Čovjek je ponižen onoliko koliko to dopusti

Pijemo vodu, razgovaramo, teško, mučno, usiljeno, on, pak, tek da nešto kaže, pita pišem li za tamo neke novine, čuo je, veli, od nekog da pišem za tamo neke novine; velim da je dobro čuo i da zaista pišem za tamo neke novine, potom ustajem, zahvaljujem mu se na toplom dočeku i gostoprimstvu, pa, kao šaleći se, širim ruke, smijem se, i pozivam ga da mi kao novopečeni djed padne na grudi junačke. Zbunjeno me gleda, privijam ga u zagrljaj, snažno stiskam i šapućem na uho: “Slušaj, bilmezu...”

 

Nenajavljeni, s prigodnim hedijama u rukama, moj sin i ja ulazimo u raskošno uređeno dvorište porodične kuće bliskog nam rođaka. Razlog: dobio je unuka.

Sin zvoni. Ništa. Ponovo zvoni. Ništa. Zgledamo se, razmjenjujemo neverbalne poruke, nimalo ugodne, jer prozori su otvoreni, skupocjeni automobil je ispred i sasvim je jasno da su domaćini u kući, kao i to da nisu baš sretni zbog našeg dolaska.

Ipak, tik prije no što ćemo se okrenuti i otići, a dobro bi bilo da jesmo, vrata otvara naš rođak, mrzovoljan, neprikladno odjeven, čime također svjesno iskazuje koliko nas poštuje, i, kao biber po pilavu, nipodaštavajuće snishodljivim tonom pita zašto se nismo najavili, imamo li kakav telefon i znamo li uopće šta je to telefon. Grub, primitivan ispad i više nego dovoljan da se, u najboljem slučaju, okrenemo i bez riječi udaljimo.

Gledam u od bonluka osiljenu budalu, ne prepoznajem ga, to je sasvim drugi (ne)čovjek, s teškom mukom gutam pretešku uvredu, prilazim mu i velim:

– Dobar dan, rođak! Kako si? Neka ti je sretan, živ i zdrav rod i porod! Čestitam! Zbog toga smo danas ovdje! A što se telefona tiče, da, znamo šta je to telefon, ali nisi odgovarao na naše pozive! Ili si, možda, promijenio broj?!

– Jesam, ali nije to izgovor… Dobro, hvala, hvala… Nego, za šta ste – pita nas bliski nam rođak nekako, učini mi se, još mrzovoljnije i rukom pokaza da sjednemo za baštenski sto. O pozivu u kuću, dakako, nema ni govora. Njegova supruga, očito ništa bolja od njega, nije se ni pojavila.

– Dvije čaše vode – reče moj promućurni sin, pametno procijenivši da u njegovim, rođakovim, očima vrijedimo tačno toliko.

Pijemo vodu, razgovaramo, teško, mučno, usiljeno, on, pak, tek da nešto kaže, pita pišem li za tamo neke novine, čuo je, veli, od nekog da pišem za tamo neke novine; velim da je dobro čuo i da zaista pišem za tamo neke novine, potom ustajem, zahvaljujem mu se na toplom dočeku i gostoprimstvu, pa, kao šaleći se, širim ruke, smijem se, i pozivam ga da mi kao novopečeni djed padne na grudi junačke.

Zbunjeno me gleda, privijam ga u zagrljaj, snažno stiskam i šapućem na uho: “Slušaj, bilmezu! Došli smo s najboljom namjerom, a dočekao si nas i ponizio kao pse! Ovo ti neću zaboraviti! I od danas dobro, ali dobro me se čuvaj! Završili smo!”

Puštam ga iz zagrljaja, blijed je kao krpa, zapanjeno me gleda, a, vidim mu to na ukočenom licu, začuđen je i moj sin koji nervozno i nestrpljivo čeka na ulici, nikako mu ovakva gesta ne liči na mene.

Sin i ja koračamo ulicom, šutimo, on me mjerka, pokušava iščitati na mom licu zašto sam zagrlio sad već bivšeg nam rođaka. Ne uspijeva.

– Zašto si onog idiota zagrlio onako srdačno?! Pa, čovječe, i sam si vidio da nas je svjesno i hinjski ponizio kao šugave pse! Ne želim više ništa imati s njim, a ti kako hoćeš – izusti prepun ljutnje i gorčine.

– Ma, pusti, neka ga! Danas, eto, naprosto nije bio najboljeg raspoloženja! Dešava se! Ima i on svojih briga preko glave – slagah ne trepnuvši, plašeći se da sin, i ponižen i uvrijeđen i još uvijek vruć, ne napravi kakvu afektivnu stupidariju.

– Osjećam se tako loše. Koji kreten – prošaputa.

Eh, ako je tako, lijek za takvo stanje krajnje je jednostavan: dobra kahva i još bolji ručak. Stoga, idemo najprije popiti kahvu koju nismo popili, a zatim na ručak kojeg nismo pojeli, u neki od prestižnih restorana, po tvom izboru! Lijepe i skladne porodične odnose treba njegovati, zar ne?!

Sin me gleda i smije se. Od muke, ali smije se.

PROČITAJTE I...

Novembar je, tmuran, hladnjikav. Stare majke odavno su se zatvorile u kuće, a u opustjelim avlijama vidi se tek poneka mačka. Nigdje živog roba. Znam to stoga što svake večeri izlazim u kraću šetnju, zapravo svojevrstan tjelesno-mentalni trening: razgibam se kratkom i oštrom šetnjom, prohodam i uobličim konstruktivne misli koje mi se vrzmaju u glavi

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!