Čović priznao da je Islamska zajednica žrtva njegove ucjene

Svojom je izjavom Čović uspostavio sasvim novu političku paradigmu, ne zbog toga što politizira određena pitanja koja ne bi trebala biti predmet politizacije već zato što tu politizaciju koristi kao argument

Islamska zajednica u Bosni i Hercegovine najveća je vjerska organizacija s najdužim kontinuitetom neprekinutog djelovanja u našoj zemlji. Istovremeno, Islamska zajednica jedina od tri velike vjerske organizacije nema potpisan ugovor s državom Bosnom i Hercegovinom. Finalni Prijedlog osnovnog ugovora između Islamske zajednice i države usvojilo je Vijeće ministara BiH još u septembru 2015. godine, a zatim je taj Prijedlog Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice dostavilo Predsjedništvu BiH u daljnju proceduru.

Na zastupničko pitanje Denisa Bećirovića zbog čega Bosna i Hercegovine nije potpisala sporazum s Islamskom zajednicom, ministrica za ljudska prava i izbjeglice BiH Semiha Borovac odgovorila je 20. februara na sjednici Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH kako je Vijeće ministara BiH završilo sve što je bilo u njegovoj ingerenciji u vezi s ovim sporazumom. Objasnila je da je tekst usaglašen između članova Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog i srpskog naroda, odnosno između Bakira Izetbegovića i Mladena Ivanića, ali da dogovor nije postignut s članom Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda Draganom Čovićem, što je razlog zašto se Predsjedništvo BiH nije izjašnjavalo o Prijedlogu sporazuma Islamske zajednice i BiH. Čoviću u Ugovoru smeta poslovanje Islamske zajednice, zapošljavanje u njenim institucijama, arhiv, vakufska imovina i dr. Čović je imao zamjerke i na specifične islamske obrede i obaveze poput džuma-namaza, hadža ili kurbana, kao i sehura ili iftara za vrijeme ramazana te nošenja mahrame.

KRATKA HISTORIJA UGOVORA IZMEĐU DRŽAVE BiH I VJERSKIH ZAJEDNICA

Prva vjerska zajednica koja je pristupila ugovornom reguliranju vjerskih pitanja s našom državom bila je Katolička crkva, odnosno Sveta Stolica kao univerzalni autoritet ove crkve. Sveta Stolica još je 2002. godine, dvije godine prije donošenja Zakona o slobodi vjere u BiH, pokrenula inicijativu za sklapanje ovakvog ugovora. Odmah po stupanju na snagu Zakona o slobodi vjere u BiH, početkom 2005. godine, reaktivirani su ovi napori i izrađen je prijedlog ugovora između Svete Stolice i Bosne i Hercegovine. Ovaj akt, nazvan Temeljni ugovor između Svete Stolica i BiH, potpisan je u zgradi Predsjedništva BiH 19. aprila 2006. godine.

Nakon Svete Stolice, i Srpska pravoslavna crkva pristupila je sklapanju ugovora s državom Bosnom i Hercegovinom. Taj akt, nazvan Osnovni ugovor između Srpske pravoslavne crkve i Bosne i Hercegovine, potpisali su u Sarajevu 3. decembra 2007. godine u ime SPC patrijarh srpski gospodin Pavle, a u ime Bosne i Hercegovine, po ovlaštenju Predsjedništva BiH, ministar za ljudska prava i izbjeglice BiH dr. Safet Halilović.

Rijaset IZ u BiH donio je 12. marta 2008. godine odluku da pokrene postupak sklapanja ugovora s državom. Na taj se način i najbrojnija vjerska zajednica u Bosni i Hercegovini odlučila za ugovorno reguliranje, nakon što je njeno vodstvo jedno vrijeme smatralo da je dovoljan postojeći zakonski okvir.

“Priroda ovog ugovora bit će određena statusom i sjedištem IZ. Naime, sjedište IZ u BiH je u Sarajevu (čl. 20 Ustava IZ u BiH). Prema tome, ugovor će sklapati vjerska zajednica čiji je sjedište u BiH sa državom BiH. To je, onda, ugovor unutrašnjeg prava. U slučaju Katoličke crkve u BiH riječ je o međunarodnom ugovoru, a u slučaju Srpske pravoslavne crkve o ugovoru između države i crkve koja ima sjedište u drugoj državi (elemenat inostranosti). Očigledno je da različiti tipovi vodstva koji postoje u slučaju različitih crkava i vjerskih zajednica dovode i do različite pravne prirode ugovora. U svakom slučaju, u pogledu sadržine slijedi se princip jednakosti”, objasnio je dr. Fikret Karčić u tekstu Ugovor države i vjerskih zajednica: Porijeklo, priroda i funkcija, istaknuvši da takvi ugovori nisu neophodni, ali su korisni jer definiraju određene specifičnosti kojih nema u Zakonu o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica.

“Ugovori nekada idu i korak dalje od zakona. Naprimjer, Temeljni ugovor Svete Stolice i Bosne i Hercegovine sadrži neke odredbe kojih nema u Zakonu o slobodi vjere u BiH. Takve su odredbe da u slučaju istrage protiv svećenika i redovnika državne vlasti prije preduzimanja mjera moraju o tome obavijestiti crkvene vlasti (čl. 8); da će u roku od deset godina od stupanja na snagu ovog ugovora BiH vratiti Katoličkoj crkvi nacionalizovana dobra ili za njih dati pravednu naknadu (čl. 10); da će država BiH posebnim zakonom urediti da pet svetkovina budu neradni dani za sve katolike u zemlji (čl. 9) itd.”, piše Karčić. Upravo iz tog razloga, slični ugovori prođu kroz nekoliko filtera kako bi svi njihovi aspekti bili precizirani.

POLITIZIRANJE PITANJA

Na pitanje zbog čega Islamska zajednica nije potpisala ovaj ugovor skupa s drugim vjerskim zajednicama, Mensur Karadža, sekretar Rijaseta IZ BiH, rekao je za Stav da nije svrha potpisivanje ovog ugovora samo zbog toga što su ga potpisale i druge dvije vjerske zajednice, nego da se na kvalitetan način urede specifična pitanja od interesa za Islamsku zajednicu i muslimane.

“Islamska zajednica pokrenula je inicijativu za potpisivanje ugovora onda kada se pojavila potreba da se određena pitanja, koja su normirana Zakonom o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica, detaljnije urede. Zakon je tada još bio nov i stjecala su se iskustva u njegovoj implementaciji. Kada se pokazalo da je neophodno neke njegove odredbe konkretizirati radi njegove pune implementacije, a pogotovo kada su se počeli pojavljivati slučajevi kršenja prava na slobodu vjere, pristupilo se usaglašavanju tih pitanja s državom u formi sporazuma”, istaknuo je Karadža. On je objasnio da je proces usaglašavanja teksta ugovora trajao približno tri godine. U tom procesu pravljene su korekcije i dorade s ciljem da se dođe do što kvalitetnijeg teksta koji neće biti u koliziji s Ustavom i Zakonom o slobodi vjere. Nakon što je tekst usaglašen i nakon što ga je usvojilo Vijeća ministara krajem septembra 2015. godine, tvrdi Karadža, nisu činjene dodatne dorade teksta.

Na pitanje šta prijedlog sporazuma između države i Islamske zajednice u BiH definira a da trenutno nije definirano Zakonom o crkvama i vjerskim zajednicama, Karadža kaže:  “To su, prije svega, pitanja koja se detaljnije reguliraju u odnosu na odredbe iz Zakona, kao što su pravo na vjeronauku u školama te način i uvjeti za njenu realizaciju; pravo na imovinu i zaštita instituta vakufa; uvjeti oko izgradnje vjerskih objekata i dobivanja odgovarajućih dozvola za njih; pravo na institucionalno tumačenje islama i propisa o halalu itd. S druge strane, on sadrži specifična pitanja koja se odnose na pravo muslimana da upražnjavaju svoju vjeru na način kako je to zagarantirano dokumentima o ljudskim pravima. Riječ je o normiranju prava muslimana na slobodno vrijeme za obavljanje džuma-namaza, iftara i sehura, zatim pravno na slobodan izbor odijevanja, prehrane i izgleda itd. Pritom mislimo da se ova prava trebaju garantirati kao dio jednog osnovnog ljudskog prava, prava na slobodu vjere, a po potpisivanju ugovora potrebno je pristupiti implementaciji ovih odredbi kroz promjenu odgovarajuće normative uz primjenu instituta razumne prilagodbe kakav postoji u svijetu.”

“Kad sam posljednji put bio kod reisul-uleme, ja sam ga uredno informirao, kad smo razgovarali o tom pitanju, da to uopće nije pitanje problema odnosa Islamske zajednice i neke institucije Bosne i Hercegovine, nego političkih odnosa u Bosni i Hercegovini”, otvoreno je izjavio Čović, potvrdivši raniju izjavu Bakira Izetbegovića, člana Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda, da Čović uvjetuje potpisivanje ovog ugovora drugim pitanjima, poput izmjene Izbornog zakona. Svojom je izjavom Čović uspostavio sasvim novu političku paradigmu, ne zbog toga što politizira određena pitanja koja ne bi trebala biti predmet politizacije već zato što tu politizaciju koristi kao argument.

“Politizacija ovoga pitanja nije bila potrebna i za nju nema nikakvog osnova. Temelj za potpisivanje ugovora sadržan je u Zakonu o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica, koji je u članu 15. propisao da se pitanja od zajedničkog interesa za Bosnu i Hercegovinu i neku vjersku zajednicu mogu uređivati posebnim sporazumom. Mi imamo pitanja za koja smo zainteresirani da se na ovaj način reguliraju i to pravo nam niko ne bi smio uskratiti njegovim politiziranjem”, ističe Karadža. Kaže da je teško predviđati stvari koje su u sferi politike i da ne zna kad bi ugovor mogao biti potpisan, ali izražava nadu da će se to uskoro desiti. “Mi očekujemo da se ovo pitanje prestane politizirati i da se što prije stavi na dnevni red i konačno potpiše”, poručuje Karadža.

 

 

 

 

 

PROČITAJTE I...

Koalicija Zajedno za BiH, koju čine SDA, SBiH i BPS, 'osvojila' je 4 mandata u Narodnoj skupštini RS i blizu 30.000 glasova. Koalicija Proevropski blok, koju čine tzv. građanske stranke (SDP, DF, Naša stranka, NB, SBB i dr. ), nije osvojila ni jedan mandat u NS RS, a 'prosula' je više od 11.000 glasova. Da smo nastupali svi zajedno, imali bismo još dva mandata s ovih 'propalih' 11.000 glasova. To je cijena bošnjačkog političkog nejedinstva. Isto je bilo i u prošlom izbornom ciklusu, kada SDP nije htjela u koaliciju Domovina”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!