao od običnog borca do zamjenika komandira čete.”

Agan Elkasović navodi da je Harija Šahinovića upoznao u vrijeme nastanka Prve autonomije. Kako kaže, poslije su se često susretali u brojnim akcijama i na raznim ratištima, Elkasović kao komandir “Gazija”, a Šahinović kao komandir voda, a kasnije moralista i zamjenik Čete “Hamza”.

“Bio je vro hrabar i odgovoran borac. Uz to, bio je visokomoralna osoba, izrazito vjerski nastrojena. Jedan je od onih koji nisu imali ni truna rezerve po pitanju suprotstavljanja tzv. Autonomiji. Dobro se sjećam te koordinacije u komandi brigade kad je proglašena tzv. Autonomna pokrajina Zapadna Bosna. Tad je pomalo bilo konfuzno stanje u brigadi jer nisu baš svi u startu bili načisto oko Autonomije. I onda se Hari, onako visok i stamen, javio za riječ i kaže komandantu Naniću: ‘Šta treba uraditi i gdje treba ići? Evo, ja se stavljam na raspolaganje za sve šta mogu pomoći.’ A onda je komandant Nanić kazao ostalima: ‘Vidite, momak mlad, sve razumije i nema nikakve dileme. Ugledajte se na njega.’ Taj Harijev nastup je dobrano utjecao na daljnji razvoj situacije oko postavljanja cjelokupnog starješinskog kadra brigade kontra ideje o autonomiji. Harija je karakteriziralo to što nije imao dlake na jeziku.

On je u ratu znao i komandantu Naniću proturječiti kad se s nečim nije slagao, a komandantu je to bilo simpatično i skoro je uvijek uvažavao njegove primjedbe jer znao je da su obično na mjestu. Hari se nije slagao s komandantom ni kad je bilo riječi o toleranciji prema nekima starješinama koje ne izvršavaju svoje poslove i preuzete zadatke. I tu je Hari tražio od komandanta da bude malo oštriji. Ako bih izdvajao neki detalj koji pamtim u vezi s Harijem, onda je to boravak na Ostrožnici kod Bosanske Krupe u vrijeme operacije ‘Mostobran 94’, gdje smo boravili oko 11 dana. Tu se Hari držao prilično herojski, ulijevajući samopouzdanje ostalim borcima i bodreći ih da ostanu pribrani i na razini zadatka. Jer nije bilo baš jednostavno nikom od boraca koji su danima bili u neprijateljskom okruženju s druge strane rijeke Une, odsječeni od ostatka brigade.”

Elkasović se nalazio u neposrednoj blizini kad je Hari poginuo, a kasnije je bio u grupi s komandantom Nanićem kad su ga nosili. “Harijeva pogibija je teško pala komandantu Naniću, tako da je na njegovoj dženazi imao jedan prilično emotivan govor. Sjećam se da je, između ostalog, kazao da ne treba postavljati pitanje hoćemo li mi njemu halaliti, već da se svi mi trebamo zapitati hoće li on halaliti nama. I onda je pozvao sve ljude da se ne boje smrti jer je ona neminovna, već da se uključe u odbranu, da zbiju redove i da daju maksimalan doprinos jer je nastupilo vrijeme ‘biti ili ne biti’. Pošto je to bilo vrijeme trajanja operacije ‘Pauk’, koja je za cilj imala uništenje 5. korpusa, komandant Nanić je na Harijevoj dženazi prenio poruku narodu i ohrabrio prisutne koji su s razlogom bili uplašeni zbog svakodnevnih ranjavanja i pogibija boraca. Emocija prema Hariju i ozbiljnost situacije ponukali su ga da održi jedan od svojih najznačajnijih govora”, navodi Elkasović.

O Harijevoj pronicljivosti o štetnosti ideje o pojavi i nastanku Autonomne pokrajine Zapadna Bosna govori i Hamza Veladžić, “zlatni ljiljan” 505. brigade. Kako kaže, bio je prisutan prilikom jednog od razgovora koji se vodio ispred komande 3. bataljona na Ćorkovači. O toj situaciji kazuje: “U vrijeme javljanja ideje o Autonomiji i u 505. brigadi nije stanje bilo potpuno čisto. Među jednim dijelom starješinskog kadra, kao i među mnogim borcima, ali i mještanima, postojala je dilema za koju stranu se opredijeliti, jer to su bili sami počeci kada je Fikret Abdić još uvijek uživao veliki autoritet u Krajini. I u toj situaciji na Ćorkovači, dok su mnogi iznosili svoja razmišljanja, a većina čak i naginjala na stranu tzv. Autonomije, Hari Šahinović nije imao nikakve dileme. Prisutnima je otvoreno kazao: ‘Da vas ima dva miliona i da svojom brojnošću prekrijete sva ova brda koja vidimo, ne biste me mogli ubijediti u ispravnost te ideje.'”

NAMAZ NA PRVOM MJESTU

Član Komande 505. brigade Husein Kovačević tvrdi da bi se o Hariju mogao napisati roman. Kako kaže, previše je detalja koji su krasili ovog momka, jednog od najhrabrijih boraca 505. brigade.

“Hari je držao do bešvakta. To je kod njega bilo neprikosnoveno. Bez obzira gdje bi se zadesio, namaz je kod njega uvijek bio na prvom mjestu. Onda jedna nevjerovatna smirenost, vedrina, hrabrost i odlučnost da se ide u boj. S kakvom je on samo lahkoćom rješavao borbene zadatke i jurišao prema neprijatelju.” Kovačević tvrdi da je nakon operacije “Breza 94” rahmetli komandant Nanić jedne prilike rekao da bi operaciju “Breza 94” trebalo nazvati po Hariju.

“Ta komandantova izjava dovoljno govori o Harijevoj ulozi u toj briljantnoj operaciji 505. brigade. Naime, Hari je sa svojim momcima odigrao bitnu ulogu u momentu kada su četnici umalo probili našu liniju. Kako su naše dvije čete koje su trebale izvršiti taj zadatak kasnile s povratka iz Hrvatske, gdje su otišle iza leđa neprijatelju, taj dio je morao zatvoriti Hari. Četnici su već bili krenuli u proboj i ekipa koja je bila s Harijem poslužila je kao glavna udarna snaga za kontranapad. Nanić je tad nazvao Harija i rekao mu: ‘Hari, do tebe je, moraš napasti jer odoše četnici u Bužim.’ I, naravno, Harijevi momci su briljantno odradili svoj dio posla”, navodi Kovačević.

Postoje još dva detalja za koje Kovačević smatra da dobro oslikavaju Harijev karakter, te fizičke i intelektualne sposobnosti. “Noć poslije ‘Breze '94’ imao sam priliku da u blizini Križa noćim u kontejneru s Harijem i još nekoliko boraca. Ono što me toliko dojmilo kod Harija jeste jedna nevjerovatna ležernost i smirenost samo dan nakon jedne tako teške, naporne i krvave bitke. Kao da se dan ranije nije ništa značajno desilo, a kamoli jedna tako značajna akcija. On je tu večer sve vrijeme nagovarao rahmetli Ibrahima Šahinovića Brišku da ide s njim pod prozor nekoj curi. A taj momak mi govori: ‘Ma daj, efendija, molim te, reci mu da me pusti na miru, pa ja ne mogu na nogama stajati od iscrpljenosti.’ A ja im kažem: ‘Znate šta, ljudi, ja tek sad vidim da nam četnici ne mogu ništa. Poslije ovakvih trauma i teških situacija, Hari bi išao u ašikluk.’ Drugi zanimljiv detalj koji pokazuje Harijevu sposobnost odnosi se na situaciju kada se sredinom decembra 1993. godine odvijala jedna akcija s ‘autonomašima’ u okolini naselja Vrhovska, u blizini granice s općinom Velika Kladuša.

Naše su jedinice kod naselja Kajtezovac upale iza neprijateljskih linija. I Hari se sa svojim vodom našao na jednoj čistini, na liniji neprijateljskog napada. Komanda 505. brigade je bila na Varošinama, nedaleko od mjesta dešavanja navedene akcije. U komandi je bio Nanić, Dudaković i još nas nekoliko. Komandant Nanić je sve vrijeme održavao vezu s Harijem i pratio tok akcije. I u jednom momentu Hari javlja: ‘Komandante, opkoljeni smo, ispucali smo sve metke, moramo se predati, nema nam druge.’ A Nanić se uhvatio za glavu, svjestan da će mu stradati najelitniji vod boraca. Ponovo zove Harija, a ovaj mu potvrđuje da su u potpunom okruženju. Dudaković je već bio klonuo duhom, govoreći: ‘Pa, Naniću brate!’ I tako dok nekoliko minuta nemamo vezu s Harijem i očekujemo ono najgore, kad se na motoroli prolomi tekbir. A Naniću i Dudakoviću tek tada nije bilo ništa jasno. Kad se javlja Hari i kaže: ‘Ništa se ne sikiraj, komandante, sve je riješeno! Imamo dosta zarobljenih i dvojicu poginulih. A Naniću opet nejasno. Pita: ‘Ko je zarobljen, ko je poginuo?’ A Hari odgovara: ‘Ma njihovi, komandante.’ Ta akcija je pokazala Harijevu mudrost i pamet jer se poslužio ratničkom varkom. Sa svojim saborcima je sve odglumio i namamio neprijatelja koji se opustio i upao u odlično pripremljenu zamku.”

MILJENIK KOMANDANTA NANIĆA

Komandir Čete “Hamza” Refik Kauković bio je s Harijem u vrijeme njegove pogibije. Tokom noći su prošli kroz neprijateljsku liniju, a u ranu zoru krenuli u akciju. “Te noći bila je takva mjesečina, kao da je dan. Kretali smo se nekom njivom i na ulazu u šumu je došlo do pucnjave. Tu je poginuo Hari, na svega desetak metara ispred mene. Pogodio ga je metak i na licu mjesta je bio mrtav. Nakon smrti Topala, Kenana Durakovića i još nekih drugih, i Harijeva smrt bila je veliki gubitak kako za ‘Hamze’, tako i za cijelu brigadu i korpus.”

Kauković navodi da su Hari i još neki bili za svaki primjer kad je u pitanju moral i ponašanje. “Ono što je posebno karakteriziralo Harija, kao i još neke momke iz ‘Hamzi’, jeste da su pod abdestom kretali u akcije. Namaz se tu podrazumijevao. Jednom smo na liniji čak i bajram-namaz klanjali, a koji je upravo predvodio Hari”, sjetno završava Kauković.

U neposrednoj blizini mjesta gdje je Hari poginuo bio je i Šefik Veladžić, zamjenik komandanta 2. jurišnog bataljona. “Hari Šahinović bio je komandantov miljenik i njegova smrt mu je jako teško pala. Nakon što je Hari izvučen do IKM-a brigade, komandant je želio da vidi gdje ga je pogodio metak. Lično mu je otkopčavao košulju i gledao ranu. Iako je vrlo rijetko pokazivao emocije, na njegovom licu moglo se osjetiti koliko mu je bilo teško i koliko je žalostan i utučen. Pored Refke Kaukovića, on mu je bio jedan od najomiljenijih boraca. Hari je poginuo na lokalitetu Ifreti u naselju Podzvizd (općina Velika Kladuša). Taj dan kad je poginuo Hari odvijala se jedna zanimljiva bitka, kada je Legija bio u okruženju. Prije toga je Legija skoro bio došao nadomak naših linija, do pod Gladno, ili kako su ga oni zvali Golo Brdo. Tu noć su ‘Hamze’ ušle kroz Rajinovac probivši njihove linije, a oni su s druge strane došli do naših linija.

I sreća pa su naši prije izvršili udar i razbili njihovu liniju. I onda se Legija morao vraćati da bi se mogao izvući kako ne bi ostao u totalnom okruženju. Tad je Kobac granatirao taj dio linije samo da bi izvukao Legiju i njegovu jedinicu jer su ih naše jedinice bile okružile. Dakle, paralelno su se dešavale dvije akcije, dva proboja. Direktna borba s Legijinom jedinicom. Tu smo bili najbliže Legiji i falilo je jako malo da ga zarobimo. Isti dan je pored Harija poginuo još jedan komandir jurišnog bataljona, Husein Račić Račo, koji je sa svojom jedinicom došao do Legijinih džipova i tu blokirao Legiju.”

BILA JE ČAST POZNAVATI HARIJA

O Hariju se više puta pohvalno izrazio i sam komandant Izet Nanić. Tako je ostalo zabilježeno da je jedne prilike za Harija kazao sljedeće: “Toliko sam imao povjerenja u njegove sposobnosti da je bilo slučajeva kad je u toku korpusna akcija i krene nam nizbrdo i kad se mnogi oficiri hvataju za glavu od muke, ja sam bio sasvim miran jer sam u dubini duše i srca znao da će Hari napraviti preokret. I stvarno, tako se i desi. Jednostavno, on je znao šta treba da radi. Probijao je liniju na tako dobro odabranim mjestima da neprijatelj nikako ne bi mogao doći sebi, što bi nama osiguralo pobjedu. Ili, ja pomislim da bi bilo dobro da uzmemo tamo neku kotu, kad Hari mi se javi s nje, već je zauzeo, bez da sam mu i kazao da nam to treba.”

Na Harijevoj dženazi komandant Nanić je održao dirljiv govor, u kojem je, između ostalog, kazao: “Svojim očima sam vidio kako Bog već izgubljenu bitku pretvara u našu pobjedu. A rahmetli Hari je ponovo bio na čelu grupe. Ponovo probija četničke linije i ponovo juriša na gole cijevi. Pogađa ga rafal u momentu kad on uzvikuje ‘tekbir’. Svojom herojskom smrću, on je kao šehid bio dovoljan podsticaj našim borcima da nadljudskim naporima već izgubljenu bitku pretvore u pobjedu. Mada već šehid, ali rahmetli Hari je i ovu, svoju posljednju bitku dobio. Rahmetli Hari je debela knjiga koja se teško piše, ali još teže pročita. Ja sam sebe pitam jesam li išta kazao o rahmetli Hariju i mogu li išta kazati o veličini njegova mladog života. Teško je prihvatiti da nema jednog Harija, jer bila je izuzetna čast poznavati tog momka. Bio je veselih navika, imao je veliki osmijeh i fini osjećaj za humor. A njegov babo, hadžija Asim, njegova majka Safija, mogu visoko podignute glave hodati po bosanskoj zemlji. Odgojili su i rodili heroja kakvog dugo nećemo sresti na ovim prostorima. Sve amidže i sve tetke i sva rodbina imaju razloga da budu sretni jer je u njihovoj blizini rastao čovjek koji je imao srce hazreti Hamze.”

 

PROČITAJTE I...

Mina Ibrahimović vratila se u svoje Dimniće prije nekoliko godina, kako kaže, da tu liječi svoju tugu. Mini su u genocidu ubijeni sinovi Saib i Samir, te muž Sadik. Do prije dvije godine živjela je u drvenoj kućici. Federalno ministarstvo za izbjeglice napravilo joj je kuću i sad joj je lakše. Mina ima ovce i koze, ukupno pedesetak grla. Ima dosta voća, a uzgaja i povrće

: Crkva Manastira u Zavali jedini je primjer polupećinske crkve u Bosni i Hercegovini i nalazi se u istoimenom selu u zapadnom dijelu Popovog polja, četrdesetak kilometara južno od Stoca. Mještani kažu da je Manastir dio religijskog, kulturnog i prirodnog konteksta povezanog atrakcijama u Popovom polju kao što su pećina Vjetrenica, ostaci srednjovjekovnih crkava, stara željeznička stanica, kula, niz stambenih objekata u selu Zavala i Trebišnjica, najveća ponornica u Evropi

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!