Čovićeva politika doživjela je potpuni krah

Deklaracija HNS-a nije ništa drugo do najbukvalniji preslik Promemorije mostarskog, navodno već odlazećeg biskupa Ratka Perića upućena 12. decembra 2014. godine Draganu Čoviću kao novoizabranom članu Predsjedništva BiH. Utjecaj Katoličke crkve na politiku HDZ-a, pogotovo u Hercegovini, jedan je od manje poznatih fenomena našoj javnosti. Za to postoji više razloga koje ćemo ovom prilikom demaskirati

 

Aspiracije i nasrtanja na državnost, suverenitet i integritet Bosne i Hercegovine već duže vrijeme vidljive su i objelodanjene, ali su pritom nasukane na potpunu apsurdnost zagovaratelja takvih ideja. Uprkos tim notornim činjenicama, njihov inat, premda donosi tragične posljedice, ne samo za prosperitet ove zemlje već i za njih lično, čini se, potpuno je nesalomljiv. Prije svega, ovakve kvalifikacije ponajviše se odnose na Milorada Dodika i Dragana Čovića i politike koje oni personificiraju, a što je brutalno manifestirano priredbom 9. januara u Banjoj Luci. Dodikov inat i brutalnost već godinama nisu vijest.

Dio naše javnosti, ali i dio javnosti u Republici Hrvatskoj, one manje upućene u manire Dragana Čovića, iznenadio je njegov takav gest jer su smatrali da je to onaj fino uglađeni i proevropski orijentirani političar koji vatrometom iznad Mostara proslavlja predaju aplikacije BiH za članstvo u Evropsku uniju i koji se zalaže za evropske vrijednosti. Ipak, pokazalo se na 8. zasjedanju Hrvatskog narodnog sabora, održanom u Mostaru 26. januara 2019. godine, da je Čovićev inat ujedno i paničan pokušaj zamagljivanja pogubnosti politike koju je svih ovih godina vodio, odnosno prebacivanje “krivnje” na “političko Sarajevo” što se Hrvati masovno sele iz Bosne i Hercegovine.

Taj trend posebno je izražen u centralnoj Bosni. Zvuči šokantno podatak koji smo dobili od građana Fojnice, gdje je tokom rata u Bosni i Hercegovini procent Bošnjaka i Hrvata bio skoro identičan (50%), da je danas u tom malom gradiću Hrvata ostalo tek 15-20%. Uvjeti života u tom gradiću identični su i Hrvatima i Bošnjacima. Bošnjaci još uvijek trpe, a oni koji odlaze, odlaze u neizvjesnost samo s jednim razlogom: da nisu više tu.

KONTINUITET PRESUĐENE POLITIKE

Razlozi Čovićeve najnovije panične histerije uočljivi su u činjenici da je njegova politika (umijeće realno mogućeg) doživjela potpuni krah. Ucjene kojima se koristio kao argumentom svih ovih godina vratile su mu se kao bumerang novim izborom Željka Komšića u Predsjedništvo BiH. Umjesto razumijevanja civilizacijskog toka i potreba vremena, usklađivanja politike s opće važećim evropskim standardima, Čović je, istina nešto umješnijim manirima, zapravo samo nastavio politiku Herceg-Bosne. Politiku koja je i na posljednjem Saboru definirana samo kao politika kontinuiteta bez daljih pojašnjenja.

Ta politika, kojoj je presuđeno u Hagu, u Čovićevom razumijevanju, prije svega, podrazumijevala je konstitutivnost budžeta, a ne naroda, trećinu državnog, polovinu federalnog, kao i očuvanje ratom osvojenog teritorija. Koliko je Čoviću stalo do hrvatskog naroda, najbolje ilustrira njegov odnos prema Hrvatima u RS-u. Uostalom, kao i njegov odnos prema Hrvatima koji nisu bliski HDZ-u. Ovome treba pridodati i odnos prema hrvatskim žrtvama ubijenim od strane JNA, vojske RS-a i raznih srpskih paravojnih formacija. “Čovićevci” će se vrlo rado pojaviti na godišnjicama zločina kojeg su počinili pojedinci iz Armije RBiH i o tome će danonoćno govoriti. O godišnjicama ubistva hrvatskog civilnog stanovništva kakav je, recimo, Uborak i Sutina u Mostaru, premda se radi o prvoj masovnoj grobnici u Bosni i Hercegovini, nećete čuti ni pola suvisle rečenice.

Njegov neumoljivi stav o izmjenama izbornog zakona kao preduvjeta formiranju vlasti na nivou Federacije, jasno je to svima, samo je još jedan pritisak za oživotvorenje trećeg entiteta, u čemu mu je, dakako, dobrodošla politička podrška Milorada Dodika. Razgraničenja političkih interesa Čovića i Dodika neumoljivo podsjećaju na Sporazum Boban-Karadžić potpisan u Grazu 6. maja 1992. godine. Baš kako su se tada usaglasili Karadžić i Boban o teritorijalnom razgraničenju dviju konstitutivnih jedinica, jednako toliko su se u političkim interesima saglasili i Čović i Dodik. I stoga, što u potpunosti korespondira s tačkom 6. Sporazuma Karadžić-Boban, nećete čuti ništa o zločinima počinjenim nad hrvatskim civilnim stanovništvom od strane JNA i vojske RS-a, i obrnuto. I jedni i drugi uglavnom lamentiraju o zločinima Armije RBiH.

Argumentacija kojom se Čovićev HDZ koristi o navodnim legalnim i legitimnim predstavnicima “hrvatskog konstitutivnog budžeta”, ups, “naroda”, odnosno etnički čistog hrvatskog prostora u BiH, definiran je još devedesetih godina. Već u prvoj tački HNS-ove Deklaracije da su opredijeljeni za “neovisnu, cjelovitu, stabilnu i prosperitetnu BiH kao optimalan okvir za ostvarivanje hrvatskih nacionalnih interesa i ciljeva u BiH” prepoznatljive su u preporukama Franje Tuđmana da hrvatski političari u BiH trebaju voditi hrvatsku politiku, koja će voditi računa o interesima Hrvata u BiH, ali i ukupnim hrvatskim interesima te da se zalažu za neki oblik kantonalnog ili konfederalnog povezivanja, kako hrvatski narod više nikad ne bi bio “u ropskom i podređenom položaju prema drugim narodima”.

U razlozima formiranja Herceg-Bosne 18. novembra 1991. godine navedeno je navodno “nepovjerenje prema neprincipijelnoj politici muslimanske elite i nemoćne bosanskohercegovačke vlasti” i stoga su “legalni i legitimni predstavnici hrvatske politike” stigmatizirali Stjepana Kljujića, e da bi na sjednici održanoj 23. decembra 1991. u Tomislav‑Gradu ovlastili dr. Tuđmana da zastupa interese HZ-HB pred međunarodnim faktorima, kao i za međurepublička dogovaranja o utvrđivanju konačnih granica Republike Hrvatske. Premda će HNS Deklaracijom upozoriti na opasnost i pogubnost politika koje negiraju ustavna i dejtonska načela konstitutivnosti i međusobne jednakopravnosti konstitutivnih naroda, potpuno će zažmiriti pred činjenicom da vlasti HDZ-a nikada nisu primijenile odluku o procentualnom upošljavanju u javne službe pripadnika konstitutivnih naroda u onim gradovima gdje oni imaju apsolutnu vlast i političku premoć poput Stoca, Čapljine, Duvna, Livna, Ljubuškog…

Isključivost i negiranje prava drugih konstitutivnih naroda, koju Čović, pa i HNS na posljednjem zasjedanju, vješto prikriva, pamtimo još iz perioda prvih pokušaja povratka prognanih Bošnjaka u Hercegovini. U tekstu objavljenom 1996. godine književnik i publicist Enes Ratkušić citira izjavu Pere Markovića, tadašnjeg zamjenika guvernera HN kantona, u kojoj ovaj optužuje predsjednika Izetbegovića da hoće unitarnu Federaciju. “I tu je problem. Tako je unitarnost sa Republike preseljena u Federaciju. Na kraju će biti problem, jer, eto, Alija hoće sam za sebe biti unitaran. Srbi su se osigurali od muslimanske demografije u budućnosti dobivanjem Republike Srpske. Što bi se kod nas u Hercegovini reklo, odradili su svoje. A mi Hrvati, eto, imamo čak i mješovite kantone”, kazao je davne 1996. godine Marković.

GRANICE BANOVINE IZ 1939.

Zahtjevi HNS-a s posljednjeg zasjedanja o promjeni Ustava i izbornog zakona u BiH i novu i racionalniju administrativno-teritorijalnu organizaciju zemlje, zapravo, nisu ništa drugo do pokušaj implementacije sporazuma Karadžić-Boban, čije se prve dvije tačke odnose na Mostar i Hercegovinu. Prema tom dokumentu, za srpsku stranu granicu predstavlja rijeka Neretva, dok hrvatska strana smatra da je cijeli grad Mostar u hrvatskoj nacionalnoj jedinici. Južno od Mostara hrvatska strana smatra da u hrvatsku nacionalnu jedinicu spada područje određeno 1939. godine, tj. granica Hrvatske Banovine. Vratimo li se koju godinu unazad, vidjet ćemo da je Čović i ranije hrabro i beskompromisno štitio odredbe, navodno nevažećeg sporazuma iz Graza, što je kulminiralo na posljednjim lokalnim izborima održanim u Stocu. Dakako, vrijedi se prisjetiti Ratkuševićevih primjedbi. U tekstu Lomi li “hrvatska pustinjska oluja” zube na Stocu Ratkušić je, između ostalog, napisao:

“Zatrpana morem informacija prepunih ideoloških maski, javnost danas slabo poznaje stvarnu pozadinu cijelog slučaja, pogotovo istinskog razumijevanja Čovićeve sintagme o hrvatskim prostorima, još manje rješavanja hrvatskog pitanja, koji se deklarativno traži u zakonskim rješenjima; u realnosti isključivo u geografskim?! To što se spomenute sintagme u javnom prostoru poistovjećuju s Herceg‑Bosnom predstavlja tek mali segment paklenog plana ozakonjenog Uredbom o Banovini Hrvatskoj još 26. augusta 1939. godine, sedmicu prije početka Drugog svjetskog rata. Ma kako to anahrono djelovalo, san o banovini i formalno i stvarno determinira sve poteze, kako nekada Mačekove, tako i danas Čovićeve.

Riječ je o konceptu koji se žilavo održavao čak i u vrijeme kada se to činilo nemogućim, u vrijeme gotovo polustoljetne vlasti komunista u bivšoj zajedničkoj državi. Njegovi zagovornici involvirani u partijske redove sračunato su taj pojas, koji je u nekoj virtualnoj budućnosti trebalo pripojiti Hrvatskoj, pretvarali u pravu pustinju, egzistencijalno pasivno područje za koji su najveći danak imali plaćati bosanskohercegovački Hrvati. Najveću smetnju kompaktnosti tog pojasa pravio je Stolac, područje s izrazitom bošnjačkom većinom, kao i svi projekti koji su podrazumijevali oživljavanje bosanskohercegovačkog teritorija vezanog za izlaz BiH na vlastiti dio mora. Malo je poznato kakvim se sve perfidnim metodama u tom vremenu služilo da bi se obesnažio Stolac, ‘kritična karika’ koja je otvarala opasnu mogućnost narušavanja naslijeđa banovine, pripremanog za planirane teritorijalne preustroje, koje očigledno Čović još uvijek nije realizirao.”

IMPERATIV BISKUPA PERIĆA

Deklaracija HNS-a nije ništa drugo do najbukvalniji preslik Promemorije mostarskog, navodno već odlazećeg biskupa Ratka Perića upućena 12. decembra 2014. godine Draganu Čoviću kao novoizabranom članu Predsjedništva BiH. Utjecaj Katoličke crkve na politiku HDZ-a, pogotovo u Hercegovini, jedan je od manje poznatih fenomena našoj javnosti. Za to postoji više razloga koje ćemo ovom prilikom demaskirati. Osnovni razlog leži u tome što etički kodeks kršćana podrazumijeva da se ni u kom slučaju ne komentiraju stavovi vjerskih velikodostojnika. Oni se imaju apriori prihvatiti kao tačni i obavezujući. I oni koji ih kao takve ne prihvataju o njima najčešće šute. Premda je utjecaj mostarskog biskupa Perića na politiku HDZ-a i Dragana Čovića skoro nemoguće pratiti zbog brojnih velova tajni, ipak je u nekoliko navrata ušao u javni diskurs.

U vrhu popisa Perićevih očekivanja od sedam ključnih tačaka za hrvatski narod, baš kao i u Deklaraciji HNS-a, našao se zahtjev ustavnih promjena BiH, odnosno federalizacija BiH, reforma izbornog zakona i, u vezi s tim, rješenje pitanja Mostara, dok je na posljednjem mjestu bio zahtjev evropska i evroatlantska usmjerenost, odnosno kandidatura, korištenje fondova i aktivno sudjelovanje u izgradnji mira. Biskup je u Promemoriju uvrstio još i pitanja domovinskog rata, gospodarske održivosti, rasta i razvoja, socijalnu politiku i brigu za zdravlje, jezik, kulturu i obrazovanje, u što spada i utemeljenje RTV kanala na hrvatskom jeziku, te vladavinu prava i borbu protiv kriminala i korupcije. Jedinu razliku između biskupove Promemorije i Čovićeve Deklaracije uočavamo u slučaju Crkve Kristovog uskrsnuća, koju je tražio biskup, dok je Čović na tu poziciju delegirao izgradnju funkcionalnog Hrvatskog narodnog kazališta. Budući da se oba ta objekta nalaze u centralnoj zoni grada Mostara i da i jedan i drugi nastoje delegitimirati zahtjev Islamske zajednice u Mostaru da na nekadašnjem Lakišića haremu izgradi zgradu Islamskog kulturnog centra, možemo reći da je i ovdje Čović udovoljio Periću. Teško se oteti utisku da biskupova Promemorija nije bila osnovna smjernica politike Dragana Čovića koju je provodio posljednjih godina, jer upravo ove teme dominirale su ne samo u medijima u Mostaru i Hercegovini već općenito u našoj zemlji.

Za biskupa Perića, kako to stoji u Promemoriji, Dejtonski sporazum nakazan je jer je po njemu omogućeno etničko čišćenje i nepravedno stvoren državno-političko-ustrojstveni okvir u kojem je jedan od konstitutivnih naroda – hrvatski – omalovažen i osuđen na nestajanje, ljudski je, moralno i politički neprihvatljiv. Po njemu je izborni zakon BiH nepravedan, jer se nametnutim odlukama visokih predstavnika pokazao kao velika smetnja prosperitetu mira i održivosti ne samo društva nego i države. Premda je u jednom poglavlju biskup istakao kako je hrvatski narod na ovim prostorima stoljećima stvarao vlastiti identitet i zbog toga podnio nemale žrtve, asocijacija na koji tačno prostor, da li i onaj u RS-u, biskup misli potpuno je izostala. Čović i Deklaracija HNS-a samo su to kazali jezikom politike.

DOGMATIZIRANJE ZLOČINACA

Bosanskohercegovačku javnost prenerazila je činjenica da se Deklaracijom HNS-a odbacuju kvalifikacije Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju o udruženom zločinačkom pothvatu. Za njih to nije presuda već zlonamjerna kvalifikacija koja ima za cilj eliminiranje hrvatskog naroda kao političkog subjekta u Bosni i Hercegovini. Štaviše, za njih Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju nije bio pozvan da tretira to pitanje. Uzmemo li da biskup Perić ima presudan utjecaj na politiku HDZ-a i Dragana Čovića, doći ćemo i do odgovora zašto odbacuju presude Haškog suda i zašto se u značenju heroja glorificiraju presuđeni ratni zločinci samoproglašene Herceg-Bosne. Biskup Perić bio je jedan od najbližih prijatelja Gojka Šuška, ratnog ministra odbrane Hrvatske.

Na svečanosti ređenja biskupa Perića u Neumu 14. septembra 1992, uz crkvene velikodostojnike, prisustvovali su i ministar odbrane Gojko Šušak, general zbora HV Janko Bobetko, Ivić Pašalić, osobni izaslanik predsjednika Hrvatske dr. Franje Tuđmana, Jadranko Prlić, Mate Boban i čelnici HZ-HB. U posmrtnom govoru održanom 7. maja 1998. godine na zagrebačkom groblju Mirogoj izraze tuge i poštovanje Crkve u Hercegovini Perić je kazao kako će Šuškovo velevrijedno djelo u hrvatskom narodu trajno ostati. Dakle, sve ono što je urađeno u ime Herceg-Bosne dobilo je i dogmatsku vjersku kvalifikaciju, koju, kako smo to rekli, običan katolički vjernik ni u kojem slučaju ne smije dovoditi u dilemu, pa makar se unutar epohe devedesetih nalazilo na hiljade zločina, desetine koncentracionih logora i pravosnažna presuda Međunarodnog suda pravde u Hagu.

Odbacivanjem pravosnažne presude o udruženom zločinačkom poduhvatu i glorificiranjem ratnih zločina Čović je, zapravo, zanavijek potopio samoproklamiranu tezu da su on i politika HDZ-a nosioci evropskih vrijednosti u Bosni i Hercegovini. Jer, kako god su se politički predstavnici HZ-HB morali odreći naslijeđa NDH, ustaštva i Ante Pavelića, jednako tako u ovom vremenu istinski legitimni i legalni predstavnici hrvatskog naroda morat će se odreći ratnog naslijeđa Herceg-Bosne na putu prema Evropskoj uniji. Jasno je to i Draganu Čoviću. Stoga, odgovor zašto je u Deklaraciji iznio toliko radikalnih zahtjeva jedino je moguće razumjeti kao osobni pokušaj pranja savjesti za neuspjeh i perfidnog prebacivanja odgovornosti sa sebe i politike HDZ-a na sve političke stranke u Hrvata. Zadatke koje mu je povjerio biskup Perić nije uspio ostvariti. Njegova politika isključivosti i negacije, osim štete ukupnom prosperitetu bosanskohercegovačkog suvereniteta i državotvornosti, najviše će štetiti upravo hrvatskom narodu.

PROČITAJTE I...

Nezir Hadžić, bivši direktor sarajevskog Vodovoda i kanalizacije (ViK), do sada nije imao priliku reći istinu o svojoj smjeni, niti se odbraniti od orkestriranog napada koji je, prema njegovim tvrdnjama, podmuklo osmislio i proveo njegov bivši prijatelj i bivši stranački kolega Elmedin Konaković ne bi li prikrio svoje manipulacije u ViK-u i sa sebe skinuo odgovornost i gnjev građana. Nezir Hadžić sin je rahmetli Safeta Hadžića, proslavljenog narodnog heroja, a sada bez ustezanja za Stav najavljuje borbu “s pobješnjelim pojedincima i sveznalicama” pred kojima neće pognuti glavu. Nezir smatra da je slijeđenje puta “hrabrog i čestitog Bošnjaka” dužan i imenu svog babe. Za Stav otkriva da je zbog Konakovićevih lažnih potvora puno trpio te je, nakon dede i rahmetli babe, koji su također radili u ViK-u, napustio Vodovod nakon 17 godina provedenih u ovom preduzeću. Ponuđeno mu je mjesto koje je imalo za cilj nastavak poniženja i represije Elmedina Konakovića spram njega i njegovog porodičnog naslijeđa, što nije mogao prihvatiti. “Čvrsto vjerujući da moju nafaku ne određuju ljudi, izašao sam iz ViK a s osjećajem da napuštam sopstveni dom i porodicu jer, u konačnici, svaki dio mog života i mojih predaka bio je vezan za ovo preduzeće, a Elmedin Konaković nakon pet mjeseci dolazi na obilježavanje godišnjice smrti mog oca na kapiji 'Pretisa' jer mu savjest nije mirna”, kaže, među ostalim, Nezir Hadžić u ekskluzivnom intervjuu koji otkriva sve potankosti Konakovićevih malverzacija i manipulacija

Tokom izborne kampanje za predsjedničke izbore 2017. godine građanima Sandžaka Vučić i njegovi saradnici obećavali su nove puteve, domove zdravlja, industrijske zone, fabrike... Dvije godine nakon izbora, od obećanog nema ni trafostanice u Tutinu. Sve na kraju “plaćeno” transfernim “infuzijama” na kraju godine. Umjesto rješenja statusnih pitanja, nove negacije jezika, tradicije, kulture, identiteta Bošnjaka

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!