Čovječanstvo je stvoreno za ljubav, svi je želimo, ali samo rijetki znaju kako da je pronađu

Preobraženje je nemoguće bez duhovne aktivnosti, aktivnosti koja nosi pozitivnu energiju mira, međusobnog pomaganja i istrajavanja u dobročinstvu. Budućnost svijeta, čini se, zavisi od toga”

U organizaciji Centra za istraživanje i unapređenje duhovne i kulturne baštine u BiH – Stolac, održan je naučni simpozij pod nazivom Islamska duhovnost u filozofiji, nauci i umjetnosti. Skup je održan u stolačkoj tekiji, a uz pomoć Federalnog ministarstva obrazovanja i Javnog preduzeća “BH Pošta”. Na samom početku prisutnima se obratio potpredsjednik Udruženja, magistar Suad ef. Mujakić, izrazivši im dobrodošlicu i prepustivši riječ izaslaniku reisul-uleme Huseina ef. Kavazovića, magistru hafizu Mensuru ef. Malkiću, direktoru Gazi Husrev‑begove medrese i prvom imamu Begove džamije. Hafiz Malkić prenio je selame od reisul-uleme i izrazio radost zbog organiziranja naučnog skupa na temu islamske duhovnosti, istaknuvši da su takvi skupovi prijeko potrebni, naročito danas, u vremenu dezintegracije tradicionalnih duhovnih paradigmi i njihovog odvajanja od nauke i umjetnosti.

Halil Brzina Hulusi, šejh Nakšibendijske tekije Mejtaš, kao domaćin simpozija održao je uvodno predavanje primijetivši duboki jaz između materijalnog blagostanja i istinske sreće koju mogu osigurati samo duhovni sadržaji.

“Svjedoci smo da je savremeno društvo, čini se danas više nego ikad, suočeno s mnogim izazovima bez konkretnih rješenja sa svijetlom perspektivom. Većina ljudi ne izgleda ni mirna, ni sretna, ni zadovoljna, premda im je tehnološki napredak osigurao privid udobnosti i sreće. Ni oni koji žive u materijalnom blagostanju nemaju garancije da će ostvariti životne radosti, a naša intima pokušava se svesti na dunjalučke iluzije kroz televizijske rijalitije i sapunice o životnim nevoljama dokonih bogataša. Govorimo o trendovima na svjetskoj sceni i ozbiljnoj neravnoteži koja se ogleda kroz dominaciju ogromnih nepravdi, ratova i sukoba s tragičnim dankom. Za to vrijeme jedni jure prestiž i profit po svaku cijenu, a drugi se time kozmetički nadahnjuju, rasprostirući vlastite intime po društvenim mrežama i pohlepno konzumirajući medijske senzacionalizme. No, da neko ne bi pomislio da promoviramo predmoderne porive, ne osporavamo tehnološki napredak u smislu korisnog alata u službi čovjeka, nego se upozorava na to da je čovjek postao sluga alatu. Po našem mišljenju, to se događa jer se krajnji, stvarni uzrok ovakvog stanja nalazi duboko u našem srcu, u našim željama, mislima i osjećanjima”, kazao je šejh Brzina, istaknuvši da smo, umjesto ljubavi, dopustili požudi i pohlepi da ovlada našim životima.

“Da bismo to promijenili, moramo naučiti kako preobraziti pohlepu i požudu u ljubav, jer je čovječanstvo stvoreno za ljubav, svi je želimo, ali samo rijetki znaju kako da je pronađu. Međutim, to preobraženje nemoguće je bez duhovne aktivnosti, aktivnosti koja nosi pozitivnu energiju mira, međusobnog pomaganja i istrajavanja u dobročinstvu. Budućnost svijeta, čini se, zavisi od toga”, poručio je šejh Brzina.

MUSLIMANI IZMEĐU BLISTAVE PROŠLOSTI I BLIJEDE SADAŠNJOSTI

On je konstatirao da se danas muslimani previše pozivaju na svoju blistavu prošlost, a da se u sadašnjosti imaju pohvaliti s premalo dostignuća. Uzrok za takvo stanje šejh Brzina prepoznaje u odvojenosti nauke od vjere i duhovnosti “Svako naučno otkriće zapravo je čisto umjetnički čin. Nema niti jednog otkrića u nauci koje je rezultat kauzalnih uzročno-posljedičnih veza i relacija. Jer, da je tako, naučna otkrića bi se dešavala – pa svaki dan! To je isključivo stvar nadahnuća koje Bog spušta kome hoće i kada hoće. Primijetimo način kako, zapravo, nastaje neko naučno otkriće: u neki skup Božijih znakova iz svjetova oko nas kao iskra dovoljan je jedan (ili više njih) Božiji znak iz našeg unutarnjeg, duhovnog svijeta  koji će ‘zapaliti’ taj skup znakova iz vanjskog svijeta, te time proizvesti neko novo stanje u kvalitativnom smislu”, objasnio je šejh Brzina.

Na kraju se prisjetio svojih studentskih dana kada je posjetio Muzej Revolucije u Beogradu i tamo gledao kako neke narode predstavljaju Nikola Tesla i Ruđer Bošković, a Bošnjake rudarska lopata Alije Sirotanovića. “I tada sam shvatio, postiđen ulogom koja nam je dodijeljena, koliko je bitno da ulažemo u obrazovanje. Naravno, ta je naša uloga bila konstrukt jednog vremena kada smo u našim školama učili o hrabrim borcima protiv feudalnih nepravdi i seljačkom vođi Matiji Gubcu iz Donje Stubice u Hrvatskom zagorju. Tada nismo mogli učiti o našem šejhu Hasanu Kaimiji i njegovoj pobuni protiv nepravde u Sarajevu, jer trebali su nam se nametati tuđi kulturološki kodovi, tuđi heroji i tuđe vrijednosti da bismo zaboravili i, na koncu, prezreli vlastite. Bila nam je namijenjena lopata, ali je dato da mi i dalje držimo pero u rukama. Iskoristimo ga”, poručio je šejh Brzina.

Prisutni su imali priliku poslušati dva sjajna izlaganja: prof. dr. Munira Drkića na temu Uloga sufijskog učitelja u uspostavljanju interkulturnog razumijevanja i prof. dr. Nevada Kahterana, čija je tema bila Kulturološki i estetski utjecaji islamske duhovnosti i pomračenje tawhidske epistemologije.

Prof. dr. Kahteran upozorio je da postoji urgentna potreba da se nanovo uspostavi čvrst epistemološki poredak kako je pokazano na primjeru tawhidske epistemologije i njezinih zagovornika. “U tradicionalnim civilizacijama, među koje se pobraja i ona islamska, uspijevali su razvijati i kultivirati umjetnosti i znanosti na harmoničan, integriran i holistički način, jer ove dvije vrste znanja dijele zajedničko filozofsko utemeljenje, zajedničku metafiziku, kozmologiju, koncepte prostora i vremena, svjetlosti i zvuka, kvaliteta i kvantiteta, supstancije i materije, aritmetike i geometrije. Uz ovo, i srazložno tomu što obje vrste spoznaje imaju iznimno veliki značaj u islamskoj duhovnosti i što obje tvore samu srčiku islamske kulture i civilizacije. Međutim, dominacija moderne scijentističke i tehničke kulture maknula je postrance i destruirala ovaj tradicionalni, potcrtavam, ne i tradicionalistički obrazac, dajući prvenstvo kategoriji kvantiteta nad samim kvalitetom, pomračujući i potiskujući eo ipso sve druge oblike svijesti na margine interesiranja savremenog čovjeka ili, pak, otpremajući ih u staretinarnicu filozofskih ideja”, kazao je Kahteran.

REDUKCIJA ISLAMSKOG NASLIJEĐA KAO NAJVEĆI NEPRIJATELJ ISLAMA

Prof. Enes Ratkušić govorio je na temu Islamska misao i praksa između temeljnih postulata i duhovne nadgradnje. On je poručio da se temeljni problem muslimana danas sastoji u širenju uvjerenja o dovoljnosti pet temeljnih principa vjere koji se očituju u šehadetu, namazu, zekjatu, postu i hadžu. Ipak, stubovi vjere, logički gledano, pogotovo u kontekstu prvih kur'anskih riječi ikre’ bismi rabbike, postoje da bi se na njima podizala građevina koja će održavati njihovu stabilnost. “Temelj obrazovanja jeste osnovna škola, ali se u njoj ne iscrpljuje smisao našeg školovanja. Tako je i s islamom. Šehadet, namaz, post, zekjat i hadž jesu startna pozicija realizacije muslimana, a ne njegovo ishodište. Zagovornici filozofije minimuma, suštinski gledano, nisu prijatelji islamu, bez obzira na karakter svojih razloga. Najopasnija stvar koja se dogodila islamu jeste spomenuta redukcija koja otvara raspravu o aksiomima, prema kojem se mektepsko-ilmihalski dosezi tretiraju vrhom spoznaje, što je na koncu svođenje jedne veličanstvene poruke na razinu koja se danas u javnom prostoru pojavljuje kao povijesni nesporazum”, poručio je Ratkušić.

Zapažena izlaganja imali su i dr. Fatima Lačević, koja je govorila na temu Zaborav bitnih pitanja u vremenu zanesenosti ostvarenjem tehnološkog sna novovjekovlja, i prof. Alija Dilberović, koji je govorio o islamskoj duhovnosti u kulturi sjećanja i predajama o Džemaludinu-babi, posljednjem šejhu tekije u Blagaju. O elementima duhovnosti u eri tehnike na primjeru puta Renéa Guénona ka Abdul-Vahidu Jahji govorila je prof. dr. Fahira Fejzić‑Čengić. Predstavivši jednog veoma utjecajnog mislioca koji je pisao o brojnim temama, počev od matematike, filozofije, svete nauke, tradicionalnih studija do tema o simbolizmu, inicijaciji, duhovnosti i kraju svijeta, Fejzić-Čengić predstavila je jedan od mogućih modela naučnog izražaja oplemenjenog duhovnim notama.

Prof. Mirsad Sinanović, književnik i publicista, govorio je o islamskoj duhovnosti u književnosti na primjeru triju bosanskohercegovačkih sufijskih pjesnika. Kao primjeri za vezu islamske umjetnosti i islamske duhovnosti, odnosno kao vezu s načelima islamske objave, navedeni su šejhovi Abdurrahman Sirri-baba, Abdul-Vehab Ilhami-baba i Mehmed Mejlija Guranija.

NE POSTOJE OŠTRE GRANICE IZMEĐU ISLAMSKE DUHOVNOSTI, NAUKE, FILOZOFIJE I UMJETNOSTI

Dr. Amina Šiljak-Jesenković obradila je temu pod naslovom Duhovnost, misao, spoznaja, umjetnost – različite perspektive svjedočenja istine. Na samom početku dr. Šiljak-Jesenković problematizirala je naizgled oštre granice između islamske duhovnosti, filozofije, nauke i umjetnosti nastale na temeljima islamske tradicije, odnosno unutar islamske civilizacije. “Moje skromno iskustvo iščitavanja i promišljanja ovog civilizacijskog naslijeđa kroz njegov mali segment kakav je divanska književnost na osmanskom jeziku, naslijeđa čiji smo baštinici i graditelji i mi u Bosni, vodilo me prepoznavanju prisutnosti brojnih interferencija između svake ove pojedinačne oblasti ljudskog intelektualnog djelovanja i uključenosti islamske duhovnosti u svaki pojedinačni segment nauke, razvoja mišljenja, odnosno svaku oblast klasične umjetnosti, od književnosti, preko muzike, do likovnih i primijenjenih umjetnosti. Štaviše, za neka se djela može kazati da su u potpunosti koncentrirana na promicanje i razvijanje islamske duhovnosti: po prirodi stvari, to su djela iz oblasti islamskih nauka, primjerice tefsira, apologetike, hadisa, etike, gnozeologije, tesavvufa. Potom, iako ne kao središnju temu, islamsku duhovnost promiču i neke jezičke znanosti, poput retorike i semantike, budući da se prva temelji na islamskoj etici, a druga na božanskom porijeklu jezika i znanja o značenju. Na trećoj razini, duhovnosti se ne odriču niti ju zanemaruju ni nauke kojima je podučavano u školama, poput gramatike, računa, geometrije ili astronomije. Naime, budući da islam, kako su ga razumijevale Osmanlije, osobito u periodima kada je dominiralo učenje idžtihadske horasanske škole, potiče razvoj svih oblika intelektualnog i umjetničkog djelovanja, to je razvoju nauke, umjetnosti i misli davan poseban poticaj”, istaknula je Šiljak-Jesenković.

Književnik i publicist Filip Mursel Begović govorio je o temi Porodi od tmine – porodi od svjetla. Kad mislite da čitate i najbolju poeziju, kazao je Begović, čini vam se da uvijek nešto nedostaje. “U poeziji posebno nema konačne monolitnosti. Čitaoci se, kao i kritičari, svojim snom nadovezuju na djelo i oni ga nesvjesno dovršavaju. Hoćemo reći da u umjetnosti nikada nismo ‘načisto’, ali nije li joj to i svrha, da nas tjera na potragu”, upitao je Begović. “Previše se znanja nakupilo, i to onoga koje se neizostavno mora usvojiti da bi se stvorilo nešto novo. Jedan život za to nije dovoljan. Možda je najsigurnije stići u stanje entuzijazma, u ono orfičko stanje koje teži asketizmu, ezoteričnom sjedinjenju sa Samilosnim. Uostalom, ljudski životi protječu u neprestanom nizanju neke vrste tragedije, pa su zaslužili da odahnu u maloj količini milosti. Sve vrste umjetnosti sladostrasno prožimaju cijelu prirodu. Udruženi, oni tvore svijet opoja, lijepi privid, pisao je Nietzsche. Međutim, taj je mislilac također rekao da je Bog umjetnički proizvod te ga baš nije uputno mnogo citirati. Bog se ne može izbrisati gumicom, ne može se premazati bojom, a ne može se ni odigrati ni otpjevati na pozornici. Ipak, mimetički shvaćeno, te su umjetnosti naše tješiteljice jer nas njihovo uzvišeno spašava od užasnog pa i kad se temelje na užasnom. Važno je da život ne protječe u apsurdu i da uvijek širi odslik neke vječne istine”, poručio je Begović.

Mr. Zajim Kruško govorio je o putevima spoznaje imama Gazalija, Ibn-Arebija, Dželaludina Rumija i šaha Nakšibenda. On je istaknuo da nema sumnje kako su različiti stavovi četverice spomenutih velikana tesavvufa, “muževa tarikata” (arifi billahi), o najefikasnijim putevima približavanja Uzvišenom Allahu. Tako, imam Gazali tvrdi da je to put ibadeta, a Mevlana Dželaluddin Rumi zastupa mišljenje da je najefikasniji put približavanju Uzvišenom Hakku put ljubavi (aškullah), dok Ibn-Arebi, k.s, kaže da je to put nadahnuća i otkrovenja (kešf, mukašefa)). Šah Muhammed Behauddin Nakšibendi El-Buhari tvrdi da je to put znanja (ilma) i hizmeta (služenja). “Ovi su velikani prošli ove staze na različite načine. Ključna stvar svih njih jeste okretanje ka islamskoj duhovnosti, koja je bila presudna za njihovo djelovanje”, poručio je Kruško.

Prof. Hišam ef. Hafizović govorio je o Tefsirskim temama u djelu “Havātimu-l-hikem” ili “Pečati mudrosti” Ali-dede Bošnjaka“. Ali-dede Bošnjak je bošnjački alim, halvetijski šejh i pjesnik pjesničkog imena Harimi iz 16. stoljeća. Glavninu njegovog djela Havātimu-l-hikem (Pečati mudrosti) čini 360 pitanja i odgovora iz tefsira, hadisa, akaida, fikha i islamske filozofije prožetih tesavvufom. Obrada tema jako je privlačna, postavljena pitanja bude čitaočev intelekt i pokazuju visoku originalnost ovog našeg autora. U radu su obrađeni naslovi tefsirskih tema ovog djela.

O Duhovnosti kao bitnoj razlici u pristupu nauci između vjernika i laika govorio je dr. Elvir Musić. On je kazao da se definicije duhovnosti na koje nailazimo u tesavvufskoj literaturi međusobno razlikuju srazmjerno razlikama u nivoima shvatanja, razumijevanja, poimanja i doživljaja same duhovnosti od strane onih koji je nastoje definirati i u takvoj formi prezentirati široj javnosti. S obzirom na to da je “broj puteva ka Bogu srazmjeran broju stvorenih duša”, poručuje Musić, razlike među definicijama duhovnosti ne trebaju biti doživljavane kao razlog ili, pak, uzrok razilaženja među zainteresiranima za definiciju iste, već, naprotiv, poticaj da – na temelju sadržaja postojećih definicija ili vlastitih iskustava u doživljaju duhovnosti – zaimaju vlastitu definiciju puta kojim hode prema spoznaji Boga, a koji je poseban po tome što je posebno isplaniran za svakog od njih.

 

PROČITAJTE I...

Bahrudin Kadirić napunio je u aprilu 1992. godine sedamnaest godina. Tri mjeseca kasnije, otac mu je ubijen, a on je zatočen u prijedorskim logorima smrti. Preživio je strijeljanje u zloglasnoj hali logora Keraterm zvanoj “trojka”. Danas s bratom Muhamedom u SAD u vodi firmu koja zapošljava 150 radnika i jedna je od najboljih građevinskih kompanija u toj zemlji

U Kiseljaku djeca Bošnjaka i Roma uživaju nejednak tretman u odnosu na djecu Hrvata. Zgrada OŠ “Kiseljak 1” u očajnom je stanju iako nastavu u njoj pohađa ukupno 757 učenika. Djeca nemaju adekvatne uvjete za učenje. Namještaj je dotrajao, krov prokišnjava, uništeni su zidovi, toalet. Prostora nedostaje, a tek od ove jeseni mogu koristiti fiskulturnu salu. U zgradi se izvodi i nastava isturenih srednjoškolskih odjeljenja iz Fojnice, jedina veza i način da srednjoškolci iz Kiseljaka pohađaju u svojoj općini nastavu na bosanskom jeziku

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!