Čovićevi snovi mogu se ostvariti samo uz historijski bošnjački poraz

Ta hrvatska frustracija impotencijom svoje politike u Bosni i Hercegovini, da se u miru ostvare vlastiti ratni ciljevi, za posljedicu ima dva uporedna degenerativna procesa u hrvatskoj političkoj kulturi, ali i u hrvatskoj javnosti. Prvi je svojevrsna srbizacija ili srbofilija hrvatske političke kulture, a drugi, nastao kao posljedica te frustracije, jeste odmicanje od zapadnih tekovina i vrijednosti

Izjava Milorada Dodika da će manji bosanskohercegovački entitet obustaviti bilo kakve aktivnosti na primjeni programa MAP, tj. akcionog plana članstva Bosne i Hercegovine za NATO, iako predstavlja logičan slijed događaja nakon usvajanja deklaracije o vojnoj neutralnosti RS-a, ipak se svrstava u red značajnih i potencijalno izuzetno opasnih događaja. Ova Dodikova izjava, data nakon njegovog sastanka sa srbijanskim ministrom odbrane Aleksandrom Vulinom, s kojim je vjerovatno i usaglašena, novi je moment i svojevrsno dizanje uloga te predstavlja još jedan dokaz da su se Rusija, Srbija i njen ovdašnji agent Dodik odlučili pokušati potpuno blokirati put Bosne i Hercegovine u NATO savez. Da ni to nije kraj njegovim opstrukcijama, Dodik je pokazao i izjavom da je presuda u slučaju Sejdić-Finci samo mrtvo slovo na papiru i da se ne treba provoditi, čime je dodatno problematizirao i eventualni ulazak Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju.

Koliko Dodik ima realne poluge za konkretizaciju ovakvih najava, ipak je diskutabilno. Sifet Podžić, predsjedavajući Zajedničke komisije za odbranu i sigurnost BiH, mišljenja je da Dodik ne može zaustaviti aktivnosti na primjeni programa MAP, jer je to u državnoj, a ne entitetskoj nadležnosti, a ako bude insistirao na referendumu o članstvu Bosne i Hercegovine u NATO savezu, da će referendum biti proveden na cjelokupnom teritoriju države. Jakob Finci smatra neozbiljnom Dodikovu izjavu kojom predsjednik RS-a odbija izvršiti presudu suda u Strasbourgu samo zato što mu ne odgovara. Finciju je to posebno čudno zato što je Dodik svojevremeno, nakon donošenja presude, izjavljivao kako RS ne stoji na putu njene implementacije, čak je i lično podržava. Novi Dodikov stav ugrožava mogućnost ulaska Bosne i Hercegovine u EU, s obzirom na to da EU strogo propisuje kako se svaka članica mora pridržavati Evropske konvencije o ljudskim pravima.

Iako ova opasna Dodikova retorika još nije ustupila mjesto konkretnim i opasnijim potezima, jasno je da ništa od ovoga Dodik ne bi izjavio bez podrške Srbije, tačnije Rusije. Obje ove države očigledno Dodika koriste kao alat za ostvarivanje svojih partikularnih interesa i ciljeva. Za Srbiju je to zadržavanje Bosne i Hercegovine kao permanentnog satelita u srbijanskoj orbiti, prostora kroz čije širenje – politički, a u budućnosti možda i teritorijalno – Srbija može imati mnogo veću političku težinu i važnost u regiji, ali i prostora kroz čiju političku kontrolu Srbija ima povoljniju pregovaračku poziciju s Evropskom unijom. Rusiji je ovo još jedna prilika za duboki prodor u neprijateljsku pozadinu, gdje se može po relativno niskoj cijeni stalno održavati ili podstrekivati potencijalno žarište i pritom ishoditi povoljna trampe na područjima većeg ruskog interesa.

KUD SVI SRBI, TU I MALI DRAGAN

Ono što u svemu tome iznenađuje, barem na prvi pogled, jeste potpuno pristajanje Čovićevog HDZ-a uz ovakvu Dodikovu politiku. I to ne indirektno kao do sada, nego izravno i javno, što je potvrđeno Čovićevom izjavom nakon jahorinskog sastanka. Dajući izjavu neposredno nakon Dodika, istakao je da se u potpunosti slaže s onim što je izjavio predsjednik RS-a i da sam na to nema šta dodati. Time je HDZ BiH i javno obznanio svoj status tihog i mlađeg velikosrpskog partnera, a dodatna potvrda stigla je na 53. sjednici Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, kada su protiv usvajanja inicijative Denisa Bećirovića, kojom se Vijeće ministara zadužuje da dostavi izvještaj o napretku Bosne i Hercegovine u procesu priključenja NATO-u, zajedno glasali zastupnici HDZ-a i zastupnici stranaka iz manjeg bosanskohercegovačkog entiteta.

O takvim kretanjima u hrvatskoj politici u Bosni i Hercegovini već se ponešto pisalo, međutim, ovakvo potpuno potčinjavanje “legitimnih” hrvatskih političkih predstavnika srpskim ima dublju pozadinu od personalnog saveza Čovića i Dodika. HDZ BiH pokušavao se do sada predstaviti kao politički pokret koji je u Bosni i Hercegovini najbliži zapadnim vrijednostima, tj. kao “nositelj europskih vrijednosti”, mada to naravno nikada nije bio, niti svojom, nazovimo je južnoameričkom političkom kulturom niti falangističkim radom na terenu. No, izgleda da je došao trenutak kada se odustaje i od takvih floskula ili bilo kakvog, pa i retoričkog insistiranja na zapadnjaštvu. Glavni razlog tome jeste ćorsokak u koji se dovela hrvatska politika postavljajući ultimativne zahtjeve, tražeći sve a ne nudeći ništa i stalno oscilirajući između otvorenog separatizma i ideje trećeg entiteta.

Frustracija činjenicom da takvim idejama HDZ nije mogao, ne može niti će moći naći sklono uho ili zagovaratelja na Zapadu, Čovića sve više opredjeljuje za ulogu ruskog trabanta. Naravno, on to pokušava izvesti na indirektan način, vezujući se za srpsku politiku kao vrstu provodnika do ruske trafostanice. Međutim, takvi trapavi i ne baš elegantni potezi ne mogu nikoga zavarati. Ta frustracija impotencijom hrvatske politike u Bosni i Hercegovini, da se u miru ostvare vlastiti ratni ciljevi, za posljedicu ima dva uporedna degenerativna procesa u hrvatskoj političkoj kulturi, ali i u hrvatskoj javnosti. Prvi proces svojevrsna je srbizacija ili srbofilija političke kulture pa, zbog spomenutih frustracija, već duže postoji određeni frojdovski “penisneid” hrvatske politike i hrvatske javnosti u Bosni i Hercegovini naspram pozicije srpske politike. Ova se potonja od hrvatske politike percipira kao potentna i neovisna, glorificira se način na koji Dodik navodno oštro i beskompromisno djeluje prema Bošnjacima i stranim predstavnicima – kako već oni i zaslužuju – priželjkuje se takva mogućnost za sebe, a osnovni razlog za navodnu snagu srpske pozicije vidi se u samom postojanju RS-a. Upravo zbog toga, ideal hrvatske politike u Bosni i Hercegovini jeste vlastiti entitet po receptu RS-a, tj. posjedovanje ekskluzivno hrvatske teritorijalne/izborne jedinice putem koje bi se zakonski, legalno i legitimno, mogla zauvijek onemogućiti, spriječiti ili neutralizirati eventualna pojava bošnjačke demografske većine ili barem njena politička manifestacija i artikulacija, a politički život voditi potpuno odvojeno od Sarajeva.

STRAH OD ISLAMSKO-LJEVIČARSKO-NACIONALISTIČKO-LGBT ZAVJERE

Drugi proces, nastao kao posljedica te frustracije, jeste odmicanje od zapadnih tekovina i vrijednosti, što je fenomen koji se već nekoliko godina manifestira unutar hrvatskog političkog korpusa, i to kroz upadljivo antizapadnjaštvo, posebno antiamerikanizam. Frustriranost nemoću da se Bošnjaci, bilo ratnim, bilo političkim sredstvima, natjeraju na kapitulaciju i samoobespravljivanje, pomiješana s određenom dozom kulturološkog antibošnjačkog šovinizma, prouzrokuje fenomen da se kao prepreka ne vidi više samo i isključivo političko Sarajevo ili bošnjačka politika nego i navodna bezuvjetna podrška koju Sarajevo dobija sa Zapada, naročito od Sjedinjenih Američkih Država. Po toj teoriji, postoji sprega i zavjera političkog Sarajeva, tačnije udruženih Bošnjaka islamista, Bošnjaka ljevičara, Bošnjaka nacionalista, ostataka komunističkog režima, zapadnih liberalnih fondacija, LGBT aktivista i zapadnih ambasada da se Hrvatima uskrati navodno osnovno političko i ljudsko pravo, tj. pravo na ekskluzivni hrvatski entitet. Slučajno ili ne, ali ta vrsta teorije zavjere, s već pobrojanim zavjernicima islamisti – liberali – ljevičari – Zapad, gotovo se savršeno uklapa u kaluf specifične ruske propagande, koju već nekoliko godina Putinova Rusija koristi kao neodvojivi dio vlastitog specijalnog ili, po modernom rječniku kazano, hibridnog rata i obavještajnog prodora u mnoge evropske države, a koji je usmjeren, prije svega, prema ekstremno desnim strankama, čijoj političkoj kulturi pripada i HDZ.

Sve ovo, naravno, ima svoje razloge i u ukupnim srpsko-hrvatskim odnosima, gdje je nakon operacije “Oluja” i završetka ratova iz devedesetih, “pitanje Bosne i Hercegovine” ostalo najvažnije pitanje između tih dviju zemalja. Koliko za ovakvu prosrpsku i prorusku politiku Čovićev HDZ ima podršku iz Hrvatske, teško je reći. Službeni Zagreb u svojim zvaničnim izjavama redovno podržava kako članstvo Bosne i Hercegovine u NATO-u, tako i njen ulazak u Evropsku unije, iako, u to ne treba sumnjati, pod vlastitim uvjetima koji bi uključivali velike koncesije i ustupke na štetu, prije svega Bošnjaka, a onda i same bosanskohercegovačke države.

Hrvatska politika prema Bosni i Hercegovini notorno je prevrtljiva, neiskrena i nestalna, što se potvrdilo ponajviše kroz nedavne, za jednu članicu Evropske unije nevjerovatne reakcije vlasti, medija i javnosti na presudu “hercegbosanskoj šestorci” za ratne zločine i udruženi zločinački poduhvat. No, čak i takav ucjenjivački pristup podrazumijeva eventualni put Bosne i Hercegovine prema NATO-u i prema Evropskoj uniji i nejasno je kako ovakva prosrpska i proruska politika HDZ-a BiH može odgovarati interesima Hrvatske. Postoji, doduše, mogućnost da je Hrvatska usvojila narastajući trend evroskepticizma, te procijenila da je širenje Evropske unije na Zapadni Balkan obustavljeno za period duži od decenije, a da vrijeme nije saveznik Hrvata u Bosni i Hercegovini, pogotovo u demografskom smislu. U tom slučaju, Hrvatskoj bi više od Bosne i Hercegovine članice NATO-a ili Evropske unije – u kojoj vlada demokratija, tj. vladavina većine – odgovarala Bosna i Hercegovina kao rubni prostor Evropske unije, pa makar on bio i na hrvatskoj granici, gdje bi Hrvatska u obliku nekog trećeg entiteta unutar Bosne i Hercegovine mogla imati svoju “Južnu Osetiju”.

Podrška takvim idejama, naravno, može doći samo iz Rusije, a riječ je o varijantama na temu koje se praktično ostvariti mogu u više oblika. Ali, osnovna crta uvijek je ista: Bosna i Hercegovina bez stvarnog suvereniteta kojom će se kao nekim kondominijem upravljati uporedo iz Beograda i Zagreba. Budući da su takve vrste politika bile, barem do sada, nezamislive za jednu članicu Evropske unije i NATO-a, moguće je da Hrvatska koristi Čovićev HDZ kao pogodan paravan za pružanje ruke ka Rusiji. Također, činjenica je da ima još vrlo malo otvorenih pitanja između Srbije i Hrvatske u odnosu na ranija vremena i da najveće, a možda i jedine, potencijale za bilo kakvu ekspanziju tih dviju država vide na prostoru Bosne i Hercegovine, a praktično jedina prepreka za to su im Bošnjaci i podrška koju Bosna i Hercegovina dobija sa Zapada.

IGRA NA SVE ILI NIŠTA

Iako se ovakva degeneracija hrvatske politike i reteriranje na Tuđmanove pozicije mogla naslućivati već određeno vrijeme, bio bi to ipak znatan zaokret, pogotovo ako bi postao dio službene politike Zagreba. To bi bila zero-sum game, igra na sve ili ništa u kojoj jedna strana dobija sve, a druga sve gubi jer je riječ o maksimalističkim i, u suštini, ratnim ciljevima Tuđmanove politike. Takva politika kao svoj krajnji cilj ima potpuni historijski poraz Bošnjaka, jer gubitak istinske suverenosti Bosne i Hercegovine automatski znači i gubitak bošnjačke političke suverenosti, što takav hrvatski politički kurs čini krajnje konfliktnim. Osnovna manjkavost takve politike jeste što bi ona morala računati na nestalne vanjske faktore poput Rusije, čija je dugoročna podrška nepoznanica, te stavljanje svih opklada na scenarij poraza ne samo bošnjačke nego i kompletne dosadašnje zapadne politike u Bosni i Hercegovini.

Takav pokušaj ostvarivanja hrvatskih interesa uz pomoć Srbije i Rusije, i to uprkos interesima Zapada, skok je u nepoznato i ogroman je rizik jer bi pogrešna procjena kao posljedicu mogla imati gubitak dosadašnjeg povlaštenog položaja Hrvata u Bosni i Hercegovine u kojoj oni kao apsolutna manjina mogu blokirati sve procese. Gotovo je sigurno da bi se nakon takvog otvorenog zaokreta hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini postavilo pitanje konstitutivnosti Hrvata, tj. dosadašnjeg nedemokratskog i diskriminatornog političkog aranžmana po kojem hrvatska manjina ima podjednaku političku težinu kao bošnjačka apsolutna većina i gdje je glas Hrvata vrijedan nekoliko bošnjačkih glasova. Hrvatska bi se takvim koketiranjem s Rusijom i njenim pripuštanjem u trbuh Evrope mogla naći s one strane historije što se tiče i Evropske unije i NATO-a kao problematična zemljica i pseudodržava, potencijalni trojanski konj kojem se ne smije dopustiti vođenje samostalne vanjske politika.

Sve nabrojano dobri su razlozi zašto Hrvatska ne bi trebala pružiti podršku Čovićevom HDZ-u u rusifikaciji hrvatske političke pozicije u Bosni i Hercegovini. No, kao što smo ranije primijetili, postoji ozbiljan kulturološki problem s hrvatskom politikom, tačnije HDZ-ovom politikom u Bosni i Hercegovini, jer ona već odavno ne djeluje u smislu racionalnog političkog aktera. Prvo zato što kao polazište uzima aksiom o nemogućnosti demokratskog života malobrojnijih Hrvata pod bošnjačkom većinom, a drugi zato što, uprkos tome, i dalje ne traži rješenje u dogovorima, pregovorima, kompromisima ili političkoj trampi s Bošnjacima, nego se okreće bilo kojem vanjskom izvoru snage za koji misli da će moći Bošnjake nekako nagovoriti ili prisiliti da ispune sve njene želje. Do sada je to bio Dodik, odnedavno Vučićeva Srbija, a sve je izglednije da to postaje i Putinova Rusija.

Hoće li Hrvatska uspjeti korigirati ili zaustaviti takve trendove unutar hrvatske politike u Bosni i Hercegovini? Hoće li im sama podleći? Da li je na sceni zaista povratak već dokazano bankrotiranog tuđmanizma i nobanovštine? Je li na pomolu novo Karađorđevo i da li i Hrvatska kreće putem nekih drugih istočnoevropskih država koje se degeneriraju u populističke proruske satrapije? Ono što je izgledno jeste to da će bilo kakvo radikalnije rješenje umnogome odrediti političku poziciju Hrvata u Bosni i Hercegovini. Nagore ili nabolje?

 

PROČITAJTE I...

Tek sada, kada je otvoreno promovirana umreženost grupe “Srbska čast” – koju sačinjavaju osobe iz kriminalnog, politički ekstremnog, plaćeničkog pa i ratnozločinačkog miljea – s entitetskim i s inostranim strukturama, oglasilo se zvono na uzbunu. Teško se oteti utisku da bi ova i njoj slične grupe, da nema ruske upletenosti, ma kako militantne ili opasne bile, i dalje bile sasvim ignorirane

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!