Čovjek kojeg je ljubav ubila metkom iz srpske puške

Kada su Srbi počeli posustajati i gubiti značajne položaje, a rovovska borba prijetila da preraste u sukob prsa u prsa, Alija izlazi iz rova, staje na grudobran, spušta pušku niz nogu, dovikuje srpskim vojnicima da ih ne mrzi, da ne želi nikoga ubiti i moli ih da zapucaju

Alija Islamović, moj predak s majčine strane, do rata i mobilizacije studirao je pravo na Zagrebačkoj univerzi. Za studij prava nije imao ni interesa ni sklonosti. Na Univerzu je otišao na izričit očev nagovor, nevoljko, bespogovorno, da izuči pravne nauke i dobije namještenje u državnoj službi, toj, kako mu je otac često govorio, najgospodskijoj i najsigurnijoj od svih službi koja nikada neće propasti i nestati. “Sve se može promijeniti, pretumbati, biti ovako ili onako, ali državna služba nikada: kraljevi, banovi, sve to bude i prođe, ali državna služba ostaje, nikuda ona ne miče i svima je potrebna, i vlasti i fukari. Svi ti zakoni, članovi, paragrafi, sve to treba svima, uvijek i svagda, pa ti to, sine moj, lijepo izuči i pravo u državnu službu”, savjetovao je Aliju prije polaska u Zagreb otac Hasan, krupan, imućan trgovac, sit i presit svega, a gladan ugleda, onog koji se ne može kupiti, a koji će mu, mislio je, po svršetku Univerze priskrbiti Alija, najmlađi i najbistriji od trojice mu sinova: budući pravnik, državni službenik, šef kakve važne kancelarije, gospodin.

Eto, tako je nekako razmišljao i naslađivao se Hasan Islamović u ranu jesen 1912. godine i ne sluteći da Aliju ne zanimaju ni pravo, ni Univerza, ni zakoni, ni paragrafi. A da je šta slutio, dobro bi upregao sina u magazu, u mizane i terezije, ne bi kesu olahko driješio i ne bi sit i presit čeznuo za ugledom, sinovljevim, pa tako i svojim, i ne bi ga hair‑dovama ispraćao među vukove, u razvrat, sunovrat i propast. Jer, Alija je na umu imao nešto sasvim drugo – želio je biti pjesnik.

U društvu je bio tih, nenametljiv, samozatajan, počesto i ismijavan zbog svojih poetskih sklonosti, ali u lirici koju je pisao, napose onoj impresionistički intoniranoj, britak, silovit i, ponajprije, izrazito darovit. Uočio je to i njegov gimnazijski profesor maternjeg jezika, rekao mu da taj nesvakidašnji talent treba njegovati, brusiti i ići dalje, uvijek ići dalje. Ova dobronamjerna i istodobno dvosmislena profesorova pohvala napojila je žednu Alijinu taštinu i ubrzo se, odmah po svršetku gimnazije, oblikovala u tvrdu i neopozivu odluku – otići iz Tuzle, jednom i zasvagda, i postati pjesnik.

Ali i pored tvrde nakane, pritiješnjen, valjda, grižnjom savjesti spram očevih nadanja i očekivanja, ili, vjerovatnije, zbog lijepe Helene Štoger, studentice s iste klase u koju je bio smrtno zaljubljen i kojoj će posvetiti voluminozan ciklus pjesama, Alija redovito prisustvuje predavanjima, predano uči, polaže i nekoliko ispita. No, ne zadugo. Helena ga ostavlja uz kratko i šokantno obrazloženje kako je zaljubljena u drugoga, a oni i dalje mogu biti dobri prijatelji. Na izlazu iz pozorišta mu je to rekla, nakon odgledane predstave Molierovog Mizantropa, onako hladno, jednostavno, kao usput. Zahvalila mu na divnoj večeri, učtivo pružila ruku, nasmiješila se i otišla. Zaprepašteno je gledao za njom. Njena večernje haljina lelujala je na povjetarcu, a sekundu-dvije potom nestala iza prvog ugla. Nesvjestan šta se zapravo desilo – zašto, kako, zbog čega – dugo je kao obamro stajao ispred pozorišta, a zatim očajan, ponižen i na koncu bijesan, odlazi u podstanarsku sobu, pakira se i noćnim vozom vraća kući nakon dvije uludo protraćene godine, u rat koji je već buktao.

Po dolasku u Tuzlu prijavljuje se kao dobrovoljac za odlazak na srbijanski front s ostalim nesretnicima, uglavnom neukim težacima. Transportnim vozom stiže u Zvornik, prolazi kroz kratku pješadijsku obuku, potom skelom prelazi preko Drine i 25. novembra 1914. godine, pod zapovjedništvom hauptmana Gojkomira Glogovca, Srbina iz Bileće, učestvuje u osvajanju strateški važne kote Bukva u blizini Ljiga. No, Aliju ne zanimaju nikakva osvajanja. Želi poginuti, što brže, čim prije. Pokazuje neviđenu hrabrost, čak ga i hauptman Glogovac prekorava zbog luđačko‑smionih noćnih upada u neprijateljske linije. Ne skriva se od kiše granata i pješadijske vatre i, konačno, kada se bitka rasplamsala, Srbi počeli posustajati i gubiti značajne položaje, a rovovska borba prijetila da preraste u neposredni sukob dviju vojski, prsa u prsa, Alija izlazi iz rova, staje na grudobran, spušta pušku niz nogu, dovikuje srpskim vojnicima da ih ne mrzi, da ne želi nikoga ubiti i moli ih da zapucaju, da saspu u njega vruće olovo. Iznenađeni i zatečeni, srpski vojnici začuđeno gledaju u budalu, u golorukog švapskog vojnika. Pucnjava nakratko prestaje, dovikuju mu da bježi, da se skloni u rov, ali Alija i dalje moli da pucaju, baca pušku prema njima, širi ruke, čeka. “E, kad si toliko navalio…”, reče neko na suprotnoj strani i šumom se prolomi pucanj. Alija osjeti kako se nešto bolno, kao sabljom odsječeno, odvoji od njega, zatim zatetura, klonu i poleđuške se strovali u rov. Prije no što je izgubio svijest, vidio je, sasvim jasno, metar-dva dalje, krvavu, blatnjavu ruku, svoju ruku, polustisnutu šaku i prste koji su se lagano trzali.

Ovu priču, njenu znatno dužu verziju, s mnogo više detalja i pikanterija, ispričao mi je prije mnogo godina dajdža Safet Islamović. I zaključio: “Naš je put srednji put. Ničega previše, ničega premalo. Pa tako i u ljubavi. Alija to nije znao. I nije znao sačuvati sebe od sebe. Pa, pričuvaj sebe od sebe, dijete! Eto!” “Hoću, dajdža”, rekoh, a prešutjeh, “samo kada bih to znao i umio.” A niti sam znao niti umio. Isti k’o Alija.

PROČITAJTE I...

– Senade, upali televizor! Ima film Partizanska eskadrila – dovikuje Gaja kao s brda na brdo i razbija pamučnu i okrepljujuću tišinu. Nikada nisam dokraja odgledao ovaj film. Naprosto nisam mogao. I vazda sam se pitao šta li je Šibu Krvavca natjeralo da snimi infantilan, apsolutno nerealističan i, shodno tematici koju tretira, za zdrav razum zaista uvredljiv film.

Bila nedavno moja kćerka na specijalističkom pregledu i daje mi ljekarski nalaz. Između ostalog, čitam i ovo: “Nakon majčine smrti, otac ih je napustio.” – Šta je ovo – pitam je i pokazujem na inkriminirajuću formulaciju. – Vjeruj mi, nije do mene. Pokušala sam objasniti doktorici šta se dešavalo nakon mamine smrti, ali ona je ipak napisala to što je napisala

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!